Vatrogasci, zapovjednici i stručnjaci za Express svjedoče o zastrašujućim činjenicama požara i organizaciji vatrogasaca. Kažu: “Kornati se lako mogu opet ponoviti! Ništa nismo naučili na toj strašnoj tragediji!”.

"Na terenu vlada neopisiv kaos. Ne zna se tko kome zapovijeda. Kanaderi su pod vojskom, glavni zapovjednik je pod Državnom upravom za spašavanje, a različite vatrogasne postrojbe pod županima ili gradonačelnicima. Svi oni izvlače novce za vatrogasce, a na terenu nitko ne zapovijeda, ne zna se ‘tko pije, a tko plaća’. Sve ovisi o entuzijazmu onih najčvršćih, običnih vatrogasaca, koji na terenu preuzimaju rizik i odgovornost", svjedoči jedan od 400 sudionika gašenja nedavnog požara na Pelješcu koji je na požarištu proveo tri dana kao zapovjednik smjene javne vatrogasne postrojbe.

Mnogi njegovi kolege svjedočili su nam o kolapsu na terenu kako se požar širio, a ljudstvo množilo.

"Organizacija logistike bila je toliko loša da cijeli dan nismo dobili ništa za jesti, tek bi na silne naše upite kasno navečer odgovorili po jednom konzervom i komadićem kruha. Tijekom akcije smo nekoliko puta ostajali bez vode za piće, a što to znači po paklenim vrućinama ne moram ni govoriti", kaže dalmatinski vatrogasac.

Dodaje kako raspodjela hrane i vode vatrogascima na terenu jednostavno nije funkcionirala.

"Ne sumnjamo da je u stožeru bilo neograničeno hrane i pića, ali ponašanje zapovjednika (pomoćnika za priobalje) u angažiranju oko toga bilo je sramotno. Ne tvrdimo i ne tražimo pri gašenju nikakve posebne tretmane. To je naš posao i mi ga pokušavamo odraditi najbolje što znamo, ali mislimo da nije previše tražiti da barem redovito dobijemo vodu za piće i neku konzervu, no drugi dan mi doslovce nismo dobili ništa", kaže vatrogasac s pelješkog požarišta.

O gladi i žeđi svjedočili su vatrogasci koji su djelovali u općini Ston, a oni koji su bili u općini Orebić imali su viška i hrane i vode. 

No ovakvi problemi, prema svjedočanstvima iskusnih vatrogasaca, nisu izolirani slučajevi, nego pravilo.

"Svaki veći požar može završiti tragično jer na velikim intervencijama vlada takav kaos da se ‘ne zna tko pije, a tko plaća’, dodaje vatrogasac s Pelješca.

Konfuzija se vjerojatno krije u ustroju vatrogastva.

Naime, glavni zapovjednik je djelatnik Državne uprave za zaštitu i spašavanje, županijski zapovjednik je zaposlen u vatrogasnoj zajednici županije, javne vatrogasne postrojbe odgovaraju gradonačelnicima, DVD-i su udruge građana, a zračne snage su u sustavu MORH-a.

Vatrogasni stručnjak Branko Šimara iz Udruge profesionalnih vatrogasaca, koji je dok je vatrogastvo spadalo pod Ministarstvo unutarnjih poslova bio načelnik MUPova Odjela za zaštitu od požara i eksploziva te se ondje intenzivno bavio i prikupljanjem podataka o požarima te analizom uzroka požara, smatra da Hrvatska nema sustav koji može odgovoriti na ozbiljne požare.

"Potpisujem sve o čemu svjedoče naši vatrogasci, s tim da ne mogu komentirati konkretan slučaj požara na Pelješcu jer je za to potrebna kompletna analiza. Zakon je jasan kako ide zapovjedna odgovornost, no na terenu vlada totalna konfuzija zbog koje svaki veći požar može završiti kao kornatska tragedija", kaže Šimara.

Pojasnio je i kako zapovjedanje općenito izgleda na terenu:

"Glavni zapovjednik zadužen je za organizaciju i zapovijedanje te ako je požar izbio na Jadranu njegov pomoćnik za Jadran preuzima dio odgovornosti te zapovijeda u ime glavnog zapovjednika. No s obzirom na to da imam dugogodišnje iskustvo u vatrogastvu mogu vam reći, ono što svi vatrogasci vide i znaju ali se boje javno iznositi, da kod složenijih požara na terenu nastaje kaos. Nemamo sustav koji može odgovoriti na ozbiljnije i dugotrajnije požare pa se sve svede na entuzijazam pojedinaca. Oni su ti koji na kraju svladaju požar, a ne rješava se to strukturnom zapovijedi. "

U svom bogatom iskustvu Šimara je svjedočio mnogim gašenjima od kojih kao jedan od najgorih ističe požar na Korčuli 1998. 

Te je godine istodobno gorjelo na 25 mjesta diljem jadranske obale. 

Kako je tada stanje na terenu bilo, teško je i opisati, no sve govori izjave tadašnjeg ministra obrane Andrije Hebranga koji je rekao:

"Na razini hrvatske Vlade do sljedeće sezone mora se znatno kvalitetnije osmisliti preventivni program zaštite od požara, a Ministarstvo obrane će tražiti da se točno odrede njegove zadaće kako bi se za iduću godinu pripremilo ljudstvo i tehnika i mnogo brže reagiralo u takvim situacijama..."

S kojim se sve problemima susreću vatrogasci na velikom požarištima pojašnjava Šimara:

"Vatrogasce znaju poslati na određene pozicije i jednostavno na njih zaborave pa oni ondje čekaju umorni, gladni, preznojeni i ne znaju što da rade. Za to vrijeme nastaje konfuzija po pitanju zapovijedanja. Sve krene s najniže rangiranim pa se uključi županijski zapovjednik, pa pomoćnik glavnog zapovjednika pa glavni. I onda jedni drugima smetaju, dio vatrogasaca, koji ne znaju više koga slušati i što im je činiti, sjede naokolo jer ih nema tko angažirati. To je samo jedan od scenarija kako to izgleda na terenu. Istodobno se kolege muče i gase dok ne padnu s nogu jer ih ne mijenjaju, ne znaju tko će po njih i kada doći, budu gladni i žedni na visokim temperaturama. Da stvar bude gora tijek gašenja požara često se svodi na prijateljske veze. Pa tko je u boljim, odnosno prijateljskim, odnosima sa zapovjednim kadrom dobije zračne snage. Onda jedan zove daj mi vodenu bombu ovdje, pa drugi zove daj i meni ondje pa kanaderi kao muhe lete što naravno nije njihova krivnja. Drugi je problem što se piloti kanadera najviše mogu osloniti na svoje iskustvo jer oni u zraku bolje vide što se događa pa sami procjenjuju gdje trebaju baciti vodu."

Istodobno nam otkriva kako to izgleda u uređenim zemljama:

"Bio sam Kanadi i gledao njihove akcije. Dakle, ondje kad izbije veliki požar ili u isto vrijeme imaju nekoliko požara na istom području, diže se avion u kojem sjedi glavni zapovjednik. On iz zraka vodi sve intervencije i u zraku i na terenu. Za to vrijeme zemaljske snage kreću na teren, a s njima kontejneri gdje u jednom imaju kuhinju i hranu, u drugom vodu, u trećem tuševe, u četvrtom odjeću, u petom kompletnu zapovjednu strukturu od računala nadalje. Za prva 24 sata svaki vatrogasac dobiva naprtnjaču u kojoj ima sve potrebno od donjeg rublja do hrane i vode. Rade u smjenama po osam sati tako da ekipa koja se vrati s terena ide na tuširanje i odmor. Spavaju u vrećama na otvorenom, ali čisti nahranjeni i napojeni da bi mogli svježi krenut u novu bitku s vatrom. Samo tri stvari su važne u ovom poslu a to su: organizacija, organizacija i organizacija. Toga u Hrvatskoj nema. Svaka čast svim dečkima koji zdušno gase kod nas vatru i riskiraju život. Oni uz entuzijazam i sreću koja ih prati svladavaju naše požare i svaki taj požar zbog cijele konfuzije u zapovijedanju može završiti tragedijom", kaže stučnjak. 

A do tragedije može lako doći i u zraku. Kako otkriva Šimara:

"Kad nema zapovjednika koji iz zraka nadzire požarište, kanaderi ulijeću u dim i pri izlasku lete napamet. Kad u zraku imate šest kanadera, oni ne mogu letjeti bez koordinacije. Osim toga kod požara je najvažnije reagirati na vrijeme. Sa svakom minutom problem je sve veći i kompliciraniji. Visoke temperature mijenjaju tok zraka, vjetar naglo mijenja smjer i zbog cijele konfuzije u zapovijedanju rizik raste. Na razini države imamo dvije vatrogasne institucije. Jedna je pod Državnim uredom za zaštitu i spašavanje, a druga je Hrvatska vatrogasna zajednica."

HVZ predlaže propise koje DUZS mora provoditi.

"Još od 2000., kad je vatrogastvo izašlo iz MUP-a, propise nismo mijenjali. Neke sitne promjene napravljene su oko interventnih postrojbi no ostalo je sve isto kao prije 15 godina", kaže Šimara.

Među vatrogascima često kolaju priče o načinu financiranja vatrogasnih postrojbi, ali uglavnom se sve svodi na njihove sumnje kako “pojedinci izvlače novac”.

"Jedino to može biti razlog da se vatrogastvo ne svede pod jednu kapu. Ovako lakše ‘curi’ novac", kaže nam jedan dalmatinski vatrogasac. 

Inače, zračne vatrogasne snage financiraju se iz državnog proračuna, i to s prosječno s 80 milijuna kuna na godinu. U to se uračunavaju i krediti za 

Zemaljske snage koje pripadaju pod DUZS također se financiraju iz državnog proračuna s prosječno 25 milijuna kuna godišnje. 

Osnivači javnih vatrogasnih postrojbi su jedinice lokalne samouprave pa se one financiraju iz lokalnih proračuna. 

Godišnje se za 64 javne postrojbe na državnoj razini izdvaja oko 300 milijuna kuna. I dobrovoljne vatrogasne postrojbe se financiraju iz gradskih proračuna te se za njih izdvaja od 1,5 do 5 posto proračuna ovisno o kojem je gradu riječ. Što je proračun grada veći, to je postotak manji.

"Treba naglasiti da kod velikih intervencija svi koji su angažirani u gašenju požara podmiruju se iz državnog proračuna", dodaje Šimara.

Hrvatska ne zaboravlja užas nezapamćene mirnodopske nesreće u novijoj hrvatskoj povijesti - kornatske tragedije. Od nje je prošlo osam godina, a i dalje vladaju nemar, neorganizacija, nesposobnost, sumnjiva odgovornost. 

Od ukupno 13 vatrogasaca koji su gasili požar na otoku Veliki Kornat 30. kolovoza 2007. preživio je samo jedan. 

Niz događaja koji je zatim uslijedio otvorio je Pandorinu kutiju za koju se u javnosti nije ni slutilo koliko je duboka – na tragičnom primjeru postalo je jasno da u vatrogasnom sustavu vlada apsolutni kaos koji nitko ne kontrolira. 

Kronologiju događanja nesreće na Kornatima sud je raspetljavao godinama. Službeno objašnjenje nakon 12 mjeseci vještačenja glasilo je - uzrok tragedije prirodna je pojava, točnije, radilo se o fenomenu poznatom kao izgaranje nehomogene plinske smjese.

Pojavile su se još dvije teorije. Prva je izravno optuživala nemar MORH-a koji je dopustio da poleti helikopter iz kojeg je curilo gorivo. 

Posljednja, koju zastupa i umirovljeni vojni časnik HV-a Nediljko Pušić, a sklon joj je i jedini preživjeli vatrogasac Frane Lučić, kaže da je uzork nesreće požar koji se proširio po rasutom eksplozivnom punjenju odbačenih bombi s NATO-ovih aviona nakon kosovske krize 1999.

Posljednje dvije sud u Zadru je odbacio. Kornati su svoj epilog dobili u pravnom procesu protiv županijskog vatrogasnog zapovjednika Dražena Slavice kojeg se teretilo za proceduralne pogreške u zapovijedanju akcijom gašenja i spašavanja. 

Nakon šest godina suđenja njegov odvjetnik Čedo Prodanović dokazao je da Slavica nije bio odgovoran ni za što što mu se stavlja na teret. 

Prema vatrogasnom pravilniku akcijom gašenja koordinira zapovjednik na terenu ili glavni zapovjednik vatrogasaca, a Slavica u to doba nije bio ništa od toga.