¨Voli sve, vjeruj nekolicini, ne čini štetu nikome,” još davno je savjetovao mudri Shakespeare.

Doista, povjerenje je  osjetljiva biljka i nije ju lagano izliječiti, kada se jednom izgubi. A upravo me na razmišljanje o povjerenju ponukao obilazak naših trgovina koji nimalo ne sliči na opuštenu kupovinu prijašnjih godina. Sve je nekako drugačije; grčevito,  usplahireno, zabrinuto. Prvo strpljivo čekamo u propisanim razmacima, a onda letimo kroz trgovinu sudarajući se jedni s drugima, zaboravljajući na razmake, da bi opet pred blagajnama bili disciplinirani, ali nervozni.

Čovjek je prirodno nepovjerljiv, posebno ako se  ranije opekao, naročito u današnje vrijeme kada preživljava izolaciju ispunjen strahom i neizvjesnošću između Korone i potresa.  A okružuje nas predivna priroda, proljeće luduje od ljepote i raskoši izazivajući nas na rušenje zabrana, opiranje strahovima od bolesti, ignoriranje pravila. I bez obzira koliko nas izluđivalo sve što nam se događa, ipak hitamo u trgovine svjesni da nam život čini ljepšim  i taj djelić neophodne  slobode kretanja, ma kako kratak i teledirigiran bio.

Onda nas u trgovini zaskoče nove dileme ponovno izazvane strahovima. Kome vjerovati? Čiji proizvod je pouzdan? Odakle uopće dolazi to  voće i povrće koje nam život znači?

Nude nam se proizvodi poput salate, rajčica  luka, …koji su nezapakirani i bez oznaka zemalja iz kojih dolaze i datuma proizvodnje, a uz njih i oni zapakirani s uredno ispisanim oznakama, najčešće iz  Španjolske i Italije, iz kojih je u naše trgovačke centre uvijek stizalo najviše voća i povrća. 

Teško je  izabrati, svjesni da je zapakirano – vjerojatno starije proizvodnje, a ono koje se nudi nezaštićeno, možda  svježije, ali zasigurno sklonije  opciji zaraze s obzirom kroz koliko ruku prolazi u samoj trgovini?! 

Ljudi odlučuju instinktivno, primjerice još danas nalazimo ponudu grožđa, crnog, bijelog i crvenog uredno zapakiranog, s etiketom da dolazi iz Padove?!. Nitko ga ne kupuje. Zato u drugoj trgovini većina kupuje zapakirano grožđe iz Južnoafričke republike, nikako ono otvoreno, iz iste zemlje. Tako je u doba Korone pala u nemilost inače omiljena namirnici koju su proslavili bogovi Dioniz i Bakus, koja je simbol mladosti, užitka, obilja i dobrog života, a sada je postala sve samo ne to,  puki izvor straha. 

Ne manje problema je i s jabukama o kojima već godinama vode rat domaći proizvođači  s trgovcima koji naručuju  one slabije kvalitete, ali jeftine, na štetu naših proizvoda. Zanimljivo da je latinska riječ za jabuku ¨malum, malus¨ ista kao i za riječ zlo (malum). Ne čudi stoga sintagma ¨jabuka razdora¨ koja se pojavila još iz starogrčkih mitova. 

Za razliku od jabuka, jagode su ove godine željno dočekane kao simbol domaćeg proizvoda kojeg svi žele, unatoč ponudi iz Grčke koja je prethodila našim jagodama. Uostalom Jagoda je oduvijek bila cijenjena i obožavana, kod Grka je bila simbol Afrodite, božice ljubavi, a kod Rimljana  su joj pripisivali ljekovita svojstva. Kod Rusa pak, kada ju izgovaraju u deminutivu ima i erotsko značenje. Tako se u Gogoljevim Mrtvim dušama susreće izraz  okoristiti se jagodama!

Kupinama pak, pripisuju prilično mračnu simboliku. Imaju  strogo religijsko značenje u kršćanstvu, a u umjetnosti ih koriste kao simbol  duhovnog nemara i neznanja. Što se naših trgovina tiče, možete ih naći uvezene čak iz Meksika!?

Ipak pravo blagoslovljeno voće je NAR, šipak ili mogranj. Zovu ga još i  voće Bogova. Svojom tvrdom korom  zaštićen je od svih dodira i vanjskih utjecaja, a njegove jarko crvene bobice toliko su dragocjene da im pripisuju mnoge sposobnosti. Nar potiče iz Perzije, za stare Egipćane je bio simbol plodnosti i  lijek za mnoge bolesti, za stare Rimljane je označavao brak.

Za Židove nar je oduvijek  bio nešto posebno. Za drevni Izrailj nar ima izuzetan religijski značaj  i vidno mjesto u kulturi. Iz vjerovanja da svaki nar sadrži 613 zrna, slijedi 613 zapovjedi u Tori. Kao ukras svećenik Aron ga je imao na odjeći kada je služio Bogu. 

U naše trgovine nar stiže iz raznih dijelova svijeta (iako to najčešće nije označeno), najmanje iz naših krajeva, premda je ne tako davno  Dolina Neretve bila poznata po naru, sada ga sve rjeđe koristimo kao proizvod iz naših krajeva.