Vedran Meniga ima pankersku devizu: uradi sam, radi to bez obzira. Kako bi drukčije uspio u onome što radi? Razgovaramo uoči ove nesigurne ljetne festivalske glazbene sezone, čiji je Meniga prvi čovjek kao ključno ime domaće elektroničke scene/glazbe u raznolikom smislu: organizacijskom, produkcijskom, produktivnom. Više od desetljeća Meniga je sa svojom organizacijskom ekipom držao pulske festivale Outlook i Dimensions, koji su postali epicentri ljetne klupske festivalske turneje (i) za tisuće i tisuće Europljana. Otkad je prije nekoliko godina premjestio festivalske aktivnosti u rodni Šibenik, Martinska je postala onaj centar festivalskog ljeta u koji se polažu najveće nade na nacionalnoj i europskoj razini. Naime, Martinska je prošlo ljeto bila jedina europska oaza na kojoj se održalo čak pet festivala i jedan koncert, sve u šest vikenda, a među 10.000 posjetitelja nije bilo niti jednog zaraženog. Kako je u tome uspjela njegova spretna ekipa Pozitivnog ritma, tvrtke koju Meniga vodi, a koja se bavi širokim spektrom djelatnosti vezanih za proizvodnju i produkciju (ne samo) klupske glazbe, moguće je lakonski odgovoriti pogledom na ime - devizu njihova poslovnog stava. Ali nije to sve. Meniga je počeo kao muzičar u šibenskom hardcore punk bendu Nula: ako je to bilo davno, sad je povod da se o tome govori jer se sprema “povratak otpisanih” u formi novog albuma. I to nije sve: Menigina nezavisna glazbena etiketa PDV Records, koja (između ostalog) njeguje produkcijsku ljubav prema vinilu, ovih je dana objavila “Healing Sounds”, dobrotvorni kompilacijski album domaće elektroničke scene namijenjen žrtvama potresa. “Healing Sounds” najprije dolazi u digitalnom, a potom i u vinilnom izdanju, naravno. Razgovaramo, dakle, između Zagreba, u kojemu Meniga vodi klub Pločnik, i Šibenika, gdje ovih dana traju intenzivne pripreme za Martinsku i gdje ih ništa ne smije iznenaditi.

Express: Kakvo je stanje stvari u Šibeniku, u kojemu se nadate ove godine održati - koje sve festivale? Postoji li razuman rok za odluku ‘biti ili ne biti’?
Festivali kakve organiziramo ne događaju se preko noći, to je kontinuirani proces koji s popratnim aktivnostima traje cijelu godinu, a planiranja idu i do nekoliko godina unaprijed. Neizvjesnost epidemiološke situacije, uz koju nitko ne može predvidjeti što će biti sutra, glavni je uzrok frustracije. Spremni smo i na negativan ishod, a svejedno ulažemo napore i trošimo agregate radnih sati pripremajući događanja u nadi da će ih, barem u nekoj mjeri, biti moguće održati. Stanje u Šibeniku je kao i svugdje. A to je da dominira želja da se stvari što prije vrate u normalu. Ipak, za razliku od ostatka Hrvatske i Europe, a i dobrog dijela svijeta, Šibenik je lani uspješno realizirao programe šibenskoga kulturnog ljeta, u maksimalnoj mjeri u kojoj je to bilo moguće. Počevši od Međunarodnog dječjeg festivala, preko niza događanja u organizaciji Tvrđave kulture, kluba Azimut, pojedinačnih događanja tipa Projecta Vojarna, TLM i Regius festa, sve do Festivala dalmatinske šansone, s ukupnom posjećenošću koja je prešla broj stanovnika grada. Među njima je i naš projekt Martinska, na lokaciji bivšeg autokampa, koji posljednje dvije godine ugošćuje šest festivala, šest tjedana srpnja i kolovoza. Martinska je ujedno bila jedina takva destinacija prošlog ljeta, poštujući sve važeće mjere i preporuke, prethodno pripremivši lokaciju kao zonu sigurnu od Covid-19, u mjeri u kojoj je to maksimalno moguće. Na svim tim događanjima ne postoji niti jedan zabilježeni slučaj zaraze virusom. Upravo zbog toga Šibenik može poslužiti kao primjer u komunikaciji prema Stožeru, epidemiolozima i institucijama. 

Express: Prije desetak dana pojavio se optimizam ‘novog normalnog’ u činjenici takozvanog Johnsonova plana, po kojemu su navodno ‘Britanci zakupili 7 festivala na Jadranu’, što znači da se od vas očekuje da ‘industriju festivala’ dovedete svrsi i uspjehu. Ali pojasnite nam taj ‘mehanizam spojenih posuda’ s britanskom publikom, koja je godinama u velikom broju posjećivala festivale u Puli i Šibeniku? U čemu je ovdje poanta, a što kvaka 22?
Ne znam na koje festivale se točno misli, niti dovoljno detalja o politici vlade Borisa Johnsona. Ali istina je da je engleska publika trkom pokupovala ulaznice za niz ekspresno rasprodanih festivala, nakon što je Johnson proglasio kraj restrikcija na otoku za 21. lipnja, vjerujući u pozitivan ishod dovoljne procijepljenosti domicilnog stanovništva. To se reflektiralo i na rasprodani Outlook festival, koji je u drugom pokušaju za ovu godinu ponovno najavljen u manjem izdanju kao Outlook Origins. Britanci su niz godina generatori i izvoznici aktualnih stilova i trendova, što prati i brojna engleska publika, na koju, s obzirom na viši standard, gledamo i kao na zahvalne goste i potrošače. Mi smo se pojavili kao partneri u danas dva svjetski prepoznatljiva glazbena festivala: Outlook i Dimensions, u trenucima kad je zavladao trend pokretanja takvih festivala na našoj obali. Pri tome se naše iskustvo stvaranja, ali i preživljavanja u domaćim uvjetima, našlo u kombinaciji  ili simbiozi s najvećima u Europi, ako ne i šire, što se podjednako odnosi na onaj promotorski i izvođački dio. Takva kombinacija se itekako dokazala uspješnom. Do maksimalne popunjenosti došli smo u samo dvije godine od početka suradnje, odnosno s 1000 na 4500 posjetitelja 2010. godine, te s 4500 na 13.000 posjetitelja 2011. godine. Ako posjetitelji iz Britanije budu mogli doći, najavljeni festivali će se održati. Osim neizvjesnosti u vezi sa širenjem virusa, otežavajuće okolnosti pritom će biti dostupne mogućnosti putovanja, ali i iščekivani međudržavni dogovor o viznom režimu za izvođače i kulturne djelatnike, s obzirom na to da Velika Britanija nakon Brexita nije više članica EU.

Express: Kad smo za ovaj tjednik razgovarali prije nekoliko godina, bili ste na odlasku iz Pule, koja je bila dugogodišnja top destinacija vaših festivala za tisuće domaćih, a pogotovo stranih gostiju. Ondje stvari u infrastrukturnom smislu nisu štimale, nije bilo napretka u organizacijskom smislu. Kakva je situacija sad budući da je najavljen ‘povratak’ (bar jednog?) vašeg festivala u Pulu?
Ali naša organizacija nije napustila Pulu u potpunosti, a moguće niti trajno. Neke stvari su se nakon niza godina, neispunjenih obećanja i nagomilanih dugova, jednostavno morale promijeniti. Utoliko se to prije svega trenutno odnosi na festivale Seasplash, Outlook i Dimensions, koji su i za 2021. najavljeni na području Šibenika i okolice. Slurp! se lani također održao na Martinskoj, ali ponajprije iz razloga što istarski stožer nije dopuštao odvijanje nikakvih glazbenih manifestacija. U slučaju da glazbena događanja i festivali ovog ljeta u Istri budu mogući, sudjelovat ćemo u organizaciji više njih.

Express: Kako biste rezimirali stanje ove industrije: koliko vam znači ova sezona, s kojom vrstom podbačaja se možete nositi ubuduće, a od čega najviše strepite? Svako malo slušamo: ‘propala je industrija festivala’ ili ‘još malo nade ako…’?
A gledajte, ništa manje istinito ne bi bilo da kažem i ‘da smo naučili plivati u govnima’, da citiram jednog frenda sa scene. Ali nije dobro da ostane tako niti je to dobra poruka - pogotovo s obzirom na ime naše organizacije. Napore i teške situacije podnositi možemo jer smo ‘scenu’ počeli stvarati u ratnim godinama u prometno raskinutoj i razrušenoj zemlji bez ikakve klupske, a kamoli festivalske infrastrukture. I dugo, dugo tako na volonterskoj bazi. Ako smo to preživjeli, imamo obraza pokušati suočiti se i s krizom pandemije. Bilo bi super da je bolje, ali nije. Ne otkrivam toplu vodu ako ponovim da je kultura kod nas znatno zapostavljena. I da uz takvu premisu nemamo osnove pouzdati se u pomoć institucija. Ali nam je i dalje žarka želja da ovo čime se bavimo drži vodu, da bude samoodrživo. Često zaboravljamo, ali je činjenica da porezni obveznici izdvajaju sredstva i za javne potrebe u kulturi. Pa bi bilo logično i pošteno da se oni koji rade legalno, kvalitetno i uz dobre rezultate imaju pravo natjecati po pravednim pravilima igre. Jednako se to odnosi i na projekte koji su postigli značajne rezultate u turističkim aktivnostima. Tvrtke, ne zaboravimo, plaćaju paušal turističkim zajednicama - kao što je to svakako slučaj s glazbenim festivalima, s naglaskom na one sa značajnijom inozemnom publikom. 

Express: Statistički gledano, kakva vam je bilanca?
Ako uzmemo za primjer festivale Outlook i Dimensions, oni su godinu za godinom domaćem gospodarstvu ostavljali više od 80 milijuna kuna izvanfestivalske potrošnje, uz znatan doprinos domaćim tvrtkama i gospodarstvu i u onom dijelu usluga koje ne obuhvaćaju te iznose. I to dok ukupna sredstva javne potpore zadnji niz godina nisu iznosila više od 200.000 kuna na godišnjoj razini: ponekad i manje. Govorimo o javno objavljenim rezultatima natječaja, koji uključuje one Grada Pule, gradskog TZ-a, TZ-a Istarske županije i onaj središnji HTZ-a. Ako tome pripišemo godine bez pomaka u smislu rješavanja osnovnih infrastrukturnih potreba, vrlo lako je uvidjeti zašto dolazi do problema i zašto organizatori moraju mijenjati stvari i tražiti druga rješenja. Brojke kojima već godinama raspolažemo su često rekordne, a uvijek dobre, i uz stalni potencijal rasta. Nažalost, nemamo utjecaj na bolji tretman institucija, na temelju ovih činjenica. A industrija festivala svakako je u krizi. Neka manja događanja pod mjerama i s manjim kapacitetima su možda i moguća, ali situacija s onim najvećima, koja okupljaju na desetke tisuća ljudi, i dalje je krajnje neizvjesna. Najveće nade ulažu se u procjepljivanje.

Express: Kakva su predviđanja ostalih europskih organizatora?
Nikome nije lako, ali zemlje s jačim gospodarstvima nemaju problema odobravati ono za što se mi zalažemo kroz razne inicijative u domaćem okruženju. Tako se na tragu praksi EU institucijama trenutno sugerira stvaranje Fonda oporavka s ciljem da se tvrtkama u kulturnoj industriji omoguće isplate u iznosu 10% od ukupnog poslovanja iz godine prije pandemije. A mi... Pokušavamo ne strepiti nego biti spremni. Da se u ovoj fazi prestanemo baviti ovim poslom, jednako je nemoguće kao zamisliti jedan dan života bez glazbe. 

Express: Šibenik je vaš rodni grad, formativno iskustvo punka i undergrounda stekli ste ondje. Što je bio okidač da se cijeli život bavite muzikom? Kroz školsko pitanje ‘kako ste uspjeli sačuvati punk u sebi’, pokušajte se odmaknuti u ulozi promatrača toga grada - nekad i sad. Počeli ste u ratno vrijeme, a vidimo sad Dalmaciju nakon 1990-ih: žilavi i uporni tragovi neokonzervativizma ostavili su trag, primjećujete li ih - ili pretjerujemo?

Što mi je bio okidač da se bavim muzikom? Nikad nisam razmišljao o tome, ali ovako iz prve… Čitav je niz utjecaja u neprekidnom procesu. Ono kad sam kao petogodišnjak sjedio iza bubnjara na koncertu Azre. Kad sam na gramofon stavio prvu ploču Beatlesa, kad sam gledao prijenos Live Aida u ljeto 1985. Kad sam si kupio prvu kožnu jaknu, kad sam osnovao bend, pa je bio prvi koncert i prvi odlazak u studio i ono prvo izdanje. Do trenutka kad sam postao partner Outlook festivala. I tako dalje, još to traje. Šibenik je definitivno ‘zakucao’ punk u meni. Prije muzike trenirao sam tenis u gradu u kojemu je postojao teniski klub, ali nije imao teniskih terena. U vrijeme našeg odrastanja Šibenik je imao solidne kapacitete, s obzirom na postojeću situaciju. Od MZ-a, preko Gimnazije, do Vesla, ili Midnighta u Zablaću, bilo je mjesta na koja su redovno odlazile skupine različitih interesa. A sad, nakon otprilike dva desetljeća poslijeratne depresije, Šibenik opet ima potencijale i konkretne mogućnosti za razvoj i njegu kulturne scene. Iako neokonzervativni klerikalizam nasilno i sve više dominira javnim prostorom - a ja to itekako primjećujem, ali ne podržavam; klubovi i ostale kulturne inicijative pravi su način da ljudi u formativnim godinama imaju drukčije izvore informacija koje će ih sigurno obogatiti u privatnim izborima kroz život.

Express: I sad, anarho-punk!? Prošle ste godine reizdali album prvijenac vaše grupe Nula, nastavljate novim albumom. Album iz 1993., ‘Pobijedimo laž’, snimali ste na kaseti, između granatiranja Šibenika i redukcija struje: s današnje distance bolje se vidi i čuje kolika je vrijednost tog pothvata? 
Mi to stvarno nismo imali u planu, došlo je spontano, potaknuto obljetnicom od 25 godina, pa smo sjeli te ponovno preslušali i pregledali originale uz zaključak kako se isplati podsjetiti se na to u obnovljenom ruhu. I sad smo sigurni da se isplatilo: čak i to da nam je bila dužnost to napraviti. Kao klinci bili smo naoružani voljom, bez znanja i adekvatne opreme. Sve to dolazi iz vremena prije kompjutora, kad su se stvari radile ručno. A reizdanje opravdava, iako ne oduševljava, činjenicom da su obrađeni materijali i danas ubojito aktualni. Odsvirali smo povratnički nastup na koncertu Martinska Punk u kolovozu prošle godine. Feeling je bio jednak kao i prije, onaj nalet adrenalina kad misliš da koncert od sat i petnaest minuta ne traje niti sekundu. 

Express: Prekomjerna doza vinila ili PDV Records vaša je izdavačka kuća, čije ime dovoljno govori o prilikama u kojima je vinil i statistički i artistički dosegnuo novu kvalitetu u glazbenoj industriji. Ima li smisla govoriti o prepoznatljivom trendu na domaćoj sceni koju zastupate svojom etiketom?
Da mi je netko prije iks godina rekao da će mi 2021. godine izdavanje i prodaja  vinila i dalje biti jedna od značajnih aktivnosti, ne bih mu vjerovao. Važno je, dakle, njegovati dječačke snove. Stvar s gramofonskim pločama je ta da su se dokazale kao najkvalitetniji fizički medij za reprodukciju, očuvanje i uživanje u glazbi. Toliko jednostavno. Ta ‘nova kvaliteta’ koju spominjete odnosi se na činjenicu da je svega toga postala svjesna glazbena industrija na globalnoj razini, koja ih je na velika vrata vratila u proizvodnju. I sve to uz promociju i dućansku distribuciju - skoro onako kako je bilo nekad. Kažem skoro jer industrija je, dakako, ovdje da sve to naplati višestruko. I bez ikakve grižnje savjesti tvrdim i ponavljam: ljudi, precijenjeno je to i preskupo! PDV je danas prepoznat kao jedan od najagilnijih nezavisnih izdavača, kao i mjesto na kojemu možete pronaći aktualne i antologijske naslove raznih svjetskih trendova na novim nosačima zvuka. Postojeći trend je da, za razliku od posljednjih 20 godina, kad su ploče najviše koristili DJ-i, danas dominiraju formati albuma uz nepregledan popis raznih reizdanja, u svakakvim oblicima: e tu će vas industrija opet pokušati navući da potrošite što više za nepotrebno nabrijana i luksuzna pakiranja. Na ploče sam navučen prije nego što sam prohodao, nikad se nisam skinuo i neću. Toliko sam zastranio da mi rijetko koji drugi medij može zadržati fokus. I dok ovako razgovaramo, slušamo prvu ploču Milesa Davisa iz kolekcije: pitam se zašto sam toliko glup da mi je trebalo toliko dugo da je nabavim.

Express:  U vrijeme lockdowna na Facebooku ste u prigodnoj slušaonici pustili jednu stvar iz 1980-ih. Električni orgazam: ‘Bejbe ti nisi tu’, metaforično. Ali druga stvar je zanimljiva možda, za analizu trendova: 1980-e? Zabavno je vidjeti kako sad tinejdžeri na TikToku slušaju te ‘stare’ stvari iz 1980-ih, nepoznat im je kontekst, a cijeli opus yu rocka je na društvenim mrežama življi no ikad?
Haha, to je bilo za ‘Azimutove karantena sessions’, stihovi posvećeni koroni.  ‘…ti si tako glupa, bejbe, jer bejbi, bejbi, bejbi, ti nisi tu…’. I da, na aplikacijama koje koriste mlade generacije teško će se shvatiti poruka kako smo je mi nekad shvatili: ako uopće postoji. Kontekst je ipak toliko drukčiji da će tinejdžeri vrlo teško doći do činjenice da je ova stvar zapravo obrada ‘Out Of Time’ Stonesa. Opus yu rocka je (i dalje) općeprisutan, a razlog najbolje zna naša generacija. Nalazi se u činjenici da su autorska imena i bendovi iz tog doba postali i ostali prepoznatljivi upravo zato što se društvo kvalitetnije brinulo za mlade. Brinulo se i za danas antologijske bendove jugoslavenskog rocka, kojima su mnogobrojni omladinski kulturni centri i mjesne zajednice garantirali prostore za izražavanje. To je bilo presudno.