Još 2001., kad sam imala 28 godina, za sebe sam mislila kako sam super zdravlja. Nosila sam konfekcijski broj 36, bila sam aktivna, vitka i mišićava kao plesačica modernog plesa u slobodno vrijeme. Radila sam u konzultanstkoj tvrtki te imala dva mala sina.

Jednog dana sam osjetila poteškoće kod penjanja uz stube. Pomislila sam kako mora da mi kondicija i nije baš nešto, a sasvim sigurno nisam bila toliko zabrinuta da odem kod liječnika.

Nekoliko dana kasnije, osjetila sam trnce u nozi kako se uspinju prema gore i zahvaćaju jednu cijelu stranu tijela. Tada sam znala da nešto nije u redu te sam zamolila susjeda da me odveze u bolnicu. Tamo su zaključili kako sam doživjela srčani udar.

Dijagnosticirali su mi hipertrofičnu kardiomiopatiju, stanje u kojem se srčani mišić poveća i zadeblja, što otežava ispravno pumpanje krvi kroz tijelo. Može uzrokovati nepravilan srčani ritam, ali i zastoj srca. Stanje je obično nasljedno.

Dijagnoza mi je bila ogroman šok. Prije nego mi se to dogodilo, nisam imala pojma kako bi se trebala brinuti o bolestima. Sjećam se kako sam kao dijete čula da je baka imala srčani udar, no ona je bila u 90-ima, pa mi je to bilo normalno. Nitko u mojoj obitelji nije govorio o srčanim bolestima.

Nakon mog infarkta, saznala sam da moja mama ima visok krvni tlak i povećano srce. Ustvari, dobile smo isti lijek, betablokator koji ima više funkcija, uključujući liječenje i prevenciju srčanog udara. Ona je toliko šutjela o svom zdravlju da naprosto nisam ništa znala.

Poricanje

Kardiolog mi je odmah predložio da dobijem implantat defibrilator, jer sam bila u opasnosti od novog srčanog udara ili opasne aritmije.

Razmišljala sam "imam 28 godina, jel' se vi šalite sa mnom?" Apsolutno sam odbila takve prijedloge, nije mi se sviđalo to što defibrilator predstavlja. Nisam se željela osjećati kao hendikepirana.

Provela sam puno godina u poricanju kad uopće nisam željela da me se povezuje sa srčanom bolesti. Dugo mi je trebalo da svojim prijateljima otkrijem kako stojim sa zdravljem, nisam željela da me drugačije gledaju.

No, s druge strane, prestala sam se baviti modernim plesom. Prestala sam dizati utege i raditi kardio vježbe. Prestala sam trčati, ma raditi bilo što bi moglo natjerati adrenalin da kola mojim tijelom, čak sam se i odrekla seksa na jedno vrijeme. Bila sam zbilja prestravljena, malim koracima sam pokušavala saznati čime se još mogu baviti, naravno umjereno.

Sve je u obitelji

Ubrzanje do 2012. - kad sam imala 40 godina. Radila sam puno radno vrijeme, dodatno se školovala te sam bila rastavljena s dvoje djece. Osjećala sam preskaknje srca kod svakodnevnih aktivnosti, primjerice hodanja. Primijetila sam kako su lijekovi koji uzimam godinama postali slabi, jer su preskakanja bila sva češća.

Kardiolog mi je predložio da napravim neka genetska testiranja s obzirom na medicinsku povijest moje obitelji. Spomenula sam mu kako je moja sestra umrla u dobi od 16 godina (ja sam tada imala 12) te je on pomislio kako iza svega stoji genetska veza.

Zbog toga sam počela istraživati točan uzrok smrti moje sestre i naposljetku sam saznala da je umrla od otkazivanja srca.
Bio je to užasno tužan dan za mene, sjetila sam se svega i naprosto shvatila koliko mi nedostaje. Jako sam se naljutila na svoje roditelje jer nikad nismo razgovarali o tome što joj se dogodilo, a što znači i puno za moje zdravlje. Shvatila sam da nemam snage za taj razgovor.

Osiguranje srca

Dvije godine kasnije otišla sam kod plastičnog kirurga u želji da mi podigne grudi i sredi mi trbuh. Rekao mi je kako kardiolog mora odobriti zahvat, a na tzv. stres testu sam otkrila da nema šanse za zahvat. Na traci za trčanje gotovo sam pala u nesvijest za manje od minute.

To me je iskustvo suočilo s istinom koju je moja obitelj stavljala pod tepih. Napokon sam se odlučila za implantiranje defibrilatora te sam nakon zahvata otkrila kako sam puno mirnija, kako mogu normalno disati.

Godinama sam se mučila s mislima poput "što ako umrem u snu", a sada sam dobila osiguranje koje mi je trebalo da se to neće dogoditi. Da ću ipak imati više vremena sa svojim sinovima.

Znam da sam bila jako sretna, preživljavanje prvog infarkta bilo je samo upozorenje. To je ono što me svakodnevno podsjeća na zdrave životne izbore. Svakog dana vježbam oko pola sata i trudim se jesti raznovrsno. Još uvijek učim sve o umjerenosti, i iako čeznem za tijelom kakvo sam nekoć imala, znam da je zdravlje najvažnije. Pratim svoju težinu, tlak, indeks tjelesne mase, šećer u krvi - sve da smanjim svoj rizik.

Možda imam bolest srca, no infarkt se svakom može dogoditi. Jedna stvar koju ljudi moraju razumjeti je kako je obiteljski razgovor o bolestima nužan, ne za širenje straha, već za predostrožnost.