Moja zadaća bila je da kao jedan od ronilaca izvučem dječake kroz vodu iz špilje. Osobno sam izvukao tri dječaka u tri dana, koliko je spašavanje trajalo, naravno - uz pomoć kolega. Tijekom akcije trudio sam se ne misliti na ozbiljnost situacije u kojoj se nalazimo. Odmaknuo sam od sebe takve misli i fokusirao sam se na zadatak koji sam morao obaviti, kazao nam je Chris Jewell. 

On je sudjelovao u spašavanju 12 dječaka iz potopljene jame lanjskog ljeta u Tajlandu. Mali nogometaši imali su između 11 i 16 godina, a u špilji su završili na izletu s trenerom. Iznenadila ih je bujica nastala zbog nagle kiše i presjekla im put iz špilje, koja se djelomično potopila, poput sifona. Cijeli svijet strepio je nad životima dječaka. Drama je trajala više od dva tjedna, a onda je završila sretno, spašeni su svi dječaci s trenerom! 

Chris Jewell nedavno je u Titovim bunkerima u Paklenici pričao o akciji spašavanja, koja je najprije potresla, a onda oduševila cijeli svijet. Jewell je, naime, bio jedan od četvorice špiljskih ronilaca iz Velike Britanije. Uz Ricka Stantona, Jasona Malinsona i Johna Volanthena, i Jewell je iz špilje Tham Luang u Tajlandu izvukao dječake i trenera iz potopljene špilje.

 

Opisivao je samu akciju i načine traženja rješenja u situaciji koja nije djelovala izglednom. Štoviše, računali su da će biti dobro ako uspiju spasiti bar dio te skupine, a na kraju su spasili sve. Bilo je puno pritisaka jer su sve oči svijeta bile uperene u spasioce, koji su došli sa svih strana svijeta. 

- Ali nitko nije bio pripremljen za ovakvu situaciju. Bilo je svakakvih ideja. Primjerice, da velikim pumpama izvučemo vodu. No to bismo mogli napraviti samo s najbližom  komorom budući da su prolazi bili posloženi poput sifona. 

Tijekom same akcije spašavanja svaki spasilac imao je po dva tanka sa zrakom vezana na bokovima. Dogovorili su se da u špiljskim prolazima koje treba preroniti u isto vrijeme smije biti samo jedan ronilac s jednim djetetom. 

- Ronili smo držeći uspavano dijete ispod sebe. Zbog spremnika sa zrakom na trbuhu svaki je dječak bio zaštićen da ne lupi glavom o dno uskih prolaza. Zbog ronioca iznad sebe nije mogao udariti ni glavom o strop tunela krcatih mutnom vodom. Jer baš se ništa nije moglo vidjeti.  Prolazi koji su bili ‘plitki’, na svu sreću bili su široki, tako da smo se u tim dijelovima okretali tako da bismo dijete držali sa strane, pored sebe, umjesto ispod - kaže spasilac, koji je morao proći više takvih zavojitih tunela punih vode da bi dijete izvukao do suhog dijela špilje. 

- Da dođemo do njih, trebalo nam je oko sat i pol, a da izvučemo svako dijete po tri, tri i pol sata. Znali su se buditi, pa smo ih morali putem opet sedirati da ih ne uhvati panika. Na različitim punktovima mogli smo se poslužiti i bocama s kisikom, koje smo prethodno unijeli u špiljske dvorane kako bismo ih mogli mijenjati prazne za pune po potrebi - tumačio je spasilac pokazujući fotografije i filmove s akcije spašavanja u bunkerima Paklenice. 

U tom obnovljenom zdanju, koje je nekoć trebalo služiti kao atomsko sklonište tadašnjem diktatoru, svoju prostoriju imaju i domaći HGSS-ovci, koja im služi kao spremište za opremu. Sa zanimanjem su pratili predavanje o složenoj akciji koju su im održali britanski kolege špiljski ronioci. I oni volonterski spašavaju ljude u nevolji, baš kao naši, domaći gorski spasioci. 

- Kad je misija počela, nismo očekivali stopostotni uspjeh. Nakon prvog dana, kad smo prve dječake uspjeli izvući, znali smo da je tehnika djelotvorna. Ako tehnika djeluje, jedino što može poći po zlu je osobna greška spasioca. To nam je stvaralo velik pritisak. A s pritiskom se svatko nosi na svoj način. Meni je osobno važno da se tad usredotočim na posao, a sve osjećaje ostavim sa strane. Tek kad je sve završilo, dopustio sam sebi da razmišljam o tome što smo napravili. Nakon toga upoznali smo se s roditeljima nekih spašenih dječaka i to je bilo vrlo emotivno - kaže Jewell. 

Akcija je trajala tri dana, izvlačili su dijete po dijete, ali trećeg je dana ponovno počelo kišiti. Zbog toga se nervoza pomalo uvukla među spasioce. Dobro su zapamtili kako zbog velikih kišnih bujica koje su prvih dana lijevale iz špilje sa zarobljenim dječacima i trenerom nisu mogli ni prići unutrašnjosti. Na svu sreću, tog dana nije padalo tako opako. 

- Trenera smo izvukli zadnjeg, također uspavanog. Nije, doduše, bio puno veći od djece. Mi, špiljski ronioci, dovlačili smo ih do suhog dijela špilje, kojih 800 metara prije izlaza, a tamo su ih preuzimale druge spasilačke službe. Zapravo smo izvukli 17 ljudi jer su, uz 12 dječaka i njihova trenera, unutra bila zaglavila još četvorica ljudi koje su poslale tajlandske vlasti, a koji su ostali bez kisika. U špilji je, nažalost, život izgubio radnik iz Tajlanda koji je radio na dovođenju kisika u špilju u sklopu druge strategije spašavanja koja se razvijala istodobno s ovom. Cijeli svijet se udružio da omogući to spašavanje. Ja nisam neki emotivac, ali priznajem, zagrlio sam nekoliko ljudi nakon svega. I opaki špiljski ronioci tad su pustili po suzicu. Sve što se postiglo možemo zahvaliti ogromnome međunarodnom timu ljudi, koji su izvrsno surađivali. Ponosan sam što sam odigrao svoju ulogu u tom timu - kazao je Chris Jewell. 

Bilo je ideja da probušimo rupu s vrha planine do dječaka u špilji i napravimo im novi izlaz, ali je to bilo neizvedivo jer se nije znalo gdje su točno djeca s trenerom zaglavila. Neki su predlagali da djeca ostanu u špilji do kraja kišne sezone, a onda samo išetaju, no to je moglo potrajati tri-četiri mjeseca. Mogli bi sami izroniti, ali kako tako male dječake, od kojih neki ne znaju ni plivati, naučiti roniti u mutnim špiljskim vodama u tako malo vremena? Jer to je izazov i za iskusne špiljske ronioce koji su navikli na uske i mutne špiljske prolaze - kazao je Jewell.

Operacija je bila visoko rizična i nisu imali velika očekivanja niti da će dječake naći žive. - Nakon što su Rick i John zaronili u špilju i uspjeli pronaći dječake, svijet je poludio! Jer proveli su do njih optički kabel, a netko je objavio na internetu snimku dječaka zarobljenih u špilji prije nego što su ronioci uspjeli izaći iz špilje. Ali sve je to moglo završiti i drukčije, ta je snimka mogla progoniti ljude da ta djeca nisu na kraju spašena - kazuje Jewell te dodaje da, kad bi netko osmislio takav scenarij za Hollywood, to bi bilo pretjerano i za film. 

- Na kraju će takav film zaista i snimiti, ali tad je to bilo vrlo riskantno. Prva dva dana ronioci nisu mogli ni prići špilji jer je iz nje izlazila bujica vode. Vrijeme se potom umirilo i kiša je prestala, a prema vremenskoj prognozi imali smo nekoliko dana suhog vremena. 

- Na kraju je odlučeno da će djecu iz špilje izvući špiljski ronioci, i to uspavane.  Odobrenje je trebalo proći više razina, dok tajlandski kralj nije dao zeleno svjetlo. Među ljudima koji su bili obučeni za špiljsko ronjenje imali smo medicinsko osoblje u vidu jednog anestetičara i jednog veterinara. Djeci smo davali ketamin za konje! To je bilo sredstvo za uspavljivanje. Zapravo smo mogli dobiti bilo koji dio opreme bilo gdje na svijetu, jer su svi htjeli pomoći, ali nismo imali vremena čekati da to stigne, pa smo improvizirali s onim što imamo - kazuje Jewell. 

Djeci su na glavu stavili posebne maske spojene na spremnik s čistim kisikom, koji im je bio vezan ispod trbuha. Prije same akcije vježbali su na bazenu s djecom koju su im “posudili”. Njih nisu uspavali nego su im mali pomagači poslužili da uvježbaju akciju prije one stvarne, u kojoj nije smjelo biti prostora za pogrešku.