Zašto Hrvati ne vole domaće filmove? Zato što su dosadni!

Thinkstock
Hrvatski film najuspješniji je u rušenju teze o tome da kvantiteta rađa kvalitetu, a ne ide mu loše ni dokazivanje one o tome da sistemski ustrojena kinematografija i kvaliteta filmova ne moraju imati vezu
Vidi originalni članak

Paulina P. (36) prinuđena je, nakon bolnog razvoda braka, dati otkaz u jednoj zagrebačkoj marketinškoj agenciji i vratiti se u rodnu pripizdinu gdje joj ćaća umire od nepoznate bolesti, mater u snu laje, brat pije, a sestra prikriva seksualnost i pod okriljem noći po trafo stanicama piše grafite protiv korporativnog kapitalizma. Nekad davno sretna obitelj se tu, na mjestu na kojem vuci, vile i hajduci imaju maničnu depresiju, suočava s vlastitim problemima, kolektivnom propašću i nestašicom pesticida. Posvađani od non do stop, Paulina i njeni najbliži bulje kroz prozor, osluškuju kako škripi parket, razgovaraju sa samoniklim biljem i jedni drugima govore mudre rečenice tipa: "Ako izgubiš kišobran, onda ćeš pokisnuti". Trajanje: 158 minuta, bez špica.

Ovo, nasreću, nije najava filma "Dnevnik Pauline P." redatelja Nevena Hitreca, za koji scenario, nastao prema knjizi Sanje Polak, potpisuju scenaristica Dora Delbianco i koscenarist Ivan Krnjak Turković. Nema, dakle, u "Dnevniku Pauline P." uobičajenih hrvatskih filmskih motiva i istih takvih redateljskih postupaka, dramskih čvorova i glumačkih radnji: uboge provincije ili tmurnih gradova na jugu, nepodnošljivih roditelja, razmažene braće i tužnih sestara, utučenih žena i muževa u potkošuljama, beskrajno dugih kadrova šetnje po kršu i praznih drugih planova, pasa koji laju na mrak po 15 minuta, puhkanja, uzdisanja, pogleda tužnih kao kod domaćih životinja veće kilaže i ekspozicije što traje do zadnje scene prije odjavne špice. "Dnevnik Pauline P." je dječji film koji nije pravljen za festivalske off programe i projekcije prije doručka, nego za gledanje u kinima u kojima bi mogao - što, naravno, ne znači i da sigurno hoće - imati više publike od dva prošlogodišnja hita: komedije "Marginalci" Ljubomira Kerekeša - koju Hrvatski audiovizualni centar nije pomogao ni jednom kunom - i manjinske koprodukcije "Ljeto kada sam naučila letjeti" Radivoja Raše Andrića u čijoj su filmografiji: "Dve palme za tri bitange i ribicu", "Munje 1" i uskoro "Munje 2", "Kad porastem biću kengur"...

Hrvatski film najuspješniji je u rušenju teze o tome da kvantiteta rađa kvalitetu, a ne ide mu loše ni dokazivanje one o tome da sistemski ustrojena kinematografija i kvaliteta filmova ne moraju imati nikakvu međusobnu vezu.

Samo prošle godine završeno je osam filmova koji se, zbog koprodukcijskog udjela, mogu smatrati i hrvatskima, te još 13 koji jesu hrvatski, dakle većinski su financirani iz ovdašnjih izvora. E, od tih 13, samo su tri do kraja godine imala više od 15.000 gledatelja - "Marginalci", "Šesti autobus" Eduarda Galića i "Nosila je rubac črleni" Gorana Dukića - dok su svi ostali iz 2022. izašli s manje od 10.000. Zaigramo li se detaljno, što nećemo jer bi predugo trajalo, s iznosima potrošenima za produkciju i postprodukciju te brojnošću publike, mogli bismo lako doći do zaključka da je za svakoga gledatelja ili gledateljicu žanrovski uobičajenog domaćeg filma izdvojeno od 100 do 130 eura javnog novca. E sad, koliko bi mučenika i mučenica koji su kupili kartu za kino i bolnom smrću likvidirali sat i pol vlastitog vremena više voljelo da je tu lovu dobilo na račun ne vrijedi nagađati jer se odgovor zna: svi koji nisu u srodstvu, ljubavi i prijateljstvu s članovima ekipe, a i neki koji jesu, samo to neće reći zbog mira u kući.

Albert Kapović (Livno, 1957. - Zagreb, 2008.) diplomirao je na Odsjeku za organizaciju scenskih i kulturno-umjetničkih djelatnosti na Fakultetu dramskih umjetnosti u Beogradu 1984. godine. Kao producent je radio u slovenskom Gledališču Sester Scipion Nasice i redakciji Programa za djecu i mlade RTV Ljubljana. Sudjelovao je kao organizator, producent i dokumentarist na više od 200 cjelovečernjih dokumentarnih i TV-filmova, drama, TV magazina, reklama, izravnih prijenosa za hrvatsko i francusko medijsko tržište te je najzaslužniji što se 1. siječnja 2008. iz susjedstva na Hrvatsku gledalo sa zavišću. Tog je dana Vlada Republike Hrvatske osnovala Hrvatski audiovizualni centar (HAVC), čiji je prvi ravnatelj bio, naravno, Kapović.

U to doba filmovi su se u Srbiji snimali na principima burazerske ekonomije, a u BiH rijetko i čudom. No i jedni i drugi su bili gledani i, u bosanskohercegovačkoj slučaju, itekako festivalski uspješni. Istina, nisu ni hrvatski loše prolazili, sasvim suprotno - prije nastanka HAVC-a snimljeni su neki od najgledanijih domaćih filmova svih vremena: "Kako je počeo rat na mom otoku" i "Maršal" Vinka Brešana, "Što je muškarac bez brkova" Hrvoja Hribara, "Čudnovate zgode Šegrta Hlapića" Milana Blažekovića, kao i neki od najboljih: "Fine mrtve djevojke" Dalibora Matanića, "Što je Iva snimila 21. listopada 2003." Tomislava Radića, "Živi i mrtvi" Kristijana Milića, "Dva igrača s klupe" Dejana Šorka, "Sve džaba" Antonija Nuića... Na popis se slobodnu mogu dodati i "Metastaze" Branka Schmidta, jer se logo tad već postojećeg HAVC-a ne pojavljuje ni u najavi ni u odjavi.

Sve je, dakle, izgledalo idealno: žanrovski raznoliki filmovi, brojna publika, generacijski i po poetici različiti redatelji, teme ili društveno aktualne ili samo jako zanimljive i, eto, konačno, institucija koja proizvodnju filmova oslobađa mučnog i sporog prikupljanja sredstava, olakšava distribuciju i međunarodnu vidljivost te Hrvatsku čini zemljom koja, kažimo tako, ima i kinematografiju i dobre filmove, za razliku od BiH i tadašnje Srbije, u kojima sve dobro nije snimljeno zahvaljujući sustavu, nego njemu usprkos.

Kapović je, nažalost, preminuo već krajem 2008., koja komotno može biti zapamćena i kao godina najave uzaludnih nadanja. U proteklih desetljeće i pol HAVC je ne samo zadržao, nego i proširio svoje funkcije, i to je, naravno, dobro, ali i postao institucija koja se bavi žanrovskim i poetskim definiranjem domaćeg filma, a to je, kažu egzaktne brojke, loše. Točnije, loše do te mjere da je jedna producentica, razočarana scenarijima koji su joj nuđeni, ali i domaćim filmom općenito, rezignirano zaključila kako je, izgleda, ustanovljeno da je mjera genijalnosti autora i autorica obrnuto proporcionalna nezanimanju publike, kritike i selektora natjecateljskih programa filmskih A festivala.

Potpuno paradoksalno, u zemlji koja je zavidno ustrojila vlastitu kinematografiju konačni su proizvodi, dakle filmovi - ne svi, ali u većini - postajali sve manje gledani, komentirani i festivalski uspješni, ali i žanrovski ujednačeniji te, da se ne lažemo, dosadniji. Posljedice su očekivane za sve što misle kako bi tema nekog filma ipak morala zanimati još nekoga osim njegova autora ili autorice: publika koja još ima naviku odlaska u kino prebacila se na hollywoodske blockbustere, regionalne hitove - "Paradu" Srđana Dragojevića je vidjelo više od 167 tisuća ljudi! - ali i ostala vjerna domaćim komedijama te, ponovimo, filmovima za djecu. Moguće je, svakako, da bi se jednako odnosila i prema akcijskim ili kriminalističkim filmovima, političkim trilerima i povijesnim dramama, samo što njih nema.

Ima zato bračnih muka: ona njega voli, ali joj nešto smeta do te mjere da joj moraju spuštati tlak čim oči otvori, odnosno voli on nju, obožava, samo što ga ubijaju hemoroidi. Zatim obiteljskih: otac je na samrti, ponekad i mater, on je strog, skučen i težak k'o crna zemlja, dok je ona toliko zločesta da bi se poskok otrovao kad bi je ugrizao. Slijede takozvani susjedski filmovi: bezobraznici iz najbližeg okruženja bacaju smeće u tuđe dvorište, pa su svi neviđeno nadrkani i, da zlo bude veće, djeca im se vole, druže, idu zajedno u školu i na proslavu Dana domovinske zahvalnosti. Ne treba zaboraviti ni sukob glomazne birokracije s malim čovjekom koji od 90 minuta filma pola stoji u redu, a ostatak hoda i nešto misli. U međuvremenu šest puta opere ruke i jednom uđe u pogrešan tramvaj. Tu su i filmovi izvorno snimani za National Geographic, ali kako se financijer u međuvremenu promijenio, ubačeno je nekoliko scena s profesionalnim glumcima koji predano uzdišu i gledaju se preko ramena dok ih vrat ne zaboli, pa moraju skrenuti pogled ka otvorenome moru, goloj ledini ili pustoj cesti kojom je posljednji put netko prošao malo prije nego što je Stanko Stojčević izabran za sekretara Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske. Tad, dok izmorena publika bulji u krajolik, zazvoni crkveno zvono, zalaje pas ili dijete vrisne, što je i najdinamičniji dio filma.

Domaći autori i autorice imaju identičan problem kao njihovi europski kolege i kolegice. Festivalski uspješni filmovi nerijetko su rubno eksperimentalni, strašno spori i poželjno je da u njima sve izgleda kao u Bukureštu 1982. S druge strane je kino publika koja živi u tehnološki najdinamičnijem vremenu u povijesti, koja je naučena da je sve lako i brzo dostupno, preko različitih streaming servisa naviknuta da sve gleda kad i koliko hoće i općenito takva da se na nju može primijeniti parafraza jedne davne sentence Johna Forda: filmovi se gledaju zbog eskapizma, a poruke se primaju na e-mail, Viber, WhatsApp... Kako je već kome draže i bez suvišnih zašto.

U eri u kojoj je vremena sve manje, a pažnja sve kraća, ovdašnji su se sineasti i sineastice odlučili za one filmove koje će publika, za razliku od barem pristojnijih, ako već ne i važnih festivala, ignorirati, i to ne mora biti nužno loše - sjajan primjer je "Sigurno mjesto" Jurja Lerotića - ali uglavnom baš tako završi. Teško da itko zna koliko filmskih festivala ima na svijetu - "Zvizdan" Dalibora Matanića je prikazan na barem njih 100! - i na svakom se dijele neke nagrade i priznanja, ali su tri i dalje najrelevantnija: Cannes, Venecija i Berlinale. Izuzev Dubravke Turić, čiji je kratkometražni film "Belladonna" dobio Zlatnog lava u Veneciji 2015., nitko drugi nema ni jednu od tri najznačajnije nagrade, što ne znači da ostale treba podcjenjivati, samo što ih ne treba ni precjenjivati i, to posebice, predstavljati bitnijim nego što jesu. Svaka je, drugačije rečeno, dobrodošla, samo što svaka nema jednaku vrijednost i, to posebice, ne olakšavaju sve put do novca za sljedeći film. Jednostavno, Zlatni lav, Zlatna palma i Zlatni medvjed ne vrijede kao nagrade ekumenskih žirija ili kritike, kao što nagrade ekumenskih žirija ili kritike vrijede puno više od bižuterije Sarajevo Film Festivala i svih Zlatnih arena zajedno.

Hermetičnim, sličnim pričama u kojima se nadljudskim naporima izbjegava svaka radnja, a redateljskom postupku posvećuje više pažnje nego sadržaju, uz vjerovanje kako je film umjetnički ako se ne koristi stativ za kameru - što omogućuje minuciozno kadriranje tjemena glavnoga glumca, odnosno precizan prikaz enterijera pizzerije u propadanju, čime gledanje postaje gore i od slušanja poslovično lošeg tona u domaćem filmu - uspješno odbija publiku, ne zavodi selektore, ne oduševljava kritičare, ali, eto, osiguran je kontinuitet snimanja, što je dobro za filmske radnike i radnice koji, baš kao i stomatolozi, učiteljice ili inženjeri, moraju jesti i platiti struju, samo što nikoga drugoga ne zanima taj, nazovimo ga, socijalni segment kinematografije.

Žanrovski ujednačen, pun dijaloga šarmantnih koliko i automatski red vožnje Autobusnog kolodvora Zagreb, često pretenciozan, hrvatski film kao da postoji radi opravdavanja onoga što su o njegovim autorima i autoricama rekla dva bivša ravnatelja HAVC-a, Hrvoje Hribar i Daniel Rafaelić. Prvi je, opisujući jedan od naslova financiranih upravo od Hrvatskog audiovizualnog centra, rekao kako govori o kuhanju kupusa, ali da to nije jedan od nivoa radnje, nego sva radnja, dok je drugi, istina nakon odlaska s dužnosti, izjavio da su najveći problem hrvatske kinematografije beznadežno netalentirani autori i autorice. To, što bi Srbi rekli, ne znači i da nisu nabeđeni, bez obzira na činjenicu da im djela imaju manju gledanost od derbija začelja županijskih nogometnih liga.

Posjeti Express