Liječnici su okružili krevet Mackenzie Hild. Ozbiljni izrazi lica odražavali su tragediju vijesti koje će joj uskoro priopćiti. 

"Proveli smo sve ove testove i svi su ispali normalni", prisjeća se Hild izjave jednog liječnika. Tada je imala samo 19 godina i imala je opasno nisku težinu. Već neko vrijeme stalno je gubila na težini i dok je ona govorila da osjeća oštru bol u abdomenu, liječnici nisu pronašli ništa i odlučili su poslati je u centar za liječenje poremećaja u prehrani.

Hild je tada bila visoka 160 centimetara i imala samo 34 kilograma i sjeća se koliko je plakala dok je pokušavala objasniti da nema anoreksiju. Očajnički je htjela jesti, ali jednostavno nije mogla. 

"Nisam znala kako ih uvjeriti da ne umišljam. Što sam ih više pokušavala uvjeriti, sve luđe sam zvučala", prepričava Hild susret iz rujna 2010. godine. Idućih pet godina je vodila pravu borbu s vjetrenjačama pokušavajući objasniti da oštra bol nakon jela ili pića nije rezultat stresa, perfekcionizma ili obične mašte. "Ponekad ni sama nisam bila sigurna", rekla je Hild za Washington Post.

Iscrpni i iscrpljujući testovi nisu otkrili ništa i godinama je morala hraniti se kroz cijev. Plastičnu cijev liječnici su gurnuli joj kroz nos i vodila je izravno do debelog crijeva kako bi se zaobišao želudac. Cijev ju je održavala na životu, a ona se trudila ne razmišljati previše o mogućnosti trajnog izlječenja.

Prošle godine nevjerojatnim spletom okolnosti počelo je njeno izlječenje. Mackenzijini roditelji susreli su se s profesorom medicine dok su pješačili bespućima kalifornijske Sierra Nevade. Profesora je slučaj zaintrigirao i prenio ga je studentici četvrte godine medicine da ga opet pregleda. 

Ogromna povijest bolesti bilježi da je Mackenzie 2009. odlučila otići u Ugandu kako bi tamo volontirala u humanitarnim akcijama. Prije odlaska dobila je cjepivo protiv malarije i samo nekoliko dana kasnije počela je osjećati teške bolove nakon svakog jela. Izgubila je više od 6 kilograma i bila je uvjerena da je cjepivo odgovorno za bolove. Nadala se da će s vremenom simptomi proći.

Međutim, nakon tri mjeseca u Ugandi, bolovi nisu prestajali. Nakon povratak kući u Kaliforniju bolovi su se smanjili, ali nisu prestali. Liječnici su počeli sumnjati da se zarazila nekim parazitom tijekom rada u Africi. Testovi na parazite su bili negativni, a ona je postupno vratila izgubljenu težinu. 

Iduće godine otišla je u Ruandu volonitirati u klinici za liječenje HIV-a, a po povratku su njeni roditelji ostali u šoku. Mackenzie je izgubila 15 kilograma zbog sve težih bolova u trbuhu. Liječnici su opet proveli testove na brojne tropske bolesti, provedeni su detaljni testovi na HIV, ali opet su svi testovi bili negativni.

Nitko nije znao zašto odmah nakon konzumiranja jela ili pića počinju teški bolovi koji su trajali po nekoliko sati.

U proljeće 2011. bolovi su postali tako strašni da je pristala na postavljanje cjevčice koja joj pomogla da se hrani. Liječnici su se nadali da će joj se probavni sustav odmoriti i da će moći nastaviti normalno jesti.

Cjevčica je počela stvarati svoje probleme. Mackenzie je često dobivala upale sinusa, a imala je i problema s govorom. 2012. godine ugrađena joj je cjevčica izravno u trbuh. Godinama je tako živjela i liječnici nisu bili ništa bliže rješenju misterija njezinih bolova.

Sve do onog sudbonosnog susreta njezinih roditelja.

Profesor medicine dao je studentici Jessici Gould zadatak da ponovno pregleda povijest bolesti. Idućih nekoliko mjeseci često su razgovarali, a Gould se bacila na prikupljanje medicinske literature. Jedan od sindroma kojeg je pronašla zove se sindrom medijalnog arkuatnog ligamenta (MALS). Taj ligament povezuje dijafragmu i prelazi preko krvnih žila koje dovode krv do želuca. Medijalni arkuatni ligament pritišće žile i zaustavlja dotok krvi što prouzročuje teške bolove. 

Takva situacija je relativno normalna pojava i između 10 i 20 posto ljudi ima MALS, ali samo 1% pacijenata razvije teške bolove. Gould se gotovo odmah upalila lampica: "Pomislila sam da je to sigurno dijagnoza". Uskoro je otkrila da su liječnici odbacili MALS kao potencijalnu dijagnozu, ali zbog upornosti je odlučila pitati nekoliko stručnjaka za dodatno mišljenje. Jedan od njih bio je šef vaskularne kirurgije Christopher Skelly koji je odlučio ponovno pregledati čitav slučaj.

Tijekom siječnja prošle godine, Skelly je ispričao Mackenzie svoje mišljenje. Ona ima MALS i operacija bi joj mogla pomoći. Mackenzie je bila gotovo euforična jer se pred njom otvorila mogućnost da nakon šest godina bolova i pet godina hranjenja na cijev napokon počne opet normalno živjeti.

Nakon testiranja i detaljnih CT-ova, Skelly je dokazao grešku jednog od prethodnika. Krivo slikani CT skrio je MALS i zbog toga su liječnici odbacili dijagnozu.

Već u ožujku 2015. godine otišla je na operaciju i idućeg dana je pojela žlicu bolničke hrane. Čekala je bol koja nije došla, a Mackenzie se rasplakala. 

Njezina agonija došla je kraju.