Vlad i ja jedemo u jednom od turskih restorana malo izvan centra grada. Podsjeća na studentsku menzu, ali je hrana izvrsna i mnogo jeftinija od one u restoranima u kojima sam do sada jela. Držimo pladnjeve u rukama i biramo već pripremljenu hranu. Uz povrće i meso dobila sam, a da nisam tražila, preveliki komad kruha. Nasmiješim se ženi za pultom dok Vlad plaća na blagajni. Smjestimo se za stol za dvoje pored prozora. Unutra je bučno, svi su stolovi zauzeti. Vlad ovdje često jede i pita me gdje sam jela sve vrijeme boravka u Bukureštu. Nabrajam mu nazive dva tri restorana u blizini knjižnice. On odmahuje rukom, mogla sam proći mnogo bolje. Kažem mu da da sutra idem u Transilvaniju, ne mogu otići iz Rumunjske, a da nisam vidjela Drakulin dvorac. Najprije moraš zaboraviti na romantične iluzije koje, očito, imaš o ovoj zemlju, govori Vlad. Pretpostavljam da očekuješ da će te na vratima dvorca dočekati sam Vlad Tepeš. Dvorac nema nikakve veze s njim, nastavlja Vlad, za sve je kriv Bram Stoker. Drakula je sjajno poslužio za marketing i privlačenje turista, ali ni on nema veze s dvorcem. Mnogo više će ti se svidjeti Brașov.

Jede brzo, pokušavam ga pratiti jer želim što prije izaći iz restorana. Vruće mi je i bojim se da će mi jaki miris hrane prodrijeti u odjeću i kosu. Žena iza pulta primjećuje da smo završili i dolazi pokupiti pladnjeve. Govori mi nešto na rumunjskom, ali je ne razumijem. Pita zašto nisi pojela kruh, prevodi Vlad, šteta je. Ne znam što da odgovorim, ispričavam se. Šteta je, ponavlja i odlazi. Nedostaje joj nekoliko zuba, ali ima jako lijepe crte lica. Stroge, kakve samo crne žene mogu imati. Izlazimo iz restorana i odmah iza ugla nailazimo na veliki prostor između visokih zgrada koji podsjeća na trg. Tu je malena galerija i tržnica. Vlad mi objašnjava da je bio tu prije nekoliko dana i govori o autorima čiji su radovi tu izloženi. Predlaže mi da uđemo, ali nemam strpljenja. Želim pogledati štandove na tržnici. Voće, povrće, cvijeće i stari predmeti. Kupujem crvene ruže, borovnice i dvije uokvirene fotografije stare preko stotinu godina. Portreti žena na njima su prekrasni. Nose valove u kosi kakvi su se nosili dvadesetih godina prošlog stoljeća, nježne su i ozbiljne. Što ćeš s tim fotografijama, pita me Vlad. Držat ću ih u stanu, imam mnogo fotografija nepoznatih ljudi, skupljam ih, kao i pisma. Znaš li da je danas Valentinovo? Kupila si sama sebi cvijeće. Još mu ne počinje smjena pa imamo vremena popiti čašu vina. Biram cafe pored kojeg svaki dan prolazim, ali nijednom nisam svratila. U ulici je Calea Victoriei. Zidovi su ukrašeni crvenim srcima, posvuda piše Dragoste (ljubav). To je jedina rumunjska riječ koju sam zapamtila. Mlada djevojka nam nudi vino po specijalnoj cijeni jer dan je zaljubljenih. Ne, ne, ne… ponavljam, mi nismo zaljubljeni. Svejedno možemo piti vino, govori Vlad. Naručuje nam dvije čaše crnog vina, Feteasca Neagra. Večer prolazi brzo. Rastajemo se ispred knjižnice.

U stanu nemam vazu. Skratim ružama peteljke i stavim ih u šolju za čaj. Spustim je na noćni ormarić.

Sinaia, Brașov, Bran

Polazak čekam na Rimskom trgu (Piața Romană), na autobuskom stajalištu ispred Casa Nanu Muscel, vile koja je nekada pripadala Ionu Nanu-Muscelu, profesoru kliničke medicine na Medicinskom fakultetu u Bukureštu. Izgrađena je 1911. godine prema nacrtu Ernesta Doneauda u Beaux-Art stilu. Renovirana je 2012. godine i danas se koristi kao dio kampusa Ekonomskog fakulteta. Kamo god se okrenem lijepe su i stare građevine o kojima ne znam ništa. Rano je jutro, na trgu je mnogo ljudi, čekaju autobus. Ispod stabla na autobusnom stajalištu su posude s vodom za golubove. Kupaju se i piju. Drže se u jatima i uopće ne plaše ljudi. Prizor je fascinantan kad svi najednom pred autobusom polete u zrak. Ovaj put vozač i vodič je Sergiu, visok, naočit mladić. Sa mnom putuju tridesetogodišnja Amerikanka, porijeklom Hrvatica i njezin jedva punoljetan rođak koji živi u Osijeku. Ne vjerujemo kakva nas je slučajnost zadesila. Amerikanka, hrvatski uopće ne govori, vrlo je glasna i direktna. This is my healing trip, ponavlja. Muž, zgodni Meksikanac, prevario ju je i djevojka mu je ostala trudna. Pokupila je stvari i otputovala, da što prije započne proces izlječenja. Put od Bukurešta do Sinaie, je krivudav, cesta je loša, kao da putujem po Bosni. Sinaia je planinasko odmaralište i sam grad je dobio naziv prema samostanu Sinaj, a ovaj pak prema planini Sinaj. Kralj Karlo I tu je izgradio dvorac Peleş koji je kraljevskoj obitelji ljeti služio za odmor.

Najprije svraćamo u restoran s čije se terase vidi dvorac okružen veličanstvenim pejzažom. Ponegdje ima malo snijega. Kupujem kuhani sok od jabuke s cimetom i pokušavam se zagrijati. Sergiu mi prilazi. Nemamo sreće, kaže, dvorac je zatvoren zbog čišćenja, ali možete kupiti karte za Pelişor, manji dvorac koji je Karlo I sagradio za svog nećaka, budućeg kralja Ferdinanda. Kupujem kartu, Amerikanka i njezin rođak nisu pripremili gotovinu, karticom ne mogu platiti. Prihvate ponudu da im kupim karte. Neugodno im je, moram pristati da me časte ručkom. Sergiu nas čeka vani, na ovom je mjestu bio previše puta.

Dvorac je dizajnirao arhitekt Karel Liman u Art-Nouveau stilu. Penjemo se drvenim stepeništem od kabineta do kabineta, od sobe do sobe, ipak najveća atrakcija je zlatna soba u kojoj se u srebrnoj kutiji ukrašenoj dragim kamenjem čuva srce kraljice Marije. Oba dvorca su u privatnom vlasništvu kraljevske obitelji. Pitam Sergiua što se događalo s dvorcima za vrijeme Ceausescuove diktature. Odgovara mi da su se kustosi dosjetili briljantne ideje da bračni par Ceausescu, koji je već planirao napraviti izmjene i rekonstrukciju dvoraca po svom ukusu, uvjere kako su se u dvorcima pojavile opasne gljivice koje mogu fatalno djelovati na zdravlje ljudi. Ne samo da su povjerovali u tu laž, nego su mislili i da su stabla u šumi oko dvorca zaražena pa su u strahu za vlastito zdravlje i život odustali od rekonstrukcije i od odlazaka u Sinaiu. Dok odlazimo Sergiu nam objašnjava da je kralj Karlo I bio strastveni kockar i da je u blizini dvorca, u parku Dimitrie Ghica, dao izgraditi kockarnicu koja je najatraktivnija bila između dva svjetska rata. S dolaskom komunističkog režima je zatvorena i danas se koristi kao konferencijski centar.

Do Braşova je tek četrdesetak minuta. Tu smo slobodni da dva sata radimo što želimo. Amerikanka me poziva na ručak, ljubazno odbijam, želim biti sama. U centru grada je evangelistička crkva poznata pod nazivom Crna crkva, datira iz 14. stoljeća, sagrađena u gotičkom stilu. Crkva je do 19. stoljeća nosila drugo ime, ali su je ljudi spontano počeli zvati Crnom jer joj je fasada potamnjela od zagađenog zraka. Najveća je gotička crkva od Beča do Istanbula. Na crkvi su tri zvona od kojih je jedno teško više od 6 tona što ga čini najvećim u Rumunjskoj. Sergiu kaže da je unutrašnjost crkve vrlo jednostavna i da nije siguran hoće li nam se svidjeti. Ipak kupujem kartu i ulazim. Ne znam što je za njega definicija jednostavnog, potpuno sam fascinirana ljepotom crkve, pogotovo sagovima izloženim na zidovima. Poklon su transilvanijskih trgovaca koji su ih darovali crkvi u 15. stoljeću. U crkvi su i najveće sačuvane orgulje koje je izradio Carl August Buchholz (1796 - 1884) te su i najveći mehanički instrument u Rumunjskoj. Izlazim iz crkve i odlazim na glavni trg. Zapamtila sam gdje je Amerikanka otišla na ručak i idem u drugom pravcu. Ulazim u restoran Drakula. Jedem krvavi odrezak i pečene krumpire. Pijem crno vino.

Kartu za Bran sam kupila oniline na vrijeme, uvijek sam u paničnom strahu da ću negdje zakasniti, i zato nisam dobra suputnica, sve oko sebe činim nervoznim i napetim. Amerikanka nema taj problem, vrlo je opuštena, kupuje kartu na licu mjesta. Mislim kako je ovo vrhunac ovog izleta, očekivanja su mi uobičajeno previsoka. Gledajući ga iz podnožja litice dvorac je impresivan. Ipak, što se više približavamo ulazu razočaranje raste. Ispred je masa ljudi koja pokušava ući. Stojim u redu i čekam. Odozgo, s prozora, preko zidina vise vijenci umjetnih, crvenih ruža za koje ne mogu dokučiti čemu služe. Vrlo su ružne i ne uklapaju se u atmosferu kojom bi ovaj dvorac trebao odisati. Unutra je još gore. Mnogo je djece i beba koje vrište. Na zidovima za koje tek unutra, na mjestima gdje su prozori, shvaćam da su nezamislivo debeli, su crteži i fotografije vlasnika dvorca, od prvog do posljednjeg. Sergiu nas okuplja i daje nam osnovne informacije o građevini. Prvi put se u pisanim dokumentima spominje 1377. godine kad je Ludovik I Anžuvinac dopustio Sasima da na tom mjestu podignu kamenu utvrdu. Kasnije se oko utvrde formiralo naselje Bran. Početkom 15. stoljeća dvorac je bio u vlasništvu Mircea I, djeda Vlada Tepeša koji je u njemu uspostavio carinsku kontrolu za trgovce koji su putovali između Transilvanije i Vlaške. U to je vrijeme dvorac predstavljao važno uporište za obranu od Turaka.

Od druge polovine 15. stoljeća pripadao je ugarskim vladarima. Posljednji vlasnik dvorca prije početka 20. stoljeća bio je Vladislav II Jagelović, dok je kasnije, 1920. godine prešao u vlasništvo rumunjske kraljevske obitelji, te postaje omiljeno mjesto kraljice Marije od Rumunjske. Nakon njezine smrti dvorac je naslijedila njezina kći Ileana, koja ga je tijekom Drugog svjetskog rata pretvorila u bolnicu. Nakon 1948. godine dolazi u ruke komunista, kada je kraljevska obitelj protjerana. Tek je 2007. godine Zakonom o restituciji, vraćen u vlasništvo princeze Ileane i nadvojvode Dominika Habsburškog koji ga je već 2009. godine otvorio za javnost kao prvi privatni muzej u Rumunjskoj. Sergiu izlazi i kaže da će nas za dva sata čekati na parkiralištu.

Puštam dvije Španjolke s bebama u klokanicama da prođu ispred mene, za ruke drže malene djevojčice koje ne prestaju plakati. Unutarnja stepeništa su ponegdje vrlo uska da se jedva provlačimo i divim se tim mladim ženama koje se tuda provlače s malom djecom koju nije ni najmanje briga za mjesto na kojem se nalaze. U sobama je izložen namještaj kraljevske obitelji, posuđe, knjige i kostimi sašiveni prema uniformama koje su se nosile u to vrijeme. Jasno mi je da je dvorac komercijaliziran za potrebe turizma, tako valjda mora biti. Vrhunac je prostorija s video zidom koji iznova i iznova prikazuje vampira koji ustaje iz groba. Gubim volju i odustajem od ideje da posjetim sobu za mučenje. Voljela bih da sam dvorac pogledala samo iz podnožja litice. Imam još vremena, silazim na tržnicu, razgledam dućane sa suvenirima i kupujem nekoliko broševa s likom grofa Drakule.

Vlad mi piše da svratim u Londohome kad se vratim. Prema planu bih u Bukureštu trebala biti u 20 sati. Krećemo na vrijeme, ali odmah zapinjemo u gužvu na cesti. Jasno je da će put trajati dva sata duže. Popila sam tabletu protiv mučnine. Toplota i tama me uspavljuju.

Sergiu nas ostavlja na istom mjestu, na Rimskom trgu. Pružim ruku Sergiu i zahvalim se, Amerikanka je zauzeta traženjem nečega u torbi, nemam strpljenja i odlazim bez pozdrava. Čini mi se da sam upamtila put od trga do knjižnice i ne koristim navigaciju. Pogriješim skretanje i još sat vremena lutam gradom. Umorna sam i gladna. Ujutro se budim, ispričam se Vladu jer nisam stigla sinoć svratiti. Otvaram frižider, ne mogu smisliti ni sendviče ni noodle. Odijevam najljepšu haljinu koju sam ponijela, pomno se šminkam, lakiram nokte, obuvam čizme s potpeticom. Odlučujem kupiti si komad odjeće i ručati na nekom finom mjestu. Dan je sunčan, u Bukureštu je i dalje proljeće. Samo par minuta od knjižnice, stan u prizemlju zgrade je pretvoren u vintage shop pod nazivom Vintage for Dessert. Unutra rade dvije djevojke, vlasnice shopa koji nudi vintage odjeću, nakit, obuću i drugi asesoar. Uzbuđena sam, obožavam ovakva mjesta. Razgledam svaki odjevni predmet i naposljetku kupujem bez probanja plavu suknju s ružama iz osamdesetih, bisere i nekoliko broševa za prijateljice. Možda biste trebali probati suknju? Odbijam, znam da mi odgovara. Odlazim u stari grad u Marmorosch hotel gdje u restoranu jedem juhu od ljubičastog kupusa i minijaturnu porciju sporo pečene janjetine. Nisam ni blizu sita, ali uživam u finoj hrani, u lijepo postavljenom stolu i porculanskom posuđu. Odlučujem cijeli dan čitati i piti vino.