Express: Nedavno ste zagrebačkoj publici predstavili tematski odabrane radove nastale tijekom posljednjih 20 godina. Jeste li zadovoljni izložbom ‘’Stvaranje mjesta’’? Kako vam je bilo gledati vlastitu retrospektivu? Gledajući svoje radove, jeste li došli do nekih novih otkrića?

Kustos Marko Golub koncipirao je izložbu “Stvaranje mjesta” krenuvši od serije plakata za 70. Dubrovačke ljetne igre kao centralnog mjesta te birajući ostale radove koje, kako on kaže, povezuje tematska crvena nit odnosa grafičkog dizajna i stvarnih i imaginarnih mjesta. U tom ključu odabrao je 15-ak radova nastalih unutar posljednjih 20 godina, bez obzira na to je li riječ o stvarnim mjestima u prostoru, poput Dubrovnika, ili o imaginarnim mjestima u prostoru komunikacije, poput scenskog prostora na plakatu Festivala Kazališta slijepih, praznog papira na poštanskoj marci ili “mjesta zločina” u performansu koji je rezultirao naslovnicom “Kradljivice knjiga”. Ova, iako tematski koncipirana izložba u HDD-ovoj galeriji, daje dobar, premda ne cjelovit uvid u tih proteklih 20 godina.

Čudno je i nezahvalno gledati svoje radove i truditi se biti objektivan, baviti se sobom s pretenzijom dubokog uvida i shvaćanja. Ovakve su izložbe prilika da uz pomoć nečijeg pogleda sa strane sagledate vlastiti rad s odmakom, otkrijete neke nove relacije u njemu i presložite vlastite doživljaje.

Express: Dio eksponata izravno tematizira stvarna mjesta, poput Dubrovnika, koji je vaš čest motiv. Za Dubrovačke ljetne igre oblikujete vizualni identitet i plakate. Koliko vam znači veza s rodnim gradom? Prije ste izjavili da onaj tko voli svoj grad mora ga i kritizirati.

Radio sam na mnogo projekata Grada Dubrovnika, oblikovao vizualni identitet Turističke zajednice, Dubrovačkih muzeja i Muzeja Domovinskog rata. U više navrata radio sam na oblikovanju vizualnog identiteta i plakata za Ljetne igre. Sudjelovao sam u procesu kandidature Dubrovnika za Europsku prijestolnicu kulture, surađivao na nizu projekata Art radionice Lazareti, oblikovao ambalažu za lokalne proizvođače, dizajnirao vizualne identitete malih boutique hotela, ali i surađivao s Valamarom na njihovim projektima…

To što poznajem i donekle razumijem lokalni kontekst pomoglo mi je da lakše dolazim do rješenja u projektnim zadacima koji su vezani uz Dubrovnik. Taj moj odnos s Dubrovnikom emocionalan je, pa ponekad izgleda i pomalo bipolarno – s jedne strane postoji ta potreba da date sve najbolje od sebe, a s druge konstantna potreba da kritički progovarate o nekim procesima, poput masovnog turizma, koji devalviraju kvalitetu života u njemu. Mislim da nije moguće iskreno voljeti Dubrovnik a ne progovarati o iluzijama o njegovoj veličini i značaju dok, više-manje šutke, svjedočimo onome što mu stihijski rast turističke industrije čini i kakve posljedice to ostavlja na zajednicu. Te promjene uzrokovane elementarnom pohlepom i nedostatkom vizije poprimaju razmjere nepovratne štete.

Express: U svojim radovima kojim detaljima se najviše posvećujete? Koje su prednosti tehnologije, a koje spontanog poteza (kao kod “Kradljivice knjiga”), koji nije programiran? Kojim tehnikama se služite u kreativnom procesu? Što vas posebno raduje u tom procesu?

Važan mi je proces dolaska do rješenja bez obzira na to je li riječ o tehničkom postupku ili metodi konceptualizacije, vodim računa da način na koji se oblikuje odražava bit sadržaja za koji se oblikuje, a na taj način, primjerice, dolazimo i do odabira – slobodan potez ili korištenje tehnologije. Svaki novi zadatak ima svoj kontekst i svaki put ispočetka treba uroniti u taj kontekst i u njemu pronaći logiku puta prema rješenju.

Važan je i taj sloj u dizajnu koji za komunikaciju osnovnog sadržaja nije nužan, ali dizajneru otvara prostor da se bavi nekim temama i upućuje na neke probleme. Volim se igrati u tom prostoru i paralelno komunicirati s publikom o drugim temama, ponekad čak i ironizirajući osnovnu poruku. Volim surađivati s drugima, razmjena znanja i pogleda na stvari bitna mi je u procesu dolaska do rješenja. Kontinuirano učim od drugih i s drugima, što mi je važno.

Express: Na koji ste svoj rad najviše ponosni?

Ne znam baš je li ponos prava riječ, ali ako moram birati između radova, radije ću birati one na kojima je bio užitak raditi. Jedan takav rad su i plakati za 70. Dubrovačke ljetne igre, nastali u suradnji s fotografkinjom Anom Opalić.

Taj projekt koncipirali smo tako da sebi damo priliku dobro razmisliti o svemu što taj festival i taj grad, kao scenski prostor tog festivala, znače, općenito i za nas osobno. U dva navrata snimali smo u Dubrovniku po nekoliko dana obilazeći prvo scenska mjesta koja su urezana u kolektivnom pamćenju kao mitska, pokušavajući ih otvoriti nekoj novoj perspektivi, a poslije i sporedne ulice, snimajući hrpu naizgled efemernih, ali nama bitnih detalja za koje nam se činilo da je u njima sačuvana bit tog mentalnog prostora.

Motivi s prvog snimanja završili su na glavnim plakatima, billboardima i citylightima, a ovi s drugog snimanja, pažljivo značenjski upareni s pojedinačnom temom, poslužili su za izradu pedesetak različitih plakata za pojedinačne programe i festivalske izvedbe.

Ana i ja istinski smo uživali u toj igri, tom procesu ponovnog sagledavanja, reinterpretiranja općih mjesta, rada na dramaturgiji slike prostora. Baš zbog te iskrene zaigranosti konačni rezultat možda je i ponajbolje rješenje od onih na kojima sam radio, ili barem meni najdraže.

Express: Dopire li grafika do svih kojima je namijenjena? Koliko je grafički dizajn prisutan u životu običnih ljudi? Jesmo li ga uopće svjesni?

Dobar grafički ili komunikacijski dizajn uvijek dopire do krajnjega korisnika.

Mi smo neprekidno okruženi dizajnom i često potpuno nesvjesni njegove prisutnosti. Pokušajte prijeći cestu bez dizajna – nema zebre, nema semafora, nema označenih traka na cesti, nema oznaka, prometnih znakova. Pokušajte pronaći WC ili svoj let na aerodromu, broj kata u liftu, mjesto na zemljopisnoj karti… Ma pokušajte čitati knjigu u kojoj nitko nije razmišljao o tipu slova, njihovoj veličini, proredu, razmaku, dužini retka, ukupnom izgledu stranice… Pokušajte se snaći na nekoj internetskoj stranici na kojoj nitko nije razmišljao o mogućnostima vaše percepcije, o hijerarhiji potreba, pa slijedom toga i informacija… Pronađite kontakt, aplikaciju ili bilo što drugo na svojemu mobitelu a da na njemu i njegovu softveru nije radila vojska dizajnera…

Gotovo sve naše svakodnevne rutine dizajnirane su i netko je nekad sjeo te promislio o njima. Prosječan konzument u pravilu teže percipira dobar dizajn jer stvari funkcioniraju, a loš će prepoznati mnogo lakše kad na njemu zapne i ne može se snaći.

Express: Znamo za izreku da slika govori više od 1000 riječi. Kako biste vi to prokomentirali? Koji se ciljevi postižu grafičkim dizajnom?

Riječ je o metafori koja pojašnjava činjenicu da brže gledamo nego što slušamo ili čitamo. Zato su suprotstavljeni pojmovi “slika” i “riječ”, a u stvarnosti stvari nisu baš tako jednostavne. Mi smo zapravo najčešće izloženi upravo kombinacijama slika i riječi, koje, da bi funkcionirale, moraju slijediti neke zakonitosti uvjetovane mogućnostima ljudske percepcije. Bitni su odnosi, veličine, količina, smislena povezanost ili namjerno suprotstavljanje. Da bi poruke u formi tih verbo-vizualnih struktura stigle do krajnjih korisnika, one moraju biti dobro i smisleno oblikovane, a za to su odgovorni grafički dizajneri ili dizajneri komunikacije.

Express: Vi ste prva generacija studenata grafičkog dizajna u Zagrebu. Što mislite kakvu budućnost imaju mladi grafički dizajneri u Hrvatskoj? Što je najvažnije za dizajnera?

Da, ja sam se na Studij dizajna pri Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu upisao u prvoj generaciji, 1989. godine.

Mislim da ćemo i dalje trebati dobar, funkcionalan, kontekstualan i estetski smislen dizajn, pa tako postoji i izgledna budućnost za nove dizajnere koji su sposobni s integritetom, ali i sviješću o svijetu oko sebe, artikulirati novu formu bez obzira na to je li riječ o komunikaciji, prostoru ili predmetima. Kao i za svaku drugu struku, za dizajnera je zapravo najvažnije da dobro radi svoj posao – da na najbolji mogući način odgovori projektnom zadatku svjestan potreba (a ne želja) naručitelja te želja i potreba krajnjega korisnika. Naravno, uz puno razumijevanje širega konteksta (priroda i društvo).

Express: Što mislite o novoj kovanici eura s motivom kune? Je li se onim prvim rezultatom narušio ugled profesije? Jeste li se bili prijavili na natječaj?

U startu nisam bio zainteresiran za taj natječaj jer mi način na koji je raspisan nije ulijevao povjerenje. Kad su krenuli problemi i kako su se mediji počeli puniti tom temom, izgubio sam svaki interes, pa nisam pretjerano pažljivo pratio daljnji razvoj situacije i rezultate ponovljenog natječaja. Ne znam točno iz kojih razloga i s kojim motivom, taj natječaj od početka je pogrešno zamišljen i vođen. Struku se samo deklarativno uključilo u proces, više zato da joj začepe usta nego iz neke iskrene želje da se pokuša pronaći najbolje rješenje. Mislim da to nije ekskluzivno problem dizajna, pa ne mislim ni da ovakvi natječaji mogu narušiti ugled profesije. Imam dojam da je svugdje tako, opća društvena klima je takva, živimo u doba poplave “stručnjaka opće prakse” koji kontinuirano pridonose obezvrjeđenju znanja. Ne govorim o pojedinačnim rješenjima nego komentiram cijelu priču – zapravo smo propustili priliku predstaviti se na suvremen način, potražiti vlastiti identitet u ovom, a ne nekom drugom vremenu. I znam da ćemo sad kad smo ovo ovako uspješno odradili sigurno imati još jedno besmisleno okupljanje gomile nekih stručnjaka koji će razgovarati o hrvatskom identitetu i o brendiranju Hrvatske. Nadam se da će se tad netko za tim stolom sjetiti da su i ove propuštene prilike dio našeg identiteta.