“Rusija nikada neće imati serijske ubojice. To je nešto što postoji samo na dekadentnom Zapadu”, govorilo se u davno u komunističkoj Rusiji, koja navodno nije bila ‘plodno zlo’ za slično čudovište.

Ali, bilo je to samo u pričama.

Andrej Čikatilo rođen je nedugo nakon velike gladi koja je vladala u Ukrajini. Njegova majka svaku mu je večer pričala kako su njegovog starijeg brata Stepana pojeli gladni Ukrajinci. Takve stvari, barem je tako pričala Čikatilova majka, u Ukrajini nisu bili rijetkost.

Priča o njegovom bratu, kojeg su oteli i pojeli proganjala ga je dok nije odrastao, ali ni tada nije sve stalo. Ipak, uspio je završiti školu, otišao na fakultet i oženio se. Sve je izgledalo kao da je ta priča davno iza njega, ali iznutra ništa nije bilo onako kako treba biti.

Njegova supruga Fajina i njihovo dvoje djece su vjerojatno bile jedine osobe koje su vidjele njegovu normalnu stranu. Bio je brižan otac i suprug, nikad agresivan, uvijek pažljiv. Svoju mračnu stranu ‘čuvao’ je za svojih 56 žrtava.

Čikatilo je bio ozbiljno poremećen. Bio je impotentan, osim kada je ubijao. Totalni sociopat, ali je uspio izbjeći uhićenje punih 15 godina.

Rusija je u vrijeme kada su se ubojstva događala bila komunistička zemlja. Upravo zato je Čikatilov teror prošao ‘ispod radara’. Vlada je negirala postojanje serijskog ubojice, to se naprosto nije uklapalo u sliku idilične Rusije.

Čikatilo je ubrzo nakon završenog fakulteta postao učitelj, ali je isto tako vrlo brzo počeo zlostavljati učenike po domovima. No, zbog zlostavljanja dječaka izgubio je posao i počeo raditi kao tvornički dostavljač.

Počeo je ubijati dosta kasno, sa 42 godine. Njegova prva žrtva bila je devetogodišnja djevojčica, ali Čikatilo je ubijao i dječake i djevojčice na najokrutniji mogući način. Osim toga, jeo je djelove njihovih tijela, te silovao.

Druga žrtva bila je 17-godišnjakinja, koju je nagovorio da pođe s njim u obližnju šumu. Zadavio ju je nakon što je smijehom reagirala na njegovu spolnu nemoć, odgrizao je i progutao njezinu bradavicu te je silovao štapom. 

Treću žrtvu, 12-godišnjakinju, u šumi je izbo najmanje 40 puta, uključujući očne duplje, što je uskoro, uz odsijecanje genitalija, postao njegov zaštitni znak.

Obzirom da je silovao i dječake, ruske vlasti su krenule u lov na homoseksualce, pa je tako jedan muškarac okrivljen i ubijen zbog zločina koje nije počinio. No, na kraju, kako su se ubojstva nastavila i postajala sve gora i grotesknija, vlasti su morale nešto učiniti.

Čikatilo je u jednom trenutku bio uhićen i ispitan, ali je pušten nakon ispitivanja i proveo je na slobodi još par godina. Uhićen je ponovno tek 1990., a pogubljen 1994., u ruskom stilu, metkom u potiljak.

Samo 1984. godine ubio je 15 puta, a uhićen je zbog snubljenja djece i žena na autobusnoj stanici u Rostovu. Povezan je i s ubojstvima, ali njegova krvna grupa nije odgovarala onoj iz ejakulata na tijelima žrtava, što je kasnije objašnjeno rijetkim krvnim poremećajem.

Rekonstruirao je zločine za policiju na mjestima događaja, priznao je 53 ubojstva, silovanja, te komadanje žrtava i kanibalizam koji su mu osiguravali seksualno zadovoljenje. Žrtvama je vadio oči uvjeren da slika ubojice ostaje u njima i nakon smrti.

Prema ovoj priči Tom Rob Smith je 2008. napisao svoj roman prvijenac “Dijete 44”, za koji je Ridley Scott ubrzo kupio prava za film. Nakon sedam godina, film o ozloglašenom serijskom ubojici premijerno je prikazan u travnju, a uskoro počinje igrati i u našim kinima.

Priča romana počinje kada dva mala brata kreću u šumu u potragu za odbjeglom mačkom, koja bi im, ukoliko je uhvate, mogla biti prva hrana nakon nekoliko mjeseci žvakanja kora s drveta i halapljivog proždiranja pokojeg krumpira kojeg je njihova majka uspjela sakriti od ostalih seljana, već poludjelih od gladi. Tijekom potrage jedan od braće misteriozno nestaje i više se nikada za njega nije čulo.

Priča se nastavlja godinama kasnije u Moskvi kada je preživjeli brat Lav Demidov postao istaknuti KGB-ovac. Upoznajemo ga na slučaju brutalnog ubojstva jednog dječaka čije je tijelo pronađeno na željezničkoj pruzi. 

Lav odmah od svojih nadređenih dobiva zapovijed da slučaj ne tretira kao ubojstvo, a on, kao pravi vojnik domovine, posluša svoje nadređene. U to su vrijeme naime ruske vlasti zataškavale sve kriminalne radnje radi propagande kako je Rusija zemlja bez zločina, čemu je Smith također posvetio nekoliko poglavlja.

Međutim, dok je ispitivao roditelje ubijenog dječaka, Lav se suočio s njihovim tvrdnjama kako je njihov sin ubijen. Isprva im Lav nije vjerovao, ali samo zato što je KGB tako rekao, no nakon nekog vremena u njemu se pojavila sumnja da nesretni roditelji govore istinu.

Onog trenutka kada su njegovi šefovi shvatili da Lav radi “na svoju ruku”, zajedno sa suprugom premjestili su ga u neku zabit na Uralu kao običnog policajca, gdje nije trebao više biti nikakva smetnja.

No, Lav ubrzo otkriva da je i u tom selu počinjeno isto ubojstvo poput onog kojeg je zataškao u Moskvi i započinje samostalnu istragu zbog koje mu život stalno visi o koncu.

U tome mu pomaže supruga Raisa, a KGB-u nije dugo trebalo da im njihovi špijuni dojave kako je Lav postao protudržavni element. Kako je sve završilo, pogledajte u filmu za kojeg se već sad govori da će biti jedan od najvećih blockbustera 2015.