Demokracija kao u praksu provedeni nauk o vladavini naroda samo je puko Potemkinovo selo, grdi sarkazam ako veliku većinu tog kolektivnog vladajućeg bića čine neuki, prividno pismeni, ovlaš obrazovani pojedinci. 

Demokracija neukih samo je šareni paravan iza kojeg igru vode demagozi kojima je jedini smisao, poslanje i svrha udovoljavanje osobnim interesima, kao i interesima vlastitih interesnih skupina. I nema tu magije.

Čovjek kojemu su uvjerljivo objasnili kako je grmljavinska oluja zapravo izljev božanskog gnjeva, Bog u kuglani iznad oblaka koji samo čeka da nasrne na pogane nevjernike i grešnike, Boga će se, kao maltretirano dijete, bojati stostruko više od čovjeka koji zna da oblaci trenjem proizvode elektricitet koji na zemlji munjama traži uzemljenje.

Čovjek kojemu je kao neoboriva teza, zatečeno i neoborivo stanje stvari nametnuto viđenje društva kao prirodnim odabirom stvorene piramide s nepogrešivim besmrtnicima na vrhu i tričavim maloumnim i bijednim robovima na dnu, neće se buniti nego će fatalistički prigrliti ulogu vazda gladnog, za neimaštinu sudbinski vezanog.

Onako kako nezainteresirani prolaznici doživljavaju psa vezanog za lanac: psu je sudbina dodijelila bezdušnog psa. Ne može se tu ništa učiniti.

Neobrazovani, na fatalizam izdresirani, neće se okupljati na prosvjedima, tražiti smjenu državnoga vodstva, svoja prava na dostojanstven život. Jer: dostojanstvo kao kategorija za njih se veže samo uz “one na vrhu“, jer “uvijek može biti gore“, nikad bolje, opcija “bolje“ njima valjda nije namijenjena. 

Dresura je učinila svoje. Karlo Veliki (Charlemagne), sin prvoga u nizu Karolinga, kralja na spomen čijeg se imena mlađahni Francuzi danas smiju, budući da u slobodnom prijevodu znači: Kratka Koštica (Pépin le Bref, odnosno Pipin Mali) još je u osmome stoljeću odlučio stati na kraj neukosti. 

Taj u svakom smislu moćan muškarac i vladar navodno je bio nepismen, valjda zbog dramske napetosti. Tako je nepismen jednako navodno i “izmislio“ jedino pogrešno okrenuto slovo J. No to su nevažni detalji za rubriku “Jeste li znali“. 

Važno je da je glomazni Karlo pokrenuo karolinšku renesansu ili obnovu, te da je na svoj dvor u Aachenu privukao najvažnije znanstvenike i ljude od knjige svojega vremena, pri tom istom dvoru osnovao školu i akademiju, te odlučio osnovati škole u svim biskupijama i samostanima, zbog čega ga još neuki učenici u rujnu sustavno proklinju kao utemeljitelja njihove zle kobi.

Isti taj Karlo govorio je mnoge jezike. Uz materinski franački, govorio je i romanski, posve izvjesno latinski, a prema svemu sudeći poznavao je i grčki. Volio je osobno pregovarati s drugim predstavnicima moći svojega svijeta. 

Nije se pouzdavao u prevoditelje koji, čuda li, još i danas znaju pogriješiti, pa recimo šestar prevesti kao kompas ili bezgrešno začeće prevesti kao koncepciju bez mrlje.

Ukratko: Karlo Veliki nije htio upravljati budalama. Ili bi barem tako trebao glasiti valjan zaključak o motivima njegove obrazovne reforme koja je trebala uvesti sveprisutnu pismenost. 

Roditeljima je Karlo Veliki čisto pozitivan lik. Svaki normalan roditelj želi da mu dijete bude pismeno, pametno, obrazovano, uspješno, u konačnici sretno i zadovoljno statusom što će ga, ako bude sreće, novca i upornosti, akademski steći.

U Lijepoj Našoj zato svaki normalan roditelj koncem kolovoza i početkom rujna doživljava potonuće u osobni bankrot zbog cijene besplatnoga školovanja. 

Uz udžbenike koji u sustavu ironično navodno besplatnog školovanja pojedinačno koštaju i koliko luksuznije opremljena knjiga beletristike, dijete je nužno odjećom opremiti i sukladno novim vrijednosnim sustavima, sve kako se njihov potomak ne bi srozao na društvenoj ljestvici vršnjaka, te fizički i mentalno kušao iživljavanja što ih u razvikane rodne marke zaogrnuti pomladak imućnijih ili spremnijih za dužničko ropstvo nenamjenskih kredita namjenjuje „bijednima“.

Poput pritiska na tlak, roditeljima se u fotofinišu prije početka nove akademske godine pridodaje i priča o savršenstvu u kondicionalu. “Trebate provoditi kvalitetno vrijeme s djecom,“ vele tako psiholozi, psihijatri, pedagozi kao da nisu svjesni bolnih okolnosti svoje poruke koja se pretvara u crva, poganu grižnju savjesti u umovima roditelja koji na tržištu rada nikad valjda nisu bili u neizvjesnijem položaju. 

U predasima između borbe za financijski opstanak svoje obitelji, roditelji tako djeci moraju smireno (bez naglih, grlenih reakcija koje dovode do trauma iz djetinjstva) objašnjavati recimo pojam smrti, kako mlada bića ne bi gurala prste u utičnicu, sklapati umne mape za učenje recimo godišnjih doba ili hrvatskih vladara, pomagati pri pisanju i eventualno čitanju lektira, odlaziti redovito na informacije i roditeljske sastanke kako ih škola ne bi prijavila socijalnoj službi, voziti djecu na najrazličitije izvanškolske aktivnosti (time okolini dokazuju da haju), sjediti u parkovima i gledati kako im se djeca ljuljaju na ljuljačkama, penju po penjalicama.

Djeca, dakle, moraju biti sretna i zadovoljna, vrijeme provoditi s roditeljima. U najboljoj namjeri (nije li i put na mjesto kojeg se grozimo popločen najboljim namjerama?), u mnogobrojnim slučajevima tako dolazimo do apsurda – pošasti asocijalnosti među najmlađim generacijama.

U grozničavoj želi da nam danas i sutra bude bolje nego jučer, “dizajnirali“ smo djecu koja se ne znaju igrati s djecom, kojoj je bliska gotovo isključivo interakcija s roditeljima, odraslima, s elektroničkim blagodatima, konzolama.

Kako bismo iza sebe poput nepotrebnoga, evolucijski zastarjelog svlaka ostavili seniorske priče o bosonogom bauljanju do škole kilometrima udaljene od kuće, priče o grančicama lijeske preko prstiju i batinama, mučnim krasopisima i učenjima uz fenjer ili svijeću, naše priče o ključevima oko vrata djece bez baka-servisa zaposlenih roditelja, priče o kutama i “nepedagoškim metodama“ naših roditelja, u jednom smo trenutku jednostavno pretjerali. 

Kao da smo zaboravili da smo zapravo bili jako sretni dok smo se bez roditelja na ulici s drugom djecom igrali gumi-gumi, trule kobile, ledene kraljice, žmire ili vije, klikerali, padali s bicikala, tuđih trešanja, bez mobitela (često i bez fiksnih telefona), s jednim crtićem na dan (u 19 sati i 15 minuta). 

Znali smo biti i musavi i prljavi od glave do pete, mame nisu za nama trčale sa sredstvima za dezinfekciju, nego su nas puštale u pijesak bez obzira na to da su i mačke i golubovi u taj pijesak možda vršili svakojake nužde.

Doduše, znali smo dobiti ćušku zbog skakanja po barama i mokrih cipela. No, priznajmo, nismo zbog toga u traumi. U traumi smo zbog svega drugog. 

Zbog cirkusa koji se događaju u sklopu onog što revijalno nazivamo liberalnim kapitalizmom, a što je zapravo futuristički dotjerani feudalizam, zbog taloga koji se promovirao u elitu, zbog nerazmjera između onog koliko nas plaćaju i koliko od nas režijski mjesečno zahtijevaju, zbog sustavnog promoviranja šupljine i gluposti, srozavanja pameti i poštenja, činjenice da nas sutra netko može lišiti prava na rad, a samim time i prava na dostojanstvo.

Traumatizirani smo prije svega zbog činjenice da djeci sustavno primjerom i riječju kazujemo kako trebaju biti vrijedni, marljivi i pametni da bi bili sretni i uspješni, a u stvarnome životu nemamo praktičnih primjera kojima bismo to potkrijepili. Jer nećemo valjda djeci poručiti: budi šupalj, glup neobrazovan i javno promiskuitetan. 

Traumatizirani smo činjenicom da svaku školsku godinu onih koje volimo najviše na svijetu doživljavamo kao monumentalnu financijsku noćnu moru koja se ponavlja do svršetka školovanja. Do unučadi s kojom ćemo, kako se čini, krenuti opet ispočetka.