Zaradio milijarde na drogi: Imao je vlastiti aerodrom

thetvdb.com
Dokumentarac brutalno iskreno i precizno opisuje točnu metodologiju šverca kokainom
Vidi originalni članak

Pablo Escobar bio je jedan od najmoćnijih kriminalaca svijeta u svoje vrijeme. Njegov rast do slave i pad pod kišom metaka dobro je poznat, ali ono što je puno manje poznato je kako je točno notorni diler krijumčario tone i tone droge preko tisuća kilometara otvorenog mora do željnih američkih mušterija.

Dokumentarac Cocaine Cowboys opisuje točne metode kojima su krijumčari varali američke vlasti. Sve bi počelo rutinom. Naime, često su koristili iste zrakoplovne rute gdje bi isprva slali prazne zrakoplove, a te kasnije bi istim tim pravcima slali zrakoplove krcate drogom. Gradili bi i privatne piste za slijetanje s vlastitim hangarima prerušenima u staje. Jednom kad bi zrakoplov sletio, drogu su prebacivali u stare automobile s preinačenim amortizerima. Naime, morali su prikriti činjenicu da automobili imaju stotinjak kilograma droge skrivenih u prtljažniku ili po vratima, a to su najlakše radili promjenom opruga. Zatim bi ta ista vozila prebacivali vučnim službama do obližnjih većih gradova.

Vjerska sekta Tajni život Amiša: Droga, alkohol i lude zabave

Krijumčari su išli tako daleko da su osnovali vlastitu vučnu službu, kupili su benzinske pumpe i mehaničarske radnje kako bi sve korake transporta droge držali u svojim rukama. Zanimljivo je da su radili čak i potpuno legitimne narudžbe za odvlačenje pokvarenog automobila kako bi sve bilo po slovu zakona.

Samu pistu za slijetanje su postavili sjeverno od Miamija što znači da su zrakoplovi išli od Kolumbije pa međunarodnim vodama sve dok ne bi potpuno zaobišli američke granične službe okrenute prema južnim morima. NA kraju krajeva, policija je očekivala da će kokain dolaziti najkraćom mogućom rutom.

Jedna druga, puno rizičnija, metoda iskrcavanja droge bilo je izravno bacanje u more. Na neki način bila je to i kompleksnija operacija zato što su drogu morali pakirati tako da preživi pad iz zrakoplova i plutanje na površini mora. Osim toga, morali su postaviti i radijske odašiljače kako bi brodovi mogli pronaći stotine kilograma droge dok plutaju po bespućima Meksičkog zaljeva. Jednom kad bi ih pronašli krijumčari su stavili drogu u posebne odjeljke po brodovima i prevozili stotine kilograma droge do Miamija.

Na jednoj od najpopularnijih morskih ruta za prijevoz droge imali su posebne mjere sigurnosti. Prvo su se pobrinuli da imaju korumpiranog policajca koji bi s obitelji unajmio brod i zaputio se na pučinu gdje bi se družio s obitelji i usput pratio policijske komunikacije ne bi li uhvatio bilo kakve pokušaje hvatanja krijumčarskih brodova.

To im nije bilo dovoljno pa su redovito zapošljavali još jednu obitelj koja bi u blizini uživala u suncu i moru, a ako bi policija krenula u potjeru oni bi potopili vlastiti brod i počeli zvati u pomoć. Smrtna opasnost bi, barem u teoriji, natjerala policiju da ide u spašavanje unesrećene obitelji umjesto da proganjaju krijumčare.  

Ako ste pomislili da su se krijumčari tu zaustavili, grdno se varate.

Zar još i to Katastrofa: Zagreb šesti grad u Europi po 'žvakanju' ecstasyja

Oni su postavili izvidnice na najviše katove nebodera koji ukrašavaju obalu Miamija i opremili ih dalekozorima ili teleskopima kako bi mogli promatrati sve što se događa u njihovoj blizini. Dali su im i odlične radioprijemnike kako bi mogli dojaviti bilo kakvo sumnjivo ponašanje. Jednom dopremljen brod ostavili bi barem preko noći usidrenog u luci. Ako bi primijetili bilo kakav interes policije, samo bi napustili brod.

Ako bi sve prošlo po planu, brod bi ukrcali na prikolicu i prevezli ga u obližnji servis gdje je trebao proći ekstenzivan remont što je popraćeno odgovarajućom dokumentacijom. Servis je, naravno, bio u vlasništvu krijumčara koji se nisu zaustavili na tome. Čak i okolne nekretnine bile su u vlasništvu krijumčara kako bi se osigurali da ih nitko ne može prisluškivati iz susjedstva.

Narkotike bi iz broda prebacili u nekoliko starih automobila i prebacili ih u nekoliko sigurnih kuća. Pazili su da tek rijetki znaju gdje se nalazi sva droga zato što nitko ne bi mogao ići na policiju i nanijeti veću štetu. Sigurne kuće su birali po njihovoj uobičajenosti. Jedan bivši krijumčar ispričao je: "Tražio sam normalne ljude u pristojnim četvrtima. Njih je zanimao dodatni novac, a nisu bili skloni drogama".

U svemu je možda i najzanimljivije kako su prevarili policijske pse obučene za njušenje droge. Pomiješali bi malo droge s alkoholom i kerozinom i takvu smjesu bi raširili svuda oko ključnih lokacija. Zbog toga su psi reagirali na stare gume, stupove javne rasvjete ili na potpuno slučajna mjesta. Psi bi se brzo umorili i postali bi neupotrebljivi u hvatanju narkotika.

Čitav dokumentarac dostupan je na Youtubeu i možete ga pogledati u nastavku.

Posjeti Express