"Učionice i hodnici srednje škole na Long Islandu toga jutra u subotu 19. kolovoza 2001. zjapili su prazni kada se na školsko parkiralište parkirao kombi iz kojega je na ljetnu vrućinu izašao čovjek u kasnim 30-im. Zagledao se u školu koju je završio prije dvadesetak godina. Bez obzira na nostalgiju koju je osjećao, bio je prožet gorčinom. U toj je školi pretrpio razna poniženja, bio je maltretiran od strane učenika, a ni učitelji ga nisu poštivali. Ako ga se uopće sjećaju, svi su ga upamtili kao dječaka koji je imao poteškoća sa čitanjem i pisanjem. Ta ga je slika pratila čitav život, unatoč uspješnoj karijeri koju je ostvario radeći za američku obavještajnu zajednicu gdje je imao pristup nekim od najvećih državnih tajni. Biti stalno podcijenjen od strane obitelji te kolega u razredu i na poslu za njega je bilo prokletstvo, no za misiju u koju se upustio to je bio blagoslov. Nitko od njegovih suradnika u obavještajnoj zajednici nije mogao ni sanjati da će upravo on biti sposoban smisliti tako kompleksnu operaciju." 

Tako počinje priča Yudhijit Bhattacharjee, više puta nagrađivanog novinara i pisca, o trilerskoj potrazi FBI-ja za genijalcem i izdajnikom Brianom Reganom. Knjigu "Špijun koji nije znao sricati"  (The Spy Who Couldn’t Spell) objavio je New American Library. 

Prije afere sa curenjem obavještajnih podataka koje je medijima dostavio suradnik obavještajne agencije SAD-a Edward Snowden najveća je krađa vladinih tajni bila ona Briana Regana kojega su čitavo djetinjstvo zbog disleksije smatrali glupim pa je mislio da nitko neće posumnjati na njega bude li sudjelovao u jednoj od najvećih pljački klasificiranih informacija u povijesti američke špijunaže. 

Nadao se da će tajne koje je ukrao u nekoliko dana uspjeti  razmijeniti za milijune dolara. Da mu je plan uspio, imao bi dovoljno novca  da otplati hipoteke bratu i sestri, a svojoj bi djeci mogao osigurati dobru financijsku budućnost. Vjerovao je da će ga kad postane bogat ljudi više poštivati te da će jednom zauvijek sa sebe skinuti sliku glupe osobe koja ga prati od djetinjstva.

Sve je počelo kada je jednog ponedjeljka ujutro u prosincu 2000. specijalni agent Steven Carr, koji je radio u uredu FBI-a u Washingtonu, primio paket poslan iz ureda u New Yorku. 

Radilo se o tri omotnice koje su anonimno stigle na adresu libijske ambasade u New Yorku.

Sve tri omotnice imale su isti natpis "Ovo pismo sadržava povjerljive informacije". 

U nastavku je pisalo: Ovo pismo je povjerljivo i namijenjeno je vašem predsjedniku ili šefu tajne službe. Molim vas proslijedite pismo diplomatskim paketom i nemojte o njegovom postojanju diskutirati u svojim uredima ili domovima ili putem elektroničke pošte.

Ispostavilo se da je paket koji je primio Carr bio pun kodiranih papira na kojima su se nalazile najveće tajne Amerike. Ponuda za prodaju i prijetnja Americi bile su ozbiljne. 

"Analitičar sam s Bliskoga Istoka i radim za CIA-u. Voljan sam špijunirati SAD i vašu zemlju opskrbiti povjerljivim informacijama. Imam pristup dokumentima svih američkih agencija", napisao je Regan u jednom od šifriranih pisama. 

Kako bi dokazao da nije riječ o blefu u sve tri omotnice stavio je set vladinih dokumenata od kojih su neki bili označeni s oznakom državna tajna, dok su drugi bili označeni s visoko povjerljiva državna tajna. Većina tih dokumenata bile su slike skinute s američkih špijunskih satelita, a pokazivale su vojne baze na Bliskom istoku i u drugim dijelovima svijeta. 

Nastala je panika. Samoproglašeni analitičar CIA-e s pristupom najvećim tajnama u svojim je rukama imao informacije o američkim satelitima, sistemima obrane, oružju, tvornicama te podzemnim bunkerima na području Bliskoga Istoka. Pronalaženje izdajnika nije teklo lako, ali određeni su podaci implicirali kako je riječ o čovjeku s vojnom pozadinom, obitelji i potrebom za novcem. Carr, koji je vodio tim istraživača i razbijača kodova, godinama je tražio opasnog špijuna i tajne koje je ukrao. 

Na ideju da počne špijunirati vlastitu zemlju Brian Regan došao je početkom 1999. godine nakon što je četiri godine proveo radeći u Nacionalnom uredu za izviđanje, agenciji koja je odgovorna za američke špijunske satelite. Regan je radio u odjelu koji je pomagao vojnim jedinicama na terenu u prikupljanju i korištenju informacija sa satelita. Na poslu se osjećao poniženim, novčana mu je situacija bila sve gora i gora, a i njegov je brak pucao. 

S prosječnim ocjenama koje je dobivao za svoj rad nije mogao očekivati nikakvo promaknuće. Dapače, poslodavac ga je htio prebaciti u Europu, no ta mu opcija nikako nije bila prihvatljiva jer se bojao da će to do kraja uništiti njegovu obitelj. Kada su mu odbili žalbu morao je odabrati: hoće li prihvatiti preseljenje u Europu ili će otići u mirovinu. Odabrao je drugu opciju pa je umirovljen s 37 godina života i 20 godina staža.  

Kako se približavao trenutak njegovog umirovljenja Regan je na spomen svoje budućnosti postajao sve anksiozniji. Zbog uskog područja rada kojim se bavio u Nacionalnom uredu za izviđanje strahovao je da će teško naći novi dobro plaćeni posao. Jedini izlaz iz nastale situacije na kraju je vidio u prodaji nacionalnih tajni.  

U knjizi "Špijun koji nije znao sricati" Bhattacharjee je otkrio kako je FBI uspio dešifrirati Reganov čudan kod te kako su uspijeli uhvatiti čovjeka koji je zamalo uništio sigurnost američke vojske. 

Da je riječ Reganu Carr je prvi puta posumnjao u travnju 2001. kada je podatke iz koverti uspio povezati s računalom kojega je na poslu koristio Regan. Kada su dodatno otkili da je Regan loše sricao bili su gotovo sigurni da je upravo on čovjek kojega traže. Specijalni tim ljudi pratio je svakodnevno Regana na putu do posla i natrag. Uhapsili su ga 23. kolovoza 2001., nakon više od godinu i pol dana istrage. 

Regan je nekoliko tjedana ranije počeo ponovno raditi za Nacionalni ured za izviđanje te je kao što je to činio i ranije nesmetano prolazio kroz podatke i u svoj notes bilježio tajne podatke kao što su primjerice koordinate kineskih raketa. To je sve radio ne znajući da FBI prati svaki njegov pokret putem kamera. Bio je to Reganov zadnji dan na poslu prije godišnjeg omora. 

Šefu je rekao da ide u Orlando sa ženom i djecom, no umjesto toga oko četiri sata poslijepodne odvezao se na aerodrom u nadi da će uhvatiti let za Zurich gdje se planirao sastati sa službenicima iračke i libijske ambasade kojima je htio ponuditi špijuniranje SAD-a. Nakon što je prošao zaštitni pregled na aerodromu ukrcao se u shuttle koji ga je trebao odvesti do njegovog aviona. Kako su se vrata shuttlea zatvarala Carr i još jedan istražitelj ušli su u vagon i počeli se probijati kroz gužvu kako bi došli do Regana. 

Kada su ga pronašli Carr mu je rekao: "Gospodine Regan, dolazim iz FBI-a i za vas imam nekoliko pitanja. Bi li vam bio problem slijediti nas?". Regan je prvo buljio u Carra, a onda mu je odgovorio: "Može". 

Agenti su Regana izveli iz vozila držeći ga za lakat. Prije no što su mu stavili lisice uveli su ga u sobu za ispitivanje. Pretražujući ga u njegovoj su desnoj cipeli između unutarnjeg i vanjskog dijela potplate našli komadić papira na kojem su pisale adrese iračke i kineske ambasade u Europi. Ostali materijali koje su našli bili su dosta mistični. Tako su u desnom džepu Reganovih hlača našli notes s 13 riječi koje zajedno nisu imale nikakvo značenje. 

U džepu su našli još i papirić s 26 nasumično ispisanih riječi, a novčaniku komadić papira s nizom riječi i brojeva "pet, šest, N, V, O, A, I..." U fasciklu koji je Regan nosio u putnoj torbi bila su četiri komada papira s rukom ispisanim redovima troznamenkastih brojeva. Regan ništa nije htio priznati i nije htio reći angetima što znače svi ti podaci. Istaga je zbog toga trajala još dodatne dvije godine.