Pri samom početku HBO-ova dvosatnog dokumentarističkog pokušaja arhivska snimka prikazuje idejnog začetnika i organizatora najvažnijeg festivala u povijesti suvremene glazbe, mladog Michaela Langa u kraćem razgovoru s ne mnogo starijim novinarem. Langu je postavljeno standardno, nemušto pitanje o poteškoćama organizacije takvog festivala, a brkati mladac nakon kraćeg razmišljanja odgovara kako je to bila politika. Bilo je teško pregovarati i izboriti se sa svim tim gradovima, odgovara prije negoo što će na svojem motociklu nestati u prašini. 

Po prilici pedeset godina nakon nastanka te snimke, i 22 godine nakon što se po treći, nesretni, put održao festival istog naziva, ali nimalo sličan u tonu ili čak žanrovskom opredjeljenju i senzibilitetu izvođača, kao i publike, politika je, odnosno njezina pretjerana korektnost, iz mrtvih izvukla, reanimirala i onda vrlo selektivno izmrcvarila “festival s čijim su završetkom umrle devedesete”. Zašto? Valjda da bismo pokazali kako smo mi bolji, kako je društvo otišlo naprijed i u dva desetljeća tako silno uznapredovalo. Aktualni nam događaji pokazuju da nismo naučili ništa, a mnogo će vode proći ispod mosta prije nego što neki nadobudni filmaš iz budućnosti, osnažen podrškom jednog od najmoćnijih televizijskih konglomerata, i s osuvremenjenom inačicom kamere u ruci upre prst i naknadnom pameću osudi ovo danas. Izostavljajući, naravno, ono što se u njegov narativ ne uklapa. 

Takvom se prikazu “stvarnosti” u prvom od šest dijelova serijala dokumentarnih filmova okupljenih pod zajedničkim nazivom “Music Box” priklonio i Garret Price, čije je redateljsko umijeće i dosad kaljeno na dokumentarcima slabijeg odjeka i ne toliko poznatim igranim filmovima, poput “Love, Antosha”. Price, dakle, prije nego što gledatelja uvede u narativ, objašnjava svoj put. Dramatično, i u posvemašnjem skladu s podnaslovom “mir, ljubav i bijes”, objašnjava gledatelju kako se vikend glazbe pretvorio u seriju horora i zato je odabrao ovakav pristup. Iako bi, uvjereno tvrdi, mnogo lakše bilo snimiti komediju i izrugivati se tim ljudima, njihovoj glazbi i odjeći. No bi li doista, gospodine Price? Ne bi li bilo još lakše ismijavati činjenicu održavanja obljetnice “najmiroljubivijeg” koncerta u povijesti - u napuštenoj vojnoj bazi? Ili podebljati trenutak u kojem organizatori, Michael Lang i John Scher, nakon što su sva prava ustupili tadašnjem televizijskom gigantu MTV-ju, nariču jer “MTV ima sve konce u rukama?”. Taj isti MTV je potom, nakon što je ubio radijsku zvijezdu, ubio i doživljaj neposrednog uživanja u koncertu i postavio prilično visoku cijenu za jednodnevne ili vikend pakete pay-per-view usluge. Umjesto tako oblikovanog razgovora, redatelj je priču uokvirio manjkavom sociokulturološkom analizom. Tinejdžeri i mlađi postadolescenti našli su se na kraju jedne ere, stopa inflacija bila je niža nego ikad, stopa nezaposlenosti najniža u novijoj povijesti, okončani su veliki ratovi, nepravedni su i jednoumni režimi, barem u zapadnom svijetu, srušeni i novo je tisućljeće moglo biti dočekano kao razdoblje unutarnjeg i vanjskog mira. Ali onda je pokrenut postupak Clintonova opoziva, svijetom je zavladao strah pred Y2K virusom i klinci su postali sve nezadovoljniji. Shvatili su da svijet kakav su im roditelji pomogli izgraditi izvan njihove mašte ne postoji i bili su ljuti. Na roditelje, učitelje, oni ambiciozniji i na političare pa su zato počeli slušati nu metal, tu groznu vrstu glazbe pogodnu za raspirivanje njihova nakupljenog i nigdje akumuliranog bijesa. I tako je gotovo eterična atmosfera Woodstocka održanog pet godina ranije, 1994., nestala. The Cranberries su otpjevavši svoj “Dream” probudili mnoge snove, čovjek dlakavih leđa obrijanih tako da bijele površine tvore znak mira pokazao je kako biti istovremeno degutantan i dobronamjeran, a svijet je samoubojstvom Kurta Cobaina ostao bez vođe generacije.  Želimo li biti realni, morat ćemo priznati da na to mjesto nije zasjeo Fred Durst niti ostali, više ili manje poznati, predvodnici nu metal bendova. Ne treba gaziti dvaput istim vodama i obrazlagati zašto je tu poziciju zauzeo MTV, ali dobro bi bilo, prije uživanja u filmu, podsjetiti da je upravo glazbeno-televizijski gigant stvorio Dursta i njemu slične.

Naposljetku, i pozvao ih da kao predstavnici jednog žanra, pretencioznog reeno pokreta, nastupe kao glavna imena njihova festivala. 
“I tako je počelo”, poručuje Priceovo ostvarenje. Potkrepljuje to morem sažaljivih, na trenutke i gadljivih kadrova, izrezanih arhivskih snimaka i promišljanja američkih novinara, kulturnih kritičara koji na festivalu nisu bili, ali o njemu znaju sve. Tako se, primjerice, Wesley Morris zgražava nad time što DMX s pozornice ovlašćuje svoje, mahom bijele, obožavatelje u publici da, s njim, frenetično izgovaraju “My Niggas”. “Kako je bilo njihovim crnim prijateljima u publici, kolika su prijateljstva te noći pukla, dok su bijelci, inače sasvim upoznati s negativnim kontekstom, izgovarali riječ crnčuga?”, zabrinuto se pita ovaj Afroamerikanac. Pitanje je li ijedno. Kao što je pitanje odakle Morrisu snage za tako hrabru izjavu nakon što je, nekoliko sekvenci ranije, DMX-ov nastup proglasio “tipično crnačkim jer preuzima obrasce iz gospela, on govori, a publika mu odgovara”. Ali da, Morris to čak i danas smije jer i njegova je koža crna. 

Kao što Rosie Perez s pozornice, nakon što je razularena rulja pozove da im “pokaže sise”, smije reći da odu do videoteke i za 5 dolara iznajme njezin netom snimljen film. Ali “Music Box” to ne prikazuje. Dok izgovara: “Ništa vam ja neću pokazati”, Perez postaje ikona otpora toj predominaciji bijelih seksista. Zaboravili su napomenuti tek to da su od predatora u publici (kojih je nesumnjivo bilo mnogo više od tek osmero uhićenih) kudikamo gori oni u organizaciji. Odvratno je, ali ne i iznenađujuće to što Scher, kao jedan od organizatora, i dvadeset godina nakon svega tvrdi da “žene koje naokolo hodaju polugole moraju i same snositi dio odgovornosti za ono što im je učinjeno”. On “to ne opravdava, ali...”. Ali je vrlo vjerojatno te 1999. sudjelovao u odabiru prsatih fotografija i njihovu postavljanju na službenu stranicu Woodstocka uz opise poput “dobre, dobre” ili “hoćemo još sisa”. Uostalom, ako je poanta pokazati kako je 2021. daleko odmaknula, zašto ovaj gubitak digitalnog prostora vrvi kadrovima polugolih ili barem do struka obnaženih djevojaka i mladih žena? 

A, da, htjeli su odati počast “duhu vremena”. Kao što je onomad, svirajući “The Star-Spangled Banner” imitacijom Hendrixa to pokušao učiniti Wyclef Jean, a krajnji je rezultat takav da je netko trebao poslušati zaziv iz Jeanova hita i “nazvati 194”. Ali sve su to, izuzev zaista traumatičnih činova seksualnog nasilja, sitnice u usporedbi s pobunama koje imaju uslijediti. Implicirano je ranije, a naivni Price ovim dokumentarcem sumnju pojačava, da krivnja leži na Durstu i njegovu Limp Bizkitu. Momci su, prema prizorima viđenim u filmu, razjarili publiku pokazujući im srednji prst, bijes dodatno raspirujući pozivom da, dok se s pozornice ori “Break Stuff”, nešto razbiju. Nastup nije prekinut ni kad su ovi doista počeli otkidati komade šperploče i razbacivati ih naokolo. Štoviše, Durst je u svojim pokličima postajao sve glasniji. “Fred Durst je moron”, konsenzualni je organizatorski zaključak. Možda, ali Fred Durst se nije kao “moron” probudio 23. srpnja 1999., bio je takav barem otkako je Limp Bizkit na sceni, dakle dobrih pet godina. Osim toga, a što dokumentarac ne navodi, Durst je nekoliko puta s pozornice pozvao ekipu da ako netko padne, tu osobu podignu da se ne bi slučajno ozlijedila. Zapisao je to novinar Rolling Stonea, jedan od rijetkih predstavnika tiskanih medija koji od festivala nisu mnogo očekivali pa su ga, radije, zaobišli. Njegov se glas može čuti i u arhivskoj snimci, kad objašnjava kako noću najradije spava na kutijama pizze jer su na njima tragovi mokraće najvidljiviji. A mokraće je bilo. I tu dolazimo do srži problema, barem kad je u pitanju ono što je uništilo Woodstock ‘99. Kratko, jasno i predvidivo, bila je to loša organizacija. Slikovito opisana, situacija izgleda ovako; pokušavajući uštedjeti, namjerno unajmite premaleni kombi za selidbe, računajući kako ćete čarolijom sve nekako spremiti u teretni prostor. Kad se to ne dogodi, posljednje komade namještaja jedva nagurate nogom i u maniri revolveraša s Divljeg zapada brzo zatvarate vrata. I to funkcionira dok ne stignete na odredište, a ljubazan vozač, želeći biti na usluzi, vrata otvori i sve se razbije. Lang i Scher bili su vrlo svjesni da betonska površina vojne baze neće biti pogodan teren za održavanje takvog događanja u srpnju, usred najveće žege. Očekivali su, vjerojatno, da posjetitelji neće s naklonošću gledati na “ogradu mira”, postavljenu kako bi se napokon spriječio ulaz onih bez ulaznica. A ulaznice od 150 dolara samo su mali dio onoga što će, nadali su se, posjetitelji potrošiti na samom festivalu. Kako bi im u tome pomogli, nedovoljno utreniranim zaštitarima naredili su da oduzimaju svu hranu i piće (od droge su, za sitnu naknadu, smjeli okrenuti glavu), a prodavači unutar ograde postavili su “simbolične” cijene: 4 dolara za bočicu vode ili soka, 5 za sendvič, 7 za pizza-cut ili burrito te 12 dolara za malu pizzu. Postavili su, doduše, nedovoljan broj bačava s vodom, ali one su brzo kontaminirane jer su, mahom pijani, posjetitelji zaključili da su bačve dobra mjesta za jutarnju higijenu. 

Tome će se čuditi samo onaj tko nikad nije bio ni na jednom višednevnom festivalu, mladi se ludiraju, a kad pivo stoji koliko i voda, malo tko misli na dehidraciju i moguće posljedice. Treba napomenuti i kako je sav taj figurativan izmet preopterećenjem sustava kemijskih WC-a uskoro postao i doslovan pa se gacanje u blatu vrlo skoro pretvorilo u plivanje po drek riveru. Razloži li se sve to, jasno je da nisu Durst i njegova ekipa ili dečki iz R.A.T.M.-a paljenjem zastave potaknuli pobune. One su izravna posljedica loše zamišljenog i još gore organiziranog festivala čiji je jedini cilj, zapravo, bio lešinarenje nad strvinom nekog davno održanog festivala s kojim ovaj novi veze nema. Daleko od toga da Jewel, jedna od triju ženskih izvođačica, nije u pravu kad kaže da je ta generacija željela biti duboka i gorljiva, a nije imala oko čega. Tako je, valjda, i nastao danas uvriježen izraz “problema prvog svijeta”, ali i Woodstock ’99 mogao je biti Coachella, festival koji, u maniri pravih PR stručnjaka, na kraju reklamiraju Moby i autori dokumentarca, samo da se organizatori nisu poveli onom “posao dobar, para laka”.