Na Martiniku, otoku u Antilima u Karipskome moru, godine 1902. dogodila se najgora vulkanska katastrofa prošloga stoljeća. U manje od 60 sekundi sa lica zemlje izbrisan je grad St. Pierre, najveći grad na otoku. Samo je troje ljudi preživjelo erupciju vulkana Mont Pelée.

Danima prije visoki je vulkan ispuštao dim i otrovne plinove, no domaćim stanovnicima je to bio relativno česta pojava kod aktivnog vulkana. Nitko se nije brinuo dok sloj pepela nije prekrio cijeli grad.

Postalo je posve jasno kako će Mont Pelée uskoro 'grunuti'. Krenula je panika u gradu. Neki su doslovno trčali ili na magarcima odlazili iz grada. Mediji, tj. kroz njih gradski službenici, i dalje su uvjeravali stanovnike kako je sigurno da ostanu u gradu.

Osmog svibnja građani su čak slavili njima vrlo važan vjerski blagdan uznesenja Kristova kada se nad gradom razvio oblak u obliku "gljive" koji je sa svojih 1093 Celzijusa u manje od minute progutao čitav grad.

Ljudi su sprženi na licu mjesta, tako da nisu osjetili niti sekunde boli, dok je drugima doslovno krv uzavrela dok su pokušavali pobjeći od stupa vatre, dima i pepela. Na njihovim je licima zauvijek okamenjen izraz užasa i vriska. Cijeli je otok pokrio sloj bijelog pepela koji kao da je padao sa nebesa.

Od 30.000 stanovnika preživjelo ih je troje. Desetgodišnja djevojčica imena Havivra Da Ifrile uspjela je uči u čamac te se skloniti u špilji. Léon Compère-Léandre se bacio u kipući ocean, imao je opekotine po cijelom tijelu ali je preživio.

Treći je kriminalac Louis-Auguste Cyparis koji je bio zaključan u kamenoj ćeliji koja se ispostavila kao najsigurnije mjesto u gradu. Četiri je dana proveo u samici u gradu koji gori dok se okoliš nije ohladio dovoljno da spasitelji uđu i izvuku ga.

Nitko drugi nije bio te sreće. Svi stanovnici St. Pierrea nestali su u nekoliko sekundi u najgoroj katastrofi te vrste 20. stoljeća.