Škola za život možda je i najtočnija sintagma koju su iznjedrili Vladini marketinški i PR stručnjaci kako bi hrvatski političari svoju reformu “uspješno komunicirali” građanima, e da bi se ovi mogli pomiriti s nepopularnim mjerama i mirno spavati znajući da, i kad im se čini da je sve loše, hrvatski političari rade za njih. Ništa do sada nije toliko uspjelo u svojoj suštini, gledajući odnos propagande i stvarnosti, niti jedna reforma nije tako dobro artikulirana kao ova zadnja, polureforma u formalnom smislu i sveobuhvatna u sadržajnom.

Bilo je dovoljno sjediti samo sat vremena u kabinetu za povijest i geografiju na roditeljskom sastanku 7.b da shvatim samu srž takozvane Škole za život. I ne mislim pritom na kurikulum, na sadržaj predmetne nastave, ne mislim ni na smanjen obujam gradiva ili lakše torbe, to sve ionako nema veze sa Školom za život.

Kad padnu maske Tajne snimke: 'Bog ih j...o bolesne!' i ostali biseri

To su manje-više informacije koje će učenici kratkoročno usvojiti, neke će im biti dosadne i nepristupačne, neke teške, a neke lake, ali Škola za život, rekla bih, ima daleko više veze s vrijednostima i navikama koje usvajamo pa nam posljedično čine putovanje kroz život lakšim ili težim. Svake jeseni, nakon povratka s ljetnih praznika, poslije prvog dijela roditeljskog sastanka nastavnici ili razrednici dužni su roditeljima pročitati kućni red škole.

Nepoštivanje istog, još više od slabih ocjena, učenika može dovesti u ozbiljne neprilike kao što su opomena, ukor, ukor pred isključenje.

Taj kućni red dođe vam nešto kao sitna slova u ugovoru, uvijek se koncentrirate na bitnije stvari, na to da vam dijete dobiva strašnu fiziku i kemiju, na destinaciju za maturalac, na žongliranje terminima izbornih predmeta koji su stavljeni u suprotnu smjenu (njemački i informatika, ali ne i vjeronauk), a kad dođe vrijeme za čitanje kućnog reda, roditelji kao jedan ovlaš dotiču ekrane svojih smartphonea koji stoje na klupama, a oni uviđavniji vire u torbe i skrolaju poskrivećki.

Najbezobzirniji među njima čak poluglasno i bez srama razgovaraju, a pogotovo oni koji ne sjede u istoj klupi. A tu, baš u tim sitnim slovima, vidjet ćete i zašto, leži sva filozofija Škole za život. Trebao bi mi poduži esej kako bih uspjela povući sve paralele između naših škola i života za koji opremamo djecu, a budući da nemam toliko mjesta, parafrazirat ću samo dvije ključne točke kućnog reda.

Kad se vaše dijete razboli u vrijeme nastave, dobije temperaturu, povrati, boli ga glava (govorimo o višim razredima osnovne škole) i ako živi blizu škole, razrednik ga neće pustiti kući ako roditelji ne napišu pismenu dozvolu. Također, zabranjeno je da ga kolega, prijatelj ili drug otprati kući. I dok oni tako skrolaju, mislim si, postoji li podliji, nehumaniji i gluplji način da dijete naučite životu.

Institucija ne vjeruje roditelju kad ga čuje na mobitel, vjeruje SMS-u ili e-mail poruci, institucija zna koliko su djeca pokvarena i prefrigana i zato ne vjeruje ni u drugarstvo kao ni u to da dijete kojemu je loše treba prijatelja da ga otprati kući. Institucija vjeruje i šalje poruku da je dijete, nakon što je roditelj koji se možda ne može javiti u svakom trenu ipak poslao pisano dopuštenje, prije lažljivo i prevarantsko nego bolesno, kao i ono drugo dijete koje ga hoće otpratiti kući.

A škola za to ne želi preuzeti odgovornost. Jer, budimo iskreni, koliko je puta moguće iskoristiti bolest za odlazak kući, pretpostavljam ne više od dva ili tri puta u polugodištu, čak i kod najmekših nastavnika. Zato je sigurnije poslati poruku kako se nikome ne smije vjerovati. Druga točka kućnog reda odnosi se na protokol o nasilju u školama pa kućni red kaže; kad se dogodi nasilje među djecom, u školu će biti pozvani roditelji i žrtve i zlostavljača.

Novac i ideologija 'Obiteljaši' - dokument o vezama sa stranim ultrakonzervativcima

Točno tako glasi formulacija. Mi u školama, ako niste znali, imamo samo žrtve i zlostavljače. Ovdje ne govorim o pojedinačnim slučajevima koji su ipak daleko rjeđi kad se jedno dijete namjeri na drugo, nego o formulaciji koja ne trpi normalne, uobičajene međuvršnjačke konflikte koji su, otkad je djece i škola, budimo iskreni, ponekad znali završiti naguravanjem i tužakanjem. Međutim, u Školi za život postoje samo zlostavljač i žrtva. Nema nijansi, nema odrastanja, nema krivih poteza, nema ničeg izvan crnog i bijelog naše škole.

A onda, nekoliko sati kasnije dođe život, baš onaj za koji ih sprema. Nakon roditeljskog sastanka iste te večeri sjedimo za stolom, moja djeca, žrtve ili zlostavljači i ja, večeramo, dok u isto vrijeme traje “Dnevnik”. Na optuženičkoj klupi sjedi budući gradonačelnik Hrvatske i oko 19.20 gledamo prilog iz sudnice, snimljen telefonski razgovor u kojem optuženik spominje čelnicu civilne udruge koja se, otkad udruga postoji, bori za to da manjinske skupine u hrvatskom društvu nemaju ista prava kao i većina.

U toj potencijalno nakaradnoj simbiozi Milan Bandić poručuje tadašnjoj političkoj zvijezdi u usponu Željki Markić, za koju procjenjuje da bi mu mogla biti od koristi, samo kad ne bi bila toliko bahata, sljedeće: “Ona bi kokošarila? Neka radi sama, j*** mi se” i “Skini mi to s k***a”.

Lako što su građani prevareni, lako što je gradski proračun, prema optužnici, oštećen za više od 300.000 kuna, lako što su na račun građana tiskani leci i plakati kojima se promovira upravo ukidanje demokracije i ravnopravnosti, kad je pravo pitanje: “Što ste očekivali od Škole za život?”.

Dok se čelni ljudi ove države ponašaju kao istinski zlostavljači, izjavljujući drugi dan da su na to ponosni, dok udruge koje promiču takozvane kršćanske vrijednosti čine sve suprotno Kristovu nauku, dok djeca, pijući kakao, gledaju kako se ponašaju oni najbolji od nas koji zastupaju naše interese, preostaje im samo jedno, da u ovom društvu postanu ili žrtve ili zlostavljači. Drugačije, posve je jasno, ovdje neće preživjeti.

Na kraju spomenutog roditeljskog sastanka razrednica ističe da je ove godine otišlo još dvoje učenika, s devetnaestero djece razred je pao na sedamnaest, da ne bude sve tako crno, dobili su jednog ponavljača. U Hrvatskoj Milana Bandića i Željke Markić ne postoji život niti njegove nijanse, ali postoji škola koja ih upravo za to priprema i stoga im treba svima čestitati na najuspješnijoj reformi svih vlada do sada. Jedino bi joj trebalo promijeniti ime iz Škola za život u Škola za život u Hrvatskoj.