Bok, ja sam Mia, izgovara djevojčica na početku promotivnog videospota u režiji inicijative ProLife.hr, udruge Vigilare i kampanje “Želim živjeti”, koji je posljednjih dana postao jedan od najgledanijih videa takve vrste u Hrvatskoj. Uoči odluke Ustavnog suda o pravu embrija na život, kampanja za zabranu pobačaja ušla je u novu, kod nas još do sada neviđenu fazu agresivnosti i manipulacije, po stilu i načinu uvezena iz radikalno konzervatinih dijelova SAD-a. 

Iako pogledan nekoliko desetaka tisuća puta, prilično je diskutabilno koliko će gledanost pomoći u ostvarenju cilja Inicijative jer su najvećim dijelom gledatelji u komentarima bili zgroženi sadržajem spota, pa su administratori zaključili da im je bolje onemogućiti komentiranje i opciju dislike, što su ubrzo i učinili. U spotu je na površinu isplivalo puno više poruka koje nam nisu željeli poručiti, signala koji govore o tvorcima uratka koje nije teško raskrinkati, pa je u najvećoj mjeri spot genijalno promašen. Naprimjer, već sam odabir glasa djevojčice. 

U patrijarhalnom sustavu u kojem živimo navikli smo žaliti djevojčice prethodno im oduzevši svaku moć biranja vlastite sudbine, glas djevojčice ne ugorožava nas, ona je pasivan subjekt čija se sudbina kroji dok je dječak danas, a muškarac sutra onaj koji donosi odluke i djeluje.

Fetus mašta da će biti doktorica i spašavati

Zatim roditelji, glumci koji čak i ne znaju u kojoj kampanji sudjeluje njihova snimka jer su, kao i svi kadrovi spota, preuzeti sa stranice Pixabay. com. Oni se voze u skupoj limuzini i čini se da nemaju, ako je suditi prema statusnim simbolima i njihovu dirljivu zajedništu dok se drže za ruke, niti jedan od problema koji se najčešće spominju kao razlog abortusa – maloljetnička trudnoća, silovanje, izbacivanje iz kuće, egzistencijalni problemi, malformacija ploda i nemogućnost uzdržavanja djeteta. 

Mia će, tako barem mašta fetusov voice over, postati doktorica i spašavati ljudima živote, Mia neće postati blagajnica u supermarketu niti čistačica, neće biti seksualna radnica ili možda pornoglumica, ništa, nego samo doktorica. Takav je život vrijedan spašavanja. U školi će dobivati same petice, a ne kao djeca s posebnim potrebama i poteškoćama u razvoju koja ruše intelektualni prosjek nacije, s poteškoćama od kojih se neke mogu detektirati kod fetusa, ali prekid takve trudnoće Inicijativa također želi zabraniti. 

Preskočivši čitavo djetinjstvo, naravno, ističe Mia, već sad zamišlja svoje vjenčanje, ali, samo malo, što ako Mia, dogodi se i to nekad, ne bude heteroseksualne orijentacije ili ako u prvim godinama života shvati da je Matija? Kako će se Mia vjenčati kad joj je ta ista udruga koja joj želi spasiti život referendumom zabranila da stvori obitelj i uđe u brak. Onda se Mia neće moći vjenčati i neće imati puno djece jer će je okolina u tome spriječiti proglasivši je nastranim čudovištem i poremećenom osobom, pa će i njezina sklonost samoubojstvu porasti. Mia će svojoj mnogobrojnoj djeci dati svu ljubav ovoga svijeta i njezini roditelji će biti jako ponosni na nju, ali, naravno, uz uvjet da ljubav zasluži tako što će dijeliti isti vrijednosni sustav kao i oni. 

U dramatičnom preokretu nakon fetusovih maštarija o udaji, mnogobrojnoj djeci i zasluženoj roditeljskoj ljubavi, čujemo potresne uzvike djevojčice: “Mama, što mi taj striček radi?”. Naravno da je striček u pitanju, jer kad dođe do nasilja kako bi teta mogla trgati nogu, takav bi čin cijeli sustav izokrenuo naopako, dopustio bi barem na metaforičkoj razini ženama moć da djeluju, a to je ono što ne želimo. Mama ne poduzima ništa iako fetus vrišti, nakon noge trga mu se i ruka, a onda slijedi najstrašniji moment videa. Samo ako pažljivo poslušate što se događa u desetoj sekundi druge minute.

Pravi, pravcati demonski smijeh čuje se u pozadini

Na ekranu vidimo plakat trudnice koja bi uskoro trebala roditi, iako je po zakonu pobačaj dopušten samo do desetog tjedna, oko trbuha se ispisuju riječi: “Dok vi slavite Božić, mene je moja mama planirala ubiti”. U zvukovnoj pozadini, ispod prozirnog sloja također vjerojatno ukradene glazbe, tada se začuje smijeh. Pravi, pravcati demonski smijeh, poput onog Jokerova iz “Batmana” i ledi krv u žilama, nadilazeći svaku zamišljenu grotesku. Tko se to smije na kraju spota? Majka? Ona je koja je planirala ubiti dijete? Možda otac, koji ima fetiš na abortuse? Ili pak liječnik koji bestidno uživa u svojem poslu dok čupa ruke i noge fetusa iz utrobe žene. Sam sotona? Poremećeno i neukusno, uvredljivo i posve razotkrivajuće. 

Onaj tko se zapravo smije jest onaj, odnosno oni koji stoje iza videospota. Intelektulano i empatijski zakinuti, tupi kao stupor, novi hrvatski konzervativci koji brane život. Pogledamo li dosljednost njihovih stavova samo u ovom uratku, a pogotovo izvan njega, o njihovoj brizi za život dovoljno je istaknuti tek nekoliko ključnih stvari: život do kojeg im je stalo nalazi se u ženinu trbuhu, jednom kad izađe i zaista treba početi živjeti, tu svaki interes prestaje. Tko će ga hraniti, odijevati, davati mu ljubav i brigu, njih više ne zanima, fetus je iznad djeteta. Gluho doba zanimanja za potrebe onih rođenih traje sve do njihove adolescencije i vremena reprodukcije.

Tada se opet budi snažan interes vigilanata, tko će koga ljubiti, tko će spavati u čijem krevetu, pod čijim blagoslovom će intima postati prostor njihove kontrole... U paralizirajućem strahu od slobode i seksualnosti, u strahu od znanja i mogućnosti preispitivanja autoriteta, spremni su na sve. Jednom kad pojedinca  slome te ukalupe u instituciju gdje gubi individualnost i odgovornost, zadovoljno nastavljaju uzgajati trulo obiteljsko gnijezdo nepomične hirerahije.

Vojska ih obično jako napali, luduju za time

Tu će se također angažirati više oko Mije nego Matije, jedino u slučaju rata, vojska ih obično jako napali, vole maštati o slanju vojnika na granice, luduju za ceremonijama posvećivanja oružja i svim onim autoritarnim fetišima, unisonosti, pokornosti i dostojanstvenoj smrti. Osim fetusa, tuđeg kreveta i topovskog mesa, postoji još jedna važna stavka oko koje će se angažirati, a ta je - Vlasništo. Novim hrvatskim konzervativcima, kao i starim nehrvatskim, zajednička je ljubav prema gomilanju bogatstva, neutaživa pohlepa za milijunima i spremnost da je u svakom trenu brane od Kristova nauka siromaštva, samilosti i skromnosti. Zato je od čitavog preuzetog i nalijepljenog materijala ovoga grotesknog videa onaj ciničan, pakleni smijeh u desetoj sekundi druge minute spota “Želim živjeti”, njihov pravi, autentični potpis.