Kad bi se nekim čudom vratili natrag u školske klupe, kad bi na satu materinskog jezika trebali napisati zadaćnicu na temu “Zlo”, mnogi bi bez mnogo promišljanja posegnuli za tvornicama smrti.

Pred očima bi im se pokazale gomile osušenih leševa koji su nekoć bili ljudi “pogrešne vjere, naroda ili rase”, vidjeli bi krematorije koji su iz svojih dimnjaka cijelu Europu posredovanjem kumulusa i cirusa te svakojakih drugih oblaka zasipali ljudskim pepelom kao gnojem za nešto o čemu ne želimo govoriti. 

Neki bi pomislili i na blato rovova iz Velikog rata, na raskomadane leševe povješane po bodljikavim žicama ničije zemlje koje je Remarque tako zorno opisivao, na otrov koji je neslavno proslavio belgijski gradić Ipres.

Jamačno bi samo rijetkima na pamet palo španjolsko i portugalsko haračenje po bespućima Južne i Srednje Amerike, ono britansko, a bogami i francusko po sjevernome dijelu istog kontinenta.

Nekima bi savjest okrznula sudbina američkih crnaca, europskih Roma, europskih žena optuženih za ljubovanje s nečastivim i crnu magiju, napuhnuti leševi pripadnika naroda Tutsi koji su 1994. plutali poput onemoćalih riba na površini Viktorijina jezera.

Nekima bi pak na pamet pali pokolji počinjeni tijekom Domovinskog rata, pokolji počinjeni s ove ili one strane nišana. Ili...

Kao i Boga i Božansko, tako i Zlo volimo vidjeti utjelovljeno u corpus delicti što ga je iza sebe ostavila zemaljska ruka zločinca (što ga zabezeknuti promatramo na televizijskim ekranima kao kad vozimo pokraj prometne nesreće).

Ono ostavlja dojam tek kad kvantitavno umnoženo jednostavno privlači pogled pun zgražanja koje nagoni nas da se zapitamo o istinskoj ljudskoj naravi. 

Automatizmom privremene uspostavne mirne savjesti, počinitelje zla izbacujemo iz kategorije ljudskosti, stanja u kojem borave “normalna ljudska bića“ - jer zločinci su zvijeri, a ne ljudi, monstrumi koje nismo mogli zaustaviti. 

Ostaje pitanje koliko je to činjenica, koliko opravdanje kojim se poput legendarnog Pilata peremo kako bismo mogli nastaviti dalje. U ljudskosti.

Zlo vidimo tek a posteriori, nikad tijekom njegova djelovanja. Ne zato što smo slijepi, nego zato što Zlo preživljavaju gotovo isključivo oni koji mu nisu bili meta: počinitelji i svjedoci. 

Počinitelji se poslije pravdaju kako im je to bilo naređeno, kako se nisu mogli usprotiviti direktivama koje dobivali su od onih na hijerarhijskome vrhu. 

Kao da se u određenim okolnostima ljudi jednostavno pretvore u bezdušne strojeve koji jednako ubijaju muškarce na vrhuncu snage koji im se mogu oduprijeti i bespomoćnu dojenčad i dementne starce.

Svjedoci pak tvrde kako nisu vidjeli baš ništa. Tijekom zlodjela. Kao da je moguće ljude, pripadnike trenutačno nepoželjne skupine, kamionima i vlakovima neprimjetno odvoziti iz gradova i sela. 

Kao da produkt izgaranja u krematorijima ne zaudara na smrt i propast. Kao da ono “bolje oni, nego ja“ nije najbolja izlika, povod za “nedjelovanje“ otkad je vijeka i svijeta.

Zlo se rađa iz misli, riječi, djela i propusta, ljubi sve koji se ne preispituju kao korov zapuštena dvorišta. Zato je svatko (uključujući i autoricu ovoga teksta) potencijalan rasadnik Zla. 

Ne zato što smo iskonski zli nego prije zato što evolucijskom željom za opstankom kao jedinke počesto (prečesto) sami sebe postavljamo u središte vlastitih, osobnih svemira. 

Ne reagiramo dok nas se neka pogibelj ne počne izravno ticati, dok vlastiti opstanak ne zapadne u točku ugroze. 

Tuđe nas se nevolje najčešće ne tiču dok ne prerastu u kolektivnu “našu“ kataklizmu, ugrozu većih razmjera koja nas je, šireći se, obuhvatila, povukla u svoj vrtlog. 

Sve je dobro dok gore drugi, dok nas se ne tiču rasni zakoni rodne grude u ekspanziji. Čak i ako imamo zajedničkih nazivnika sa stradalnicima. 

Gomilu njih. Naposljetku ipak najčešće pobjeđuje osobna komocija, kao i činjenica s koje smo strane nišana, odnosno bojišnice.

Čak i kada je riječ o moćnoj kategoriji kao što su majke (ona bića koja rađaju meso za topove) - jer tuđe je dijete naposljetku ipak samo tuđa briga, potencijalni neprijatelj u oružanom srazu, krvolok, čak i ako još piški u gaće. 

Bedem ljubavi koji je dobrim dijelom 1991. imao potencijal lavljim majčinskim instinktom utišati testosteron ratobornih mužjaka nije pobudio empatiju majki s lijeve strane Dunava.

Majke s desne obale bile su i ostale samo roditeljice krvoločnih bojovnika, utjelovljenja koljača iz nedaleke prošlosti.

Baš kao što srebreničke majke idu na živce majkama onih koji su klali, tako i djeci zaposlenika tvornica smrti sigurno potiho na živce idu ona djeca koja su te tvornice preživjela, pa svjedočanstvima iz prve ruke o zlodjelima njihovih pater familiasa blate uspomenu na krvnike koji su u obiteljskome okružju, nakon povratka s “posla“ bili tako dobri i nježni očevi i supruzi.

Zato je sve ratove moguće spriječiti gotovo isključivo u kondicionalu prošlom, nemogućem zbog nemogućnosti povratka kroz vrijeme, zbog naše proklete potrebe da Zlo vječno utjelovljujemo u jednoj osobi, predvodniku, pokretaču.

Volimo tako reći da Drugog svjetskog pokolja ne bi bilo da se Hitler nije rodio, ili da je poginuo tijekom onog Prvog pokolja. Kao da je Adolf osamljen i jedini kao oznojeni kosac, gol do pasa, zajapuren od žege (rat uvijek vidimo kao oganj) koračao majčicom Europom i kosio Abrahamovu djecu.

“Manja“ zla najčešće i ne primjećujemo dok se sami preko njih ne potepnemo i polomimo facijalne kosti. Ako se svjedoka nedotaknutih velikim zlom nisu ticali pogromi, gladomori i mučenja drugih i drukčijih, kako bi ih se moglo ticati izbacivanje dvanaestogodišnje djevojčice iz autobusa? Ili ubijanje žene koja zapomaže batinama u stanu?

Mladić kojeg nasilnici na ulici ubijaju batinama zbog duge kose ili drukčijeg glazbenog ukusa? Ili bez ikakva razloga? Ona djevojčica tuđe je dijete, baš kao i ona mučki ubijena žena, onaj krvavi mladić.

A baš to je počelo svega. Ta “mala“ zla koja iza sebe ostavljaju tuđu bol, tuđe osmrtnice “malih smrtnika“. Maleno je i sjeme ambrozije koje je k nama kao iz onostranog doputovalo iz Amerike. 

Sa sjemenom koje nas je trebalo nahraniti. Iz tog sjemena izraste biljka umilnoga, olimpskoga imena od čijeg cvata kišu i guše se stanovnici sve većih područja Hrvatske. 

Lukavi će se sjetiti počela alergijske invazije i za sve optužiti Ameriku. To je, uostalom, postalo tako prikladno. 

Neće optužiti ovdašnje nemarne koji su pustili da mrska biljka buja, cvate, sjeme razbacuje kao topole svoju paperjastu nedonoščad. Neće priznati da smo sami dopustili, da je svatko od nas potencijalni rasadnik zla, moguće počelo novog, planetarnog kaosa i pokolja.

Bilo tko u rugalačkom zanosu može prepjevati nečiju himnu u karikaturu, spaliti nečiju zastavu kao prljavi zastor, rugati se imenu nečijeg boga, u ponoć nekome larmati pod prozorom ili se nekome prijetiti nasilnim snošajem s njegovom majkom ili sestrom.

I poleti nož, puška, bomba. Kao u onoj znamenitoj pjesmi o “šetnji“ između pušaka i bajuneta. Ili slikovito, vrtlarski (kad smo već načeli ambroziju): sa zlom je kao s uzgojem rajčice. 

Prvo se sitno i prividno krhko sjeme posadi u stakleniku, u onim malenim posudama koje simbolički toliko podsjećaju da mjesta u kojima smrtnici navodno čuvaju duše. 

Kad biljčica nikne dovoljno čvrsta da podnese srditi vjetar i olovnu kišu, pustimo je van, neka se širi i penje uz kolce, neka zauzme cijeli vrt. Ako joj dopustimo. Mi i sunce.