Kad sam bila djevojčica, moja je majka imala dvoranu za vjenčanja i velike fešte. Jednog dana za jedno vjenčanje naručili smo bubnjare. No, među njim je bio i albino. Čim ga je mlada ugledala, počela je vrištati i plakati. Vikala je da ne želi albina na svadbi, da ga treba maknuti jer će sve propasti. Kako nismo imali izbora, potjerali smo ga kući. Bio je tužan, nesretan i jadan, ali što smo drugo mogli? Njezina je želja bila svetinja. Poslije su joj govorili kako će joj Bog vratiti za njezino ponašanje, ispričala mi je žena u Ugandi dok sam zamišljao strahote koje su ondje prolazili ljudi blijede kože.

Progoni najčešći u ruralnim krajevima

Albinizam – manjak melanina koji rezultira blijedom i osjetljivom kožom te slabim vidom – u Africi je već dugo tabu. 

Albino crnce se u praznovjernim animističkim zajednicama smatra duhovima, a nekad i srećonošama. no, albino ljudi iz Kenije, Tanzanije i Ugande susreću se s problemom stigmatizacije i odbacivanja, a najgore je što postaju žrtve ritualnih obreda.

Pogrešno vjerovanje da dijelovi tijela albina donose veliku moć utjeruje im strah u kosti. Lovci na albino ljude mogu zaraditi i do 75.000 dolara ako njihovo tijelo vraču donesu u dijelovima.

Samo se u posljednjih nekoliko godina u Africi je bilo više od pedeset krvavih i monstruoznih ritualnih ubojstava ljudi svijetle kose i puti. Užasavajući progon najčešći je u ruralnim krajevima.

To potvrđuje i čelnica udruge za zaštitu albina u Ugandi, Faith Bouanika:

"U nekim selima bilo je žrtvovanja albino ljudi. Uzimali su im kosu, nokte, udove i dijelove tijela za svoje rituale. Većini je jasno da se radi o praznovjerju, ali opet, takve se stvari događaju."

Faith je jedna od sretnijih. Nikad nije imala velikih problema, a lako je našla i posao, što je rijedak slučaj kod osoba s manjkom melanina jer ih smatraju slabim i lošim radnicima. Faith radi u salonu za njegu kože koji se koristi i kao mjesto za sastanke novoosnovane UAA (Ugandske asocijacije albina).

"Organizacija se trudi obrazovati populaciju o problemu manjka melanina. Želimo im reći da su albino ljudi isti kao i drugi, samo nam nedostaje boje. Čak smo zatražili i vlastitog zastupnika u parlamentu", kaže Faith.

Ne mogu dobiti posao

Godinama su albini u Ugandi šutjeli o svom položaju i svojoj jedinstvenoj pojavi. Mediji su 2008. i 2009. bili krcati vijestima o ritualnim ubojstvima i odstranjivanju dijelova tijela.

Istočna Afrika, pa i ostali dijelovi kontinenta, prepuni su praznovjerja. A vračevi, logično, to sve podgrijavaju radi osobne koristi. 

Dok je Uganda manje pogođena tim problemom, zemlje poput Tanzanije ili Burundije imaju najveći postotak ubojstava albina. No Faith kaže da se mreža “lovaca” proširila i na Ugandu i zadala im dosta briga.

Još jedna pripadnica organizacije UAA, Jenn, pripovijeda o neugodnostima na ulici.

"Kada prolazim cestom, često mi vozači bodaboda taksija dobacuju: “Pogledaj, ide naš novac, kada te možemo dobiti?”, tužnog izraza pripovijeda Jenn.

Ona je, za razliku od Faith, nezaposlena iako je po struci odgojiteljica. Kaže kako je na razgovorima za posao vješto odbijaju pa na kraju i odustaje od svakog pokušaja zaposlenja.

"Misle da smo slabi, da ne možemo raditi, da ne vidimo i da smo beskorisni", kaže 27-godišnja Jenn. 

Činjenica je da se sve vrti oko novca i da siromašni stanovnici vide prilikuza brzu zaradu, makar se radilo i o nečijem životu. Ali predrasude se manifestiraju i na suptilniji, bezopasan način.

Grobove im betoniraju i pečate teškim kamenjem

"Jednom mi je prišao neki čovjek i rekao: “Želim se rukovati s tobom kako bi mi donijela sreću na poslu”. Obično im kažem da to nema nikakve veze, to su samo slučajnosti. Sreću imaš ili nemaš. Neće ti pomoći moja boja kože", pripovijeda Faith i dodaje:

"Neki nas se boje, drugi nas žele za sreću. To je oprečno. Ponekad, kad se vozim u autobusu, nitko ne želi sjesti pored mene, nitko me ne želi ni pogledati."

Predrasude i praznovjerja raširena su u cijeloj Africi. Na putovanju u Kongo 2010. godine susreo sam se s fratrom Ilijom Barišićem koji mi je ispričao kako su iz groba iskopali jednog albina i njegove kosti odnijeli vraču za obred. 

Zbog toga se njihovi grobovi često betoniraju ili pečate teškim kamenjem.

"U djetinjstvu sam se susretala s velikim problemima. Djeca doista mogu biti brutalna. Sve što je drugačije izvrgnuto je ruglu. Tako sam bila i ja, samo zato što sam albino. To su većinom bila crna djeca koja nikad nisu vidjela bijelca", kaže Faith u salonu u kojem crnim ženama uređuje kosu i lakira nokte.

"Poslije je život postao bolji, nazivali su me muzungu (naziv za bijelca) ili Namugoie, što je luganda naziv za albina, a znači nešto što je rijetko, nešto što se ne susreće baš često."

Muževi ostavljaju žene koje rađaju albino djecu

Ali koliko je albinizam čest u Africi, govori činjenica da se na svakih 4000 stanovnika rodi jedan albino, dok je Europi taj omjer 1:20.000!

Mnogi su tanzanijski albino ljudi, na primjer, prebjegli na otok Ukewere, gdje su predrasude gotovo zanemarive.

"Život na otoku mnogo je bolji. Ljudi ovdje ne vjeruju u tu sotonsku kampanju", kaže jedan mještanin.

Sada otok Ukewere ima najveću koncentraciju albino djece na svijetu.

"Ponosna sam na sebe, ponosna sam na svoju boju kože. Treba uistinu biti jak da se prebrodi kriza jednog albina u Africi. U gradu je puno ljudi svjesno i upućeno u albinizam. Mislim da svijest o tome raste. Ali opet ponavljam da je najteže u ruralnim predjelima zemlje. Događa se, recimo, da muževi ostavljaju žene koje su rodile albino djecu. Susrela sam se s takvim primjerima u Ugandi."

Teško je bilo susresti albina na ulici Kampale kada je temperatura rasla i do 30 stupnjeva, što je za njihovu osjetljivu kožu prevelik rizik. 

Sjeo sam u kafić u centru grada pa popio piće s gospođom s početka priče. Onom koja mi je počela pričati kako je njezina majka pripremala vjenčanja i kako su morali, na nagovor mladenke, istjerati albino bubnjara.

Jeste li poslije sreli mladenku, znate li što je bilo s njom, upitao sam je na kraju. O da, odgovorila mi je. Poslije dvije godine braka rodila je albino dječaka...