Moglo je i drukčije. To si velimo nakon svega, nakon tolikih godina. Moglo je. Da su ljudi ljudi, a ne štakori, lakomisleno sebična bića koja u kaosu kataklizme ne vide razloga spašavati druge povrh vlastitih stražnjica. Da je bilo milosti i razuma. 

Razuma kojeg nema u mrzovoljnom stampedu kolektivnih zanosa. Poput Hirošime ili Dresdena, izglačan u ravnomjerno sivilo i vonj smrti, Vukovar se 18. studenog 1991. urušio u noćnu moru jednih i Pirovu pobjedu drugih, u kolektivnu traumu, jednu od onih koja zauvijek je promijenila, deformirala kontinuum prostorvrijeme na ovim prostorima.

Rat je apsurd budući da je sam po sebi sraz dviju strana koje se glože oko kakva toponima, ideološkog predloška, vjerskoga kamena razdora, sve u korist političke elite koja je u prošlosti, prije rođenja nacije, žonglirala vjerskim interesima, a danas po potrebi spas nacije i mitologiju kao pijesak baca u oči onima koji nakon adrenalinom prožetog pokolja (ako prežive) od pobjede ili poraza neće imati baš ništa.

Tako bi se to moglo rezimirati. Ali ne može, jer prokleto je odveć kompleksno za rezimiranje. U igru je uključeno previše olakotnih okolnosti za mržnju: od zarade proizvođača i preprodavača oružja do natezanja konopa premoći svjetskih velesila.

Svaki rat tako se uvijek može sagledati na barem dvije razine: onoj ideološkoj, zapravo banalno interesnoj (merkantilnoj) visokopolitičkoj i navodno malenoj, ljudskoj. Kao da ona zanemarena, ljudska, nije zapravo temelj svega, tvorac ozračja iz kojeg se ne uspijevamo iščupati.

Koliko god se neki u posljednje vrijeme upinjali (navodno zbog mira, pomirenja i naprasnog blagostanja među nekoć zaraćenima) izjednačiti krivnju agresora i žrtve u poticanju oružanog sraza Domovinskog rata, dovoljno je vratiti se dvadeset sedam godina unatrag, prisjetiti se Kosova polja i travnja 1987. 

Kako je nemoguće u vremenu locirati trenutak rođenja bolesne i krvožedne ambicije manipulatora Miloševića, sasvim se izvjesno baš 24. travnja one fatalne godine kad su samo najdalekovidniji nanjušili rat u povojima može smatrati rođenjem tragedije koja će, između ostalih, izroditi i Vukovar.

Dotičnome “gospodinu” čija je supruga (ona koja je tragediju bivše države u krvavome rasulu pratila dobronamjerno, s cvijetom u kosi) nedavno objavila tragikomični biografski uradak, smetala je u federaciji skrivena poprilična konfederativnost, koja je republikama jamčila samoodređenje do odcjepljenja.

Pa se sjetio davne bitke na polju ptičjeg i srpskih grobova rasutih od Vardara pa do Triglava, činjenica koliku moć predstavlja u homogenost vlastita veličanstva i slave okupljena masa u sjeni zastava. 

Famoznom izjavom te famozne 1987.: “Niko ne sme da vas bije”, Milošević je perfidno istodobno postao utjelovljenje zaštitnika napaćena naroda i njegova proroka, pastira koji ih vodi kroz mrak nastanjem krvoločnim Arnautima, nacionalno nedovoljno osviještenim Lalama, ustaškim koljačima i islamom zadojenim Balijama.

Odjednom, zbog okrvavljene, prijeteće povijesti, nitko u okruženju (osim Miloševića i njegovih mitingaša, poslušnih sudionika “događanja naroda”) nije imao pravo na nacionalno određenje bez ekstremističkih nakana. Hrvatska tako 1991. više nije bila nastanjena Hrvatima i drugim nacionalnim manjinama osim one srpske, nego ustašama i jatacima. 

Za mitologijom zadojene branitelje otadžbine 1991. u Vukovaru nisu živjela ni djeca, ni žene, ni starci, ni mladići i odrasli muškarci koji su se grčevito branili, ni psi i mačke, papige tigrice, japanska drvca u prozoru, ni golubovi pismonoše ili grivaši: samo ustaše. I sve je trebalo zatrti.

Do neprepoznavanja, do potpune nemoći koja podiže ruke u zrak. 

I sve se do tog trenutka posložilo: prvo mitološki uvod, pa propagandna podrška novinara koji su bez grižnje savjesti mrtvacima iz spaljenih hrvatskih sela prigodno mijenjali nacionalnost, izmišljali priče o ogrlicama od “dečjih prstića”, o pekarskim pećima za spaljivanje djece. Tomu se pridodao otpor grada koji nije htio pasti.

Gnjev se razbuktao, podivljao poput pseta. A ograda kad-tad mora puknuti, zapjenjeni pas sukladno Newtonu mora nasrnuti na izazivača. Ograda je u Vukovaru bio posljednji ispaljeni metak, posljednja zolja koja nije htjela ispaliti zbog vlage.

I onda je krenulo. Onako lakonski, bez empatije, neznanac je trebao nasrnuti na pobijeđena neznanca.

Jer: neznancu o kojem ništa ne znamo, kojem dijalektika zapravo petparačke huškačke ratne propagande odavno je preko lica zalijepila krvoločnu, mrsku obrazinu, lakše je oduzeti svako pravo na ljudskost, dostojanstvo, u konačnici i život. 

U Vukovaru sudionici tragedije, smrti jednako izloženi sakupljači rasprskavajuće artiljerijske kišnice pokazali su najveću krvoločnost. Komšije su krenuli na susjede. 

Jednako gladni i žuti od podrumskog zraka. Zato što ljudi ljube pobjednike ili zato što su od samoga početka znali u kojem su taboru, zato što su susjede davno već svukli do životinjskog neprepoznavanja.

Izgubiti nekog voljenog, dijete, supruga, oca, majku ili suprugu, izgubiti dostojanstvo grupnim, zvjerskim silovanjem ili batinanjem, samo po sebi monumentalna je trauma, no kao i sve opipljivo, izvanjsko moguće ju je ovako ili onako, tijekom vremena prevladati ili barem utišati u pozadinsku buku s kojom je moguće živjeti, ići dalje. 

U Vukovaru se idila trajno narušila. Komšija s kojim ste još ljeto prije košmara slavili rođendane odjednom se promijenio, upro u vas prstom, osudio vas na pogubljenje. I danas je ponovno komšija. 

Kao da se ništa nije dogodilo. Kao da je moguće zaboraviti. Vukovar kojemu se svakog studenog otvaraju stare rane polako ali sigurno gubi volju i nadu da će se itko ikada njime i njegovom traumom pozabaviti, konačno mu vratiti urbanost i dostojanstvo, njegovim stanovnicima dodijeliti neku drugu “namjenu”, ne samo onu dežurne kolektivne žrtve. 

Vukovarci zato valjda sve nevoljkije izlaze na izbore. Znaju, shvatili su već da su svakoj političkoj opciji samo povremeni barjak za predizborne koračnice u kojima je važno odsvirati nekoliko taktova prigodnog domoljublja.

Vukovarska Kolona sjećanja zapravo podsjeća na ciklički opetovane karmine na kojima se poput gladuša sve manje pozvani pojavljuju političari s obećanjima kao na benzinskoj postaji usput kupljenim cvijećem. 

Kao da ne znaju da Vukovarci svake godine u studenom ponovno pokapaju svoju djecu, poput fatamorgane ispred sebe vide grad bez kuća, stabala, tako šuštav i slab, a tako neumoljivo jak i moćan glas pjesnika Siniše Glavaševića.