Za mene je to bila cjeloživotna želja. Oduvijek sam htjela otići volontirati u Afriku i napraviti barem nešto. Nisam odmah znala kako će to točno izgledati, ali s vremenom se sve iskristaliziralo.

Za Kastaneti se može reći da čini ono od čega je većina odustala pokušavati, ona slijedi svoju ''zvijezdu''. Ranije se bavila sportom i išlo joj je prilično dobro. Bila je prvakinja Hrvatske i svjetska doprvakinja u hrvanju te prvakinja Hrvatske u powerliftingu. No pisanje je njena prava ljubav. Objavila je zbirku pjesama pod nazivom "Bez povratka", a potom i prvi roman ''(Moj) Dnevniče'' i stotine kratkih priča koje svoje mjesto pronalaze u zbirkama ''Priče o nama''. Zato je njezino volontiranje fokusirano na edukaciju djece.

- Ponavljam, a u zadnje vrijeme često, da znam kako ne možemo promijeniti čitav svijet. To ne znači da ne možemo promijeniti nečiji svijet. Ono što ja vjerujem je da je edukacija ključ promjene - kaže Jelena.

Za Slatinjanku sa zagrebačkom i štokholmskom adresom, kao i ostalim volonterima, odlazak u ''nepoznato'', značio je odricanje od ''sitnica'' koje nam olakšavaju svakodnevicu. Kako se na tako nešto pripremiti?

- Koliko god toga ranije čuli ili pročitali, mislim da nitko ne može biti potpuno spreman na sve što ga ovdje može dočekati. Dobar i kvalitetan život jako su relativni pojmovi. Ono što bi nama u Europi izgledalo kao veliko siromaštvo, mnogim je ljudima ovdje i dalje luksuz. Navikla sam se da je internet čitavo vrijeme loš, da struje i vode češće nemam nego što imam, da je gotovo svaki obrok - riža - kaže Jelena.

No ono na što se ne može naviknuti je svaki novi susret s djecom u školi koja je često ujedno i sirotište.

- Svaki susret s uvjetima u kojima oni žive, a ipak se raduju životu i svakome tko im dođe na dan, tjedan ili mjesec, iznova slama srce.

Zbog raznih izazova s kojima se suočila u Tanzaniji, imala je krizu od nekoliko dana. No ni tad nije poželjela vratiti se doma.

- Bilo bi čudno da je nisam imala nakon svega na što sam ovdje naišla. Ali čak ni tad nisam poželjela da nisam u Africi. Dapače, zbog svega što me ovdje slomilo znala sam da sam napravila pravu stvar i znala sam da sam na pravome mjestu. Kao i posvuda u svijetu, možemo pronaći i predivnih i ružnih stvari. Neki ti ljudi pokažu koliko je sustav loš, koliko loših stvari se događa, koliko se tuge skriva na nekim mjestima. A onda opet ima ljudi, najčešće djece, koji ti jednim zagrljajem, jednim osmijehom, jednim 'asante' što znači - hvala, pokažu da u tom trenutku ne trebaš biti nigdje drugdje osim baš tamo pred tim djetetom.

Jelena nije u Afriku otišla praznih ruku. Sa sobom je ponijela prijeko potrebne udžbenike engleskoga jezika, kojih u Arushi nedostaje, kao i donirana računala, a glavni cilj je izgradnja knjižnice te pomoć u opremanju škole u Arushi i prikupljanje novčanih sredstava koja će djeci omogućiti nastavak obrazovanja..

- Jednu smo školu malo 'osvježili' - oličili smo zidove, kupili nove knjige, karte svijeta i slične potrepštine. Iznos za izgradnju knjižnice još skupljamo, ali vjerujem da ćemo i to ubrzo uspjeti te da će djeca uskoro dobiti taj važan prostor.

Kako je engleski jezik na kojemu se svi međusobno sporazumijevaju, mali školarci nisu imali prilike "pohvatati" malo hrvatskog, ali zato im se sviđaju hitovi Petra Graše u Jeleninoj izvedbi.

- Jednom su me tražili da im nešto otpjevam, a prvo sam se sjetila pjesama Petra Graše i Vesne Pisarović. Grašo im je bio super, pa su tražili da ponovim popriličan broj puta. Nikad prije ljudi nisu uživali u mom pjevanju, tako da mi je to svakako bila nova situacija. Ako nekad naiđete na djecu u Tanzaniji i čujete da pjevaju neku pjesmu Petra Graše, znat ćete da su provodili vrijeme sa mnom.

S njom je na put krenuo i fotograf Domagoj Karačić, koji je tamo proveo tri tjedna. Zajedno će pokušati što dostojnije prenijeti priče ljudi s kojima su se susreli. Jelena je s djecom razgovarala o snovima, a Domagoj je te trenutke uhvatio objektivom.

Pri povratku u Hrvatsku njih će dvoje objaviti knjigu "Snovi iz Afrike" i odreći se čitave zarade za ovu djecu i ostvarenje njihovih snova.

- U knjizi će se, uz fotografije, moći pronaći crtice iz mojih razgovora s djecom. Moja pitanja, njihovi odgovori. Odgovori na pitanja su nevjerojatni. Nauče te, ošamare te, izvuku iz nekog mjehurića da ti pokažu kako to nečiji život izgleda. Kad pitaš dijete koja ti je omiljena boja, a ono kaže - narančasta. Pa ti pitaš zašto, a dijete pokaže na stari drveni stol i jednu bojicu na njemu, a onda odgovori - zato što tu imam. Onda se sve u tebi nekako zauvijek promijeni. I to je možda najsnažnija misao s kojom ću se, kad dođe vrijeme za to, vratiti u Europu. Najveća promjena koju ovdje činim ona je koja se događa u meni.

No tu priča ne završava. Potrebne su novčane donacije koje će se pretvoriti u zidove knjižnice, udžbenike, knjige, papire, olovke..., ali i priliku za obrazovanjem mnoge djece.

- Na puno mjesta se može pomoći raznim donacijama ili samo dijeljenjem priče. Znam da nisam prva, a sigurno nisam ni zadnja koja je pokrenula projekt ovoga tipa. Nama se konkretno može pomoći donacijom ili kupovinom knjige 'Snovi iz Afrike' u pretprodaji. Iznos ide za izgradnju i opremanje knjižnice, a nakon što to pokrijemo, tražit ću dalje po mjestu što mogu napraviti. Sigurna sam da neće biti problem pronaći mjesto gdje je pomoć potrebna.

Knjigu ''Snovi iz Afrike'' možete u pretprodaji naručiti na web stranici alegria-knjiga.hr.