Zamislite da se iznenada probudite u psihijatrijskoj ustanovi i morate osoblje uvjeriti kako je riječ o nesporazumu te da vama ondje nije mjesto. Uvjeriti ljude da ste mentalno zdravi nije uvijek lako kao što se čini, s nevjerojatnom vas lakoćom mogu proglasiti ludima.

1. Zatočen na psihijatriji 7 godina

Gustl Mollath bio je prosječni Nijemac koji je za život zarađivao obnavljanjem starih automobila sve do dana u kojem je optužio banku za veliku pronevjeru. Svijet ga je smatrao ludim te je bio hospitaliziran na sedam godina. Sve je počelo sumnjivom utajom poreza banke u kojoj je radila njegova supruga. Njegova odluka da o zločinu progovori javno dovela je i do rastave braka jer je svojim činom indirektno optužio i suprugu, piše Listverse.

Na početku su mediji ignorirali njegove izjave, ali vlasti nisu. Supruga se sudu požalila kako joj je Mollath probušio gume na automobilu i sustavno je zlostavljao nakon pojave sumnje o bankovnom kriminalu.

Ubrzo su ga vlasti optužile, a njegove izjave o utaji poreza iskoristile kao dokaz da pati od teške paranoje - poslali su ga na liječenje. Dok je bio zatvoren, mnogi blogeri i aktivisti koji su vjerovali u njegove iskaze počeli su dublje istraživati slučaj i naposljetku utvrdili kako je cijelo vrijeme govorio istinu. Prošle su godine dok se nisu pojavili dokazi o pronevjeri, a nevin čovjek bio pušten iz "ludnice".

2. Poludio od tableta

John Montin iz Nebraske trpio je jake bolove u leđima te počeo piti klasične tablete kojima si je olakšavao muke. Igrom se slučaja pronašao psihijatar koji je njegovo konzumiranje analgetika povezao s povremenom psihozom. U jednom od takvih stanja tvrdio je kako je on zakoniti vlasnik neke kuće u Nebraski koja je, prema njegovim riječima, nekoć davno pripadala njegovim precima.

Ubrzo je bio optužen za sudjelovanje u oružanom napadu protiv policije u kojemu nitko nije stradao. U nedostatku dokaza, Montin je oslobođen optužbi za uporabu oružja. Međutim, zbog agresivnog ponašanja prema vlastima propisano mu je liječenje na psihijatriji.

Iako su simptomi psihoze prošli s prestankom djelovanja analgetika, psihijatri si nisu dali truda utvrditi kako je pacijent "ozdravio". Prošlo je dugih 20 godina dok Montin nije uspio dokazati kako je s njime sve u redu. Nakon okončanja te preduge agonije, tužio je bolnicu za 33 milijuna dolara odštete. Slučaj do danas nije riješen.

3. Skrivena kamera u spavaćoj sobi

Sophia Chinemerem Eze preselila se iz Nigerije u New York na studij, ali njezin američki san brzo se pretvorio u noćnu moru - počela je sumnjati da su njezini stanodavci i cimeri uključeni u izvjesne kriminalne radnje. Vjerovala je i kako su joj po stanu postavljene kamere.

Svoje je strahove podijelila sa psihijatrom, ali on joj nije vjerovao, čak ni nakon što je stvarno otkrila kameru u svojoj spavaćoj sobi. Usprkos činjenici da nije imala nikakvu povijest mentalnih bolesti, prisiljena je na hospitalizaciju, gdje su je zadržali dva tjedna protiv njezine volje.

Iako se slučaj relativno brzo riješio, osoblje fakulteta zabranilo joj je polaganje završnih ispita, ali i oduzelo pravo na daljnje studiranje. Sophia je tužila i psihijatrijsku bolnicu i sveučilište u Brooklynu te dobila 110.000 dolara.

4. Homoseksualnost kao mentalni poremećaj

Amerikanka Lyn Duff sa 14 godina se deklarirala kao lezbijka. Njezina majka novosti nije dobro primila te je kćer odvela psihijatru. Djevojčicu su prisilno hospitalizirali i prepisali joj terapiju koja je uključivala gledanje lezbijskih "pornića" i udisanje amonijaka s ciljem preobraćenja. Također su je drogirali različitim psihoaktivnim lijekovima, hipnotizirali je i zatvarali u samicu.

Lyn je u "ludnici" provela punih 168 dana prije no što je uspjela pobjeći i ukrcati se na let za San Francisco. Ubrzo se izborila za ukidanje majčina skrbništva nad njom. Na kraju je djevojčicu posvojio lezbijski par.

Sličan slučaj zabilježen je i kod nas u Rijeci. Anu Dragičević su zbog njezine seksualne orijentacije roditelji "strpali" na psihijatriju nakon što je sa 16 godina priznala kako voli cure. U bolnici su je mučili, vezali i izolirali ne bi li je "izliječili". O njoj je snimljen dokumentarac pod nazivom "Četvrti majmun":

5. Novinarka koja se pravila ludom da vidi tretman u bolnicama

Elizabeth Cochran Seaman se odlučila otići na tajni zadatak u kojem je željela razotkriti stvarne uvjete koje vladaju u ustanovama za psihičke bolesnike, a ne one koji se prikazuju javnosti. Zaputila se u Blackwell's Island Insane Asylum, bolnici za psihijatrijske slučajeve smještenoj na otoku. Sitna, elegantna i zgodna Elizabeth, kako bi izgledala uvjerljivo, odjenula se u poderanu i istrošenu odjeću, prestala se kupati i prati zube. Osim toga, satima je pred ogledalom uvježbavala "luđački izraz lica".

Pogled u daljinu izgleda najluđe, zapisala je. Uskoro je započela svoje dezorijentirano lutanje gradom u kojem bi pričala sama sa sobom, dobacivala ljudima, izgledajući nestabilno. Netko je pozvao policiju, a odvedena je na psihološko promatranje - baš kako je i željela. Rekla je kako se uopće sjeća ničeg, ni toga kako je završila u New Yorku. Uskoro je prebačena u bolnicu na otoku Blackwell (danas poznatom i kao otok Roosevelt).

Provela je deset dana prikupljajući informacije - uskoro shvativši kako je ustanova "zamka za štakore", kako ju je nazvala. "To prljavo i prenapučeno mjesto u koje se vrlo lako ući i gotovo nemoguće izaći" - tim je riječima opisala ozloglašenu ustanovu za mentalne bolesnike.

Nellie Bly je bila prva novinarka koja je na tajnom zadatku doista ušla u ludnicu u svojstvu pacijenta, a ono što je pronašla premašilo je njena najgora očekivanja. Opisala je nesavjesne i brutalne liječnike, grube, masivne i agresivne bolničare koji su gušili, tukli i maltretirali pacijente, kao i urin po podu. Hrana je bila užegla, posteljina prljava, krv od tučnjava posvuda, a ljudi vezani danima.

Nellie je iz prve ruke iskusila tretman koji doživljavaju pacijenti, a njen je članak objavljen u magazinu World.

Priča je bila ogroman uspjeh, a Nellie je naposljetku uspjela izaći - nakon što je danima objašnjavala liječnicima tko je i što radi tamo, tako da je njen urednik sam i nepozvan došao potvrditi njenu priču, sluteći da je nešto pošlo po zlu. Naišao je na nju pod sedativima, što je uobičajena praksa umirivanja "nestabilnih pacijenata".