Tko je Ted Telly? Kad bi netko na popularnom HRT-ovu “Milijunašu” ponudio ovo pitanje, vjerojatno bi se radilo o pitanju za malo oveći iznos. Ili jedno drugo pitanje, “Tko je Peter Shaffer?”, koje bi, također, pretpostavljam, onome tko bi točno odgovorio na njega donijelo lijepi iznos novca. Paradoksalno je to što, vjerujem, ne postoji ni iole obrazovanija osoba koja nije čula za djela po kojima su ova dvojica ljudi (ne)poznati. Ted Telly je, naime, scenarist filma “Kad jaganjci utihnu” Jonathana Demmea, nastalom prema istoimenom romanu Thomasa Harrisa, jednog od ukupno tri filma koji su dobili Oscara u svih pet najvažnijih kategorija, uključujući i onaj za adaptirani scenarij, dok je Peter Shaffer scenarist “Amadeusa”, filmskog remek-djela Miloša Formana. Ova dva primjera na svoj način govore o podređenoj ulozi scenarista u filmskoj industriji. Guillermo Arriaga, jedan od najpoznatijih i najcjenjenijih svjetskih scenarista, poznat ponajviše po svojoj suradnji s redateljem Alejandrom Gonzálezom Iñárrituom, u jednom je intervjuu izjavio kako mu smeta izraz “scenarist”, koji se koristi u većini svjetskih jezika, uključujući i španjolski, nego preferira izraz “pisac”, kao što je to slučaj s engleskim.

Tom problematikom bavi se film “Mank” Davida Finchera iz 2020. godine, koji govori o piscu i scenaristu Hermanu J. Mankiewiczu Manku, koscenaristu legendarnoga “Građanina Kanea” Orsona Wellesa, koji se smatra jednim od najboljih filmova svih vremena, a koji je jedinog svog Oscara dobio upravo za scenarij, koji su podijelili Welles i Mankiewicz. Međutim, godinama nakon što je film prikazan trajala je trakavica oko autorstva nad scenarijem, pri čemu je Welles minimizirao Mankiewiczev udio u nastanku završne verzije scenarija. U Fincherovu filmu postoji scena u kojoj arogantni Welles poprilično teatralno i bahato docira Manku. U svojoj zbirci filmskih eseja “Zapečaćeno vrijeme” veliki ruski redatelj Andrej Tarkovski piše i o nekoj vrsti stalnog konflikta na relaciji redatelj - scenarist. “Redatelj i samo redatelj je posljednji filter kinematografskog stvaralačkog procesa”, tvrdi Tarkovski. Također, po Tarkovskom, scenaristički rad je u suvremenoj filmskoj umjetnosti sve teže odijeliti od redateljskog. Postoje i iznimke, da je ponekad scenarist pojedinog filma poznat gotovo kao i sam redatelj: na slično postavljeno pitanje s početka ovoga teksta, o tome tko je Taylor Sheridan, vjerujem kako bi i površni poznavatelji filma znali točan odgovor, da se radi o scenaristu dva nastavka filma “Sicario”, bez obzira na to što su oba filma režirali renomirani redatelji, Denis Villeneuve i Stefano Sollima. Tako je, primjerice, izvrstan film “Hell or High Water” redatelja Davida Mackenzieja iz 2016. godine prepoznatljiviji po svom scenaristu Tayloru Sheridanu, nego po redatelju.

U svojim esejima Tarkovski se dotiče i filmske glazbe. “Lako je moguće, primjerice zamisliti film i bez glumaca, i bez glazbe, i bez scenografije, čak i bez montaže - no ne može se zamisliti kinematografsko djelo u kojem se ne osjeća protjecanje vremena u kadru”, tvrdi na jednome mjestu u knjizi. Po njemu, svi elementi filma moraju ostati u drugom planu u odnosu na sliku, uključujući tu i glazbu: “Moja glavna ideja sastoji se u tome da svijet toliko prekrasno zvuči sam po sebi da glazba uopće ne bi bila potrebna u filmu kad bismo ga naučili snimati na prikladan način”. Bez obzira na to što su autori filmske glazbe mnogo poznatiji od scenarista, i tu se susrećemo s određenim paradoksom: na pitanje tko su Ennio Morricone ili Vangelis, vjerojatno bi većina znala točan odgovor, dok bi na pitanje tko je Angelo Badalamenti točno odgovorili samo rijetki. Radi se o autoru filmske glazbe koji je umro prije desetak dana u 85. godini. Badalamenti je najpoznatiji po svojoj suradnji s kultnim američkim redateljem Dvidom Lynchom, iako je radio i s brojnim drugim redateljima, uključujući i novozelandsku redateljicu Jane Campion, kojoj je radio glazbu za film “Sveti dim”. Radio je, također, i kao aranžer i dirigent te je u tom dijelu surađivao s brojnim poznatim pjevačima poput Nine Simone, Shirley Bassey, Davida Bowieja, Dusty Springfield, Marianne Faithfull... Za Bowieja je, primjerice, uradio aranžman pjesme “A Foggy Day in London Town” Georgea i Ire Gershwin, dok je za Ninu Simone napisao i aranžirao prelijepu jazz baladu “I Hold No Grudge”.

Angelo Daniel Badalamenti, američki skladatelj i dirigent, rođen je 1937. godine u Brooklynu, kao drugo od četvero djece talijanskog doseljenika sa Sicilije i vlasnika ribarnice. S osam godina je počeo pohađati sate klavira. Još kao tinejdžer zarađivao je za život svirajući klavir. Završio je glazbenu akademiju na Manhattanu 1958., gdje je godinu dana kasnije i magistrirao. Njegov uspjeh došao je relativno kasno, 1986. godine, kad ga je David Lynch pozvao da uvježba glumicu Isabelle Rosselini u izvedbi pjesme “Blue Velvet” (“Plavi baršun”), koja je u istoimenu Lynchovu filmu glumila barsku pjevačicu. Radi se o popularnoj pjesmi iz 50-ih čiji su autori Bernie Wayne i Lee Morris. Nakon filma “Dina - pješčani planet”, ekranizacije znanstveno-fantastičnog serijala Franka Herberta, koji je doživio komercijalni krah, Lynch se okrenuo svom scenariju “Plavi baršun”, koji su veliki holivudski studiji odbijali više od deset godina, zbog brojnih scena nasilja, sve dok ga nije prihvatio nezavisni studio De Laurentiis Entertainment Group u vlasništvu talijanskog producenta Dina De Laurentiisa. Ostalo je, rekli bismo, filmska povijest. “Plavi baršun”, mračni triler, danas se, uz “Mulholland Drive”, smatra najuspjelijim Lynchovim filmom i jednim od najboljih filmova snimljenih 80-ih, koji je odmah nakon prikazivanja među ljubiteljima filma stekao kultni status. Radnja filma vrti se oko studenta Jeffreyja Beaumonta (Kyle MacLachlan) koji, nakon povratka iz posjeta svom bolesnom ocu u bolnici, u polju na cesti nađe odsječeno ljudsko uho. Uz pomoć srednjoškolke Sandy Williams (Laura Dern), koja saznaje zanimljive informacije o tom slučaju od oca, lokalnog šerifa, Jeffrey pokreće vlastitu istragu koja ga vodi u mračno podzemlje provincijskoga gradića Lumbertona i do seksualne veze s privlačnom pjevačicom Dorothy Vallens (Isabell Rossellini), koja je u vezi sa psihopatom Frankom Boothom (Denis Hopper), koji se bavi trgovinom drogom i otmicama. Ovaj film poznat je i po tome što je revitalizirao glumačku karijeru Dennisa Hoppera te izbacio u filmsku orbitu Isabellu Rossellini, koja je do tada bila uglavnom poznata kao model kozmetičkih kompanija. I, konačno, tim filmom je započela jedna od najpoznatijih filmskih suradnji uopće, ona između Lyncha i Badalamentija. Za potrebe filma Badalamenti je, na stihove Davida Lyncha, napisao pjesmu “Mysteries of Love”, koju je izvela Julee Cruise, s kojom je Badalamenti nastavio suradnju i nakon završetka snimanja “Plavog baršuna”. Badalamenti je, također, skladao partituru za film. Lynch je od njega tražio da ona podsjeća na glazbu ruskog skladatelja Dmitrija Šostakoviča, ali da ujedno bude mračna i zastrašujuća. U nekoliko Lynchovih filmova Badalamenti se pojavljuje i kao sporedni glumac, uključujući tu “Plavi baršun” i “Mulholland Drive”. U “Plavom baršunu”, na primjer, glumi pijanista Andyja Badalea, koji svira u jazz orkestru koji prati Dorothy u baru. Zanimljivo je da je Badalamenti, kasnije, u svojevrsnom postmodernističkom diskursu potpisivao neke svoje pjesme pod imenom Andyja Badalea.

Iako je “Plavi baršun” kreativni vrhunac Angela Badalamentija, on je mnogo poznatiji po glazbi iz Lynchove televizijske serije “Twin Peaks” i filma “Twin Peaks: Fire Walk With Me”, za koju je 1991. godine dobio nagradu Grammy za najbolju pop instrumentalnu izvedbu. Radi se o onom prepoznatljivome motivu koji je postao nekom vrstom općeg mjesta popularne kulture i koji je Badalamentiju poslužio kao instrumentalna podloga za pjesmu “Falling” pop pjevačice Julee Cruise, za koju je stihove napisao sam Lynch. Riječ je o glavnom singlu na debitantskom studijskom albumu Julee Cruise “Folating into the Night” iz 1989. godine. Osim Grammyja, Američko društvo skladatelja, autora i izvođača dodijelilo je Badalamentiju 2011. godine nagradu Henry Mancini za postignuća na polju filmske glazbe, što su dva najveća priznanja koja je Badalamenti dobio za života.

Dok je radio na glazbi za “Twin Peaks”, Lynch je često Badalamentiju opisivao kakvo raspoloženje i osjećaje želi postići s glazbom. Badalamenti je jednom izjavio da je “Ljubavnu temu iz Twin Peaksa” napisao za dvadesetak minuta, na što mu je Lynch, kad ju je čuo, odgovorio: “Upravo si napisao 75 posto glazbe. To je ugođaj cijelog djela. To je Twin Peaks”. Da bi se do kraja shvatio glazbeni genij Angela Badalamentija, dovoljno je, po mojemu mišljenju, poslušati još njegovu obradu benignog hitića “Blue Velvet”, koju u “Plavom baršunu” izvodi Isabell Rossellini i pjesmu “I Hold No Grudge” Nine Simone, u kojoj se na jedinstveni način susreću dva neupitna glazbena genija.