"...a stvaran slučaj nešto je posve drugo, a u slučajevima ima događaja koji su im prethodili, dokaza, smjerova, sumnja, razmaka, prosvjetljenja, činjenica, statističkih podataka, usporedivih podataka, tragova, dokumenata, puno slučajnosti, ali ničega toliko prevrtljivog kao što su predrasude."

Roman je smješten u godinu kad će početi padati zidovi i komunistički blok će nestati iz svoje kolijevke - Europe. Ali ne s Kube. A na novogodišnje jutro 1989. godine, pijan, mamuran i s tek jednom zgužvanom cigaretom spasa u kutiji, detektiv Mario Conde, na zahtjev šefa, mora se pozabaviti nestankom uglednog socijalističkog direktora, čija je biografija savršenstvo kubanskog socijalističkog odgoja. Uspon uz osmijeh bez ijedne mrlje i uvijek ispeglane košulje te s nezaobilaznim osmijehom na licu, a pri tome još može i govoriti kad i koliko hoće, baš kao i, je li, jedan drugi Kubanac poznat po govorima koji su možda nekad i počinjali s "drugovi, bit ću kratak", ali su bogme trajali po dva-tri sata.

Jedini problem je što je nestali išao u gimnaziju s njim (koji je policajac postao slučajno, samo zato što nije mogao postati pisac), oteo mu djevojku u koju je bio zaljubljen i, kako se čini, iza fasade savršenog komunističkog omladinca krio se i gad. Ali kao što sam Conde kaže: "U istrazi nema ničeg tako prevrtljivog kao što su predrasude".

Ovo je treća knjiga jednog od najboljih suvremenih kubanskih književnika, i to uglavnom krimića, prevedena na Hrvatski. Od toga su dvije - "Zbogom Hemingway" (preporučujem) i ova krimići iz serijala o poručniku, detektivu Mariju Condi, dok je treća "Čovjek koji je volio pse" roman o ubojstvu Lava Trockog.

Moram priznati da su mi likovi socijalističkih istražitelja - poput Marija Conde i odličnog Arkadija Renka iz serijala Martina Cruza Smitha te Tribusonova Nikole Banića (u prvim romanima) - oduvijek bili iznimno privlačni. Gotovo da su uvijek, iako predstavljaju državni aparat, i to onaj njegov "najvažniji" represivni dio, gubitnici koji se moraju boriti protiv samog sistema, kako bi upravo taj sistem očistili o zločina. Umjesto nagrade, ostaju na dnu ljestvice, bivaju gotovo pa kažnjeni, ali na neki način donose neki oblik popljuvane, zgažene i zakašnjele pravde. A zakašnjela pravda u pravilu ima gorak okus. Ta dvostrukost djelovanja u sistemu i borbe s istim sistemom pruža piscu neviđene mogućnosti, a ujedno svi ti romani djeluju i pomalo subverzivno prikazujući crnu stranu "savršenog društva" i nepravednost onih koji nas "vode ka pravednom društvu".

Leonardo Padura tu nije iznimka, njegov Mario Conde istovremeno je dio sustava i njegov odbačeni, ali neophodan kotačić unutar neslobode, tamo gdje je najveća prljavština on nalazi svoj djelić slobode. Slaba je to, doduše, utjeha detektivu koji bi ustvari volio, trebao, biti pisac. Zagazivši u taj prostor slobode, Paduro se kreće u granicama žanra, ali istovremeno ne preza od toga da te granice, neću reći prelazi, ali širi. Dok traje istraga, on govori u trećem licu, ali u poetskim trenucima, u trenucima sjećanja, on dopušta svom glavnom liku, ali i drugim likovima, da sami pričaju svoje priče u prvom licu. I pri tome ne ruši sam ritam, ne udaljava se od osnovne priče, nego je produbljuje, poetizira i daje joj dodatni, višestruki život. Kao u većini najboljih krimića, onih koji su prerasli okvire žanra i ustvari je zločin tek izlika za književnost, zagonetke nema ili nije ni važna, a sama priča bazira se na likovima i svemu onome oko likova. Leonardo Padura je tu škrt opisima i objašnjenjima, ali bogat dojmovima, a ti putokazi čitatelju omogućuju da priču dodatno obogati.

Pomalo sjetan, poput detektiva iz najboljih noir romana, pomalo razočaran, Mario Conde jedan je od ponajboljih detektiva u književnosti. Možda zato što ustvari nikad nije ni htio biti detektiv, nego pisac.