"Biti živ zakopan je, bez ikakve sumnje, najgore iskustvo koje može pogoditi običnog smrtnika", napisao je Edgar Allan Poe u priči "Prijevremeno zakopan". Poe, kao istinski poznavatelj horora, jako dobro je znao što straši ljude. 

Međutim, Poe nije bio ni približno jedina osoba koja je živjela u strahu od buđenja u lijesu ispod dva metra zemlje. U kasnom 19. stoljeću, mnogi ljud živjeli su u takvom strahu koji nije bio potpuno neutemeljen. Uzevši u obzir raširenost kolere i drugih bolesti za koje se mislilo da ih prouzrokuje zli zrak, mrtvaci su po hitnom postupku ukopavani. Dijagonostička oprema nije bila pretjerano pouzdana, liječnici nisu prolazili ni približno tako opsežno obrazovanje kao danas. 

Sukladno svemu tome, bilo je više zabilježenih slučajeva preranog pogreba. Početkom 20. stoljeća, britanski autor William Tebb zabilježio je čak 149 slučajeva prijevremenog pogreba, 10 slučajeva autopsije na živim ljudima i čak 219 slučajeva gdje su ljudi zamalo izbjegli pogreb.

Nešto ranije, 1877. godine, British Medical Journal objavio je slučaj žene iz okolice Napulja koja je živa zakopana. Njen grob je bio otvoren nekoliko dana poslije smrti kako bi zakopali još jedno tijelo. Pogrebnici su otkrili da je njezina odjeća bila potrgana i da je slomila ruke i noge dok je pokušavala pobjeći iz svog groba.

Takve i slične priče raspirile su pravu epidemiju taphefobije, od grčkog taphe što znači grob i fobija što znači strah. Jedan od najpoznatijih izumitelj svih vremena, Alfred Nobel, ostavio je jasne upute kako postupati s njegovim tijelom. Oporučno je naredio da sposobni liječnici nesumnjivo potvrde njegovu smrt.

"Ljudi su sumnjali u znakove smrti u mnogim dijelovima Europe u to doba. Posebno je to bio slučaj u Njemačkoj, gdje su postojale svojevrsne mrtvačničke čekaonice u kojima su leševi stajali dok se nisu počeli raspadati što je jedini sigurni znak smrti", ispričao je Jan Bondeson za Ozy.com. Bondeson je možda i najveći živući stručnjak za povijest straha od smrti. Napisao je čak i knjigu "Živ zakopan" u kojoj detaljno bilježi sve načine na koje su se ljudi borili protiv straha od prerane smrti.

Izumitelji tog doba bacili su se na posao kako bi pomogli ljudima da prebrode strah i osmislili su brojne načine potvrđivanje smrti. Jedna od metoda bila je ulijevanje octa ili urina u usta mrtvaca ili postavljanje pčela u uho. Međutim, najsigurniji bili su lijesovi s osiguračima. Među najranijim primjerima je lijes izrađen za vojvodu Ferdinanda od Braunschweiga davne 1792. godine. Lijes je bio opremljen prozorom, cijevi za dovod zraka i poklopcem koji se mogao otključati s unutrašnje strane.

Bondeson je ispričao da je njemu osobno najdraži jedan model lijesa kojeg je osmislio njemački liječnik Johann Georg Taberger. On je sumnjao da bi mnogi ljudi koji se tek osvijeste u lijesu mogli ostati dovoljno lucidni kako bi uspješno koristili sve sigurnosne metode drugih lijesova. Njegovo rješenje bilo je znatno elegantnije. Tanke niti privezao bi za udove i glavu tijela i povezao ih sa zvonom na nadgrobnom spomeniku. Bilo kakvo kretanje bilo bi dovoljno da se daju znakovi života. Jedini problem je, naravno, da treba netko biti dovoljno blizu groba da čuje osobu kako zvoni.

U modernom dobu gotovo je nemoguće prerano sahraniti osobu, ali određena doza straha i danas postoji. Primjerice, sredinom devedesetih je talijanski urar nudio lijes po cijeni od oko 4.500 dolara koji je uključivao telefon, svjetiljku, stimulator srca i dvosmjerni interkom. 

Strah od preranog pogreba gotovo je nestao među ljudima, ali možda će netko uskoro se sjetiti da bi mogao iskoristiti ljudsku iracionalnost. Možda ćemo doživjeti lijesove opremljene Wi-Fijem, bluetoothom ili mobitelima za javljanje s onu stranu groba.