Mađarska grofica Sidonija Rubido Erdödy jedina je žena pripadnica ilirskog pokreta na Bukovčevu zastoru u Hrvatskom narodnom kazalištu.

Rođena je u Zagrebu 7. veljače 1819., a njezin će otac, grof Karlo Dragutin Erdödy, iz Beča pozvati u svoj dom proslavljenu berlinsku opernu divu Johannu Ennes, koja će djevojčici držati glazbenu poduku. 

Popularna među ilircima

Bila je iznimna učenica s velikim glasovnim mogućnostima, no odbila je karijeru u bečkoj operi i s četrnaest godina, na užas svojih roditelja, uključila se u rad iliraca.

U zagrebačkoj Streljani, koja je u to doba bila središte društvenih događanja, prva je izvela budnicu “Još Horvatszka ni propala” Ljudevita Gaja, što je njenu majku zavilo u crno te se razboljela i ubrzo umrla.

Među ilircima je bila toliko popularna da se njezin lik pojavio i na igraćim kartama. Udala se za španjolskog plemića Antonija Rubida, koji je također gorljivo pristao uz ilirski preporod i sebe prozvao Hrvatom. 

Vrhunac glazbene slave postigla je 28. ožujka 1846. na praizvedbi prve hrvatske opere “Ljubav i zloba” Vatroslava Lisinskog, u kojoj je igrala Ljubicu. 

Shrvalo ju gašenje ilirskog pokreta

Nakon revolucionarne 1848. godine i uvođenja Bachova apsolutizma ilirski pokret se gasi. Akteri su se razmilili na sve strane i više se čak nisu ni pozdravljali.

Razočarana grofica, sa suprugom Antonijem te sinovima Radoslavom i Milutinom, povukla se u svoj dvorac Gornja Rijeka, gdje u kratkom roku ostaje bez muža i sina Milutina. 

Shrvana Sidonija odjenula je crninu, koju više nikad nije svukla. Umrla je 17. veljače 1884. godine u dobi od 65 godina.

Do kraja života pisala dnevnike

Koju godinu starija od Sidonije, također vatrena ilirka, ali po svoj prilici nedovoljno lijepa da bi je Vlaho Bukovac smjestio na svoj slavni zastor, jest karlovačka učiteljica Dragojla Jarnević (1812- 1875), žena koju pamtimo po njezinu dnevniku, u kojem je četrdeset i jednu godinu, i na oko tisuću stranica, bilježila svoje osjećaje, ali i važne povijesne događaje. 

Najprije je dnevnik počela pisati na njemačkom, no poslije, oduševivši se ilirskim idejama, te zbog velike, premda platonske ljubavi s ilircem, pjesnikom Ivanom pl. Trnskim, Dragojla prevodi početak svog dnevnika na hrvatski, na kojem ga i piše do kraja života.

U vezi s upola mlađim muškarcem

U njezinim se zapisima savršeno jasno ocrtava svakodnevica jedne žene tridesetih godina 19. stoljeća, važni događaji, poput dolaska mladog Franje Josipa I. u Karlovac, no upravo Dragojli dugujemo prvi prilično vjeran opis intimnog odnosa s muškarcem u krajnje neobičnim okolnostima. 

Naime, ona se upušta u seks kao zrela žena od četrdeset godina, s upola mlađim seoskim mladićem, kojem je taj odnos platila: “... na moje pitanje koliko trebuje, odvrati 50 ft. Obećam mu ih, i opita me: kada da dođe k meni? - rekoh večeras. Naimila sam moralni greh učiniti ali nemožem drugačije!!!”

Slomilo ga vjenčanje

Tek će buduće generacije otkriti kakva su blaga u njezinu dnevniku skrivena. Julijana Cantilly (1812-1842), Vrazova muza iz Samobora, bila je kći samoborskog trgovca Antuna Cantillyja. 

Pjesnik Stanko Vraz, veliki obožavatelj Samobora, vjerojatno ju je ugledao oko 1835. godine i od tada joj posvećuje svoje “Đulabije”, pisane krakovjacima, stihovima poljske narodne pjesme, što im daje neku posebnu zvučnost i jednostavnost, bez obzira na mnoštva općih mjesta. 

No Julijanu Ljubicu roditelji 1837. udaju za slovenskog trgovca Eduarda Englera: vijest o vjenčanju slomila je njezinog pjesničkog obožavatelja, koji “miloj gospi Englerkoj” i dalje posvećuje stihove. 

U svom domu ugošćavala ilirske prijatelje

S mužem Ljubica živi u Ljubljani, rađa kćer i sina te posjećuje roditelje u Samoboru, koji zamjećuju da im je kći pri svakom dolasku sve bljeđa. 

Na proljeće 1842. ona više nije u stanju otići od roditelja, već nakon neuspjele operacije umire od raka 22. svibnja. 

Premda se sušičav pjesnik njezinim roditeljima nije činio kao partija, možda bi Julijana, da je postala Vrazova supruga, dulje i bolje poživjela.

I Vraz je, među drugim svojim ilirskim prijateljima, bio redovit gost salona u Opatičkoj 21, koji je sa suprugom vodila Josipa Vancaš (1824-1910). 

Bila je praktična žena, svjesna toga da ilircima trebaju ručak, crna kava i kolačići od badema, lula i dobro zagrijana soba. 

U životu joj se nizale tragedije

U njezinu “ilirskom salonu” govorio se hrvatski, čitale su se naglas hrvatske knjige, Sidonija Rubido je upravo na toj adresi prvi put izvela dijelove nove opere Vatroslava Lisinskog, “Ljubav i zloba”, a Petar Preradović tu je recitirao svog “Putnika”.

Ona je njegovala ilirce kad bi se teško razboljeli, poput Vraza i Lisinskog, što joj je i priskrbilo nadimak “majčica ilira”. U osobnom životu Josipa proživljava tragediju za tragedijom: još kao djevojčica ostaje bez roditelja, a potom je izgubila malog sina, kćer, dvoje unučadi, a muž će joj poginuti na ratištu.

Premda ju je život neprekidno zavijao u crno, bila je uvijek brižna prema svojim ilirskim prijateljima. Umrla je u dubokoj starosti, u stanu u Opatičkoj ulici, poprištu nebrojeno mnogo susreta iliraca. 

Majka terorizirala cijelu obitelj

Marija Jurić Zagorka, spisateljica debelih pustolovnih romana, drama, potresne romansirane autobiografije te tisuća novinskih tekstova, bila je toliko plodna da je, gledajući danas njezin opus, gotovo nepojmljivo da je izišao iz pera jedne osobe. 

Rođena je najvjerojatnije 1873. godine u selu Negovec kraj Vrbovca u dobrostojećoj obitelji, no majka joj s vremenom tone u ludilo i terorizira cijelu obitelj.

Roditelji je 1809. godine udaju za Mađara Lajoša Nađa, koji je bio toliko loš prema njoj da djevojka iz Mađarske bježi u Hrvatsku. 

Zagorkini tekstovi bili su senzacija

Najvažniji datum novog razdoblju njezina života jest 31. listopada 1896., kad joj u uglednom i prestižnom Obzoru izlazi članak “Egy perz” (“Jedan časak”), u kojem opisuje svakodnevicu na željezničkim postajama na kojima se silom govori mađarski.

Postaje namještenica Obzora s mjesečnom naknadom od 60 kruna, a njezini kolege primali su trostruko više. Gotovo svaki Zagorkin tekst bio je politička senzacija. Početkom 1903. Khuen Hedervary “udario” je na Obzor i rastjerao redakciju. 

Tajna krvavog mosta u nastavcima

U tom je periodu, punih pet mjeseci, urednica novina bila Marija Jurić. Nakon Hedervaryjeva odlaska članovi uredništva Obzora Zagorku šalju u Budimpeštu na zasjedanje novog zajedničkog parlamenta.

Tamo ona boravi više od godinu dana. Godinu 1910. obilježava objava njezina prvog značajnog, “tipično Zagorkina” romana - “Kneginja iz Petrinjske ulice”. 

Izlazio je u nastavcima u Hrvatskim novostima. “Tajna krvavog mosta”, prvi roman iz ciklusa o “Gričkoj vještici”, počinje izlaziti 1911/1912. u Malim novinama, a pretiskuju ga u svescima. 

Nezapamćen sprovod za Zagorku

Zagorka se seli 1917. godine u Jutarnji list, gdje će ostati sve do Drugog svjetskog rata. U to se doba u zagrebačkom kinematografu Metropol prikazuje film “Matija Gubec” prema Zagorkinu scenariju, koji izaziva oduševljenje publike. 

U teškim godinama između dva rata, zahvaljujući velikodušnosti direktora Prve hrvatske štedionice te samog direktora hotela, ona se useljava u apartman 325 na trećem katu hotela Esplanade.

Ne zna se točno kako je i gdje Zagorka živjela između Esplanade i unajmljivanja stana na Dolcu 8, u kojem je boravila sve do smrti, 1957. godine. 

Posljednje godine provodi u stanu na Dolcu, živeći od “tanke” mirovine, samotna i nesretna, u društvu psića Bossija. Tridesetog studenog 1957., Zagorku njezin podstanar našao je mrtvu na krevetu. Zagreb joj je priredio nezapamćen sprovod.

Postala je Ivana Brlić Mažuranić s 18 godina

Iste godine kad i Marija Jurić Zagorka, 1874., rodila se Ivana Brlić Mažuranić u Ogulinu podno Kleka, te nema sumnje da je upravo taj krajolik uplovio u njezine bajke. Djed joj je bio Ivan Mažuranić, hrvatski ban i tvorac “Smrti Smail-age Čengića”. 

Ivana se, kao najstarija u kući Mažuranić u Zagrebu, već u dvanaestoj godini smatra odraslom osobom. Vrlo rano ona piše svoje prve kratke pripovijetke, dnevnik te kritički ogled o nekoj priči Gjalskoga. 

Veseli je i prevođenje s francuskog. Sa 17 godina Ivana je zaručena. S 18 ona postaje Ivana Brlić Mažuranić. 

Upala u ponor depresije

Vatroslav Brlić Naca je odvjetnik, 12 godina stariji od Ivane, iz Broda na Savi. Početkom 1892. godine mlada žena napušta Zagreb i svoj djevojački život te okreće novu stranicu u velikoj kući Brlićevih s pogledom na Korzo. Naci će ona roditi petero djece.

Njezina sestra Alka udaje se 1907. za bugarskog diplomata Nestorova, a njihovom malom sinu, svojem nećaku, Ivana će za nekoliko godina posvetiti priču po imenu “Čudnovate zgode šegrta Hlapića”. Sasvim iznenada, godine 1909., ona upada u ponor depresije...

Sin Ivo doveo ju je do bankrota

Tjeskobna je, razdražljiva, plačljiva, a nakon “velike živčane krize” odlazi u liječilište na Bled. Uskoro Ivana počinje pisati o šegrtu Hlapiću. Upravo će ta knjiga nadarenu spisateljicu uzdići iz statusa početnice, čak i “diletantice”, u status literarnog diva, autorice “Priča iz davnine”.

Ivana postaje priznata i hvaljena književnica, djela joj prevode na svjetske jezike, članica je Akademije... No 1919. umire joj majka Henrietta. Iste godine ona ostaje bez muža.

Obitelj sustiže financijska katastrofa zbog neodgovornog ponašanja sina Ive: bit će potrebno obje kuće staviti pod hipoteku, prodati konja...

Bila je gluhonijema i rano je počela crtati

Posljednjih godina života Ivana je toliko siromašna da joj i put iz Broda u Zagreb postaje nedohvatan. Približava se šezdesetoj i sve češće pobolijeva.

Ozbiljno bolesna (ili samo duboko nesretna), ubila se 21. rujna 1938. godine u bolnici na Srebrnjaku. Bile su joj 64 godine.

U uglednoj ozaljskoj obitelji Raškaj 1877. godine rodila se prekrasna djevojčica, za koju su tužni roditelji uskoro ustanovili da je gluhonijema. Vrlo rano ona počinje crtati. S osam godina postaje učenica bečkog Zavoda za odgoj gluhonijeme djece. 

Zauvijek ostala zatvorena u ludničkoj ćeliji

Nakon što se iz Beča konačno vratila u Ozalj, nastaju njezini prvi akvareli: “Djevojčica sa psom u šumi” i “Kupa kraj Ozlja”. Te sličice ugledao je ozaljski učitelj Ivan Muha zvani Otoić: kako je u Zagrebu postao ravnatelj Zavoda za odgoj gluhonijeme djece u Ilici 85, pozvao je Slavu 1893. da živi s njim i njegovom suprugom Lenkom, a on će pokazati njezine crteže tada najsjajnijoj slikarskoj zvijezdi, Vlahi Bukovcu.

“Gospodin pitur”, na vrhuncu slave i popularnosti, nema vremena za anonimnu djevojčicu iz Ozlja s mapom punom cvijeća, ali prema njegovoj preporuci primit će je Bela Csikos (1864-1931).

Zimi 1899. godine ona zauvijek napušta Zagreb. Za njom ostaje nikad ispričana priča o odnosu s njezinim učiteljem. U rodnom gradu će se ona posve predati slikanju. Već 1902. Slava postaje nemirna, nesuvisla, kao da više ne poznaje one koji je najviše vole - oca, majku, dadilju. 

Prvi njezin boravak u stenjevečkoj umobolnici godine 1901. potrajao je četiri mjeseca, ali iduće godine ona nestaje zauvijek u Zavodu za umobolne. U ludničkoj ćeliji ona sjedi prekriženih ruku, “ne govori ništa i ne bavi se ničim”. Umire od tuberkuloze, 29. ožujka 1906. godine.