Taj prizor se još i danas može sresti u kućama koje ne drže do mode, a i fasade im runu od besparice i nostalgije. 

Na zidu hodnika, kuhinje ili dnevne sobe, svakako u jednoj od prostorija u koje gosti neizbježno ulaze, malo iznad visine očiju, usporedno sa zidnim tanjurima, goblenima i pejzažima, visi jastučić ili podloga od stiropora, obično presvučena nekakvom finijom tkaninom, i u njoj načičkano bezbroj značaka. 

Formacija pokazuje da je nekad postojala dobra volja i energija da se značke rasporede, u redove ili tematski, ali da je vremenom entropija nadvladala, da su se volja i energije osipale, a značke grupirale po načelu: sutra ću to srediti, samo da još ovu negdje zabodem. 

Nekad su gosti, doduše, uvijek nakratko, zastajkivali ispred tog izloška, komentirali nove značke, ali to se već odavno nije dogodilo, baš kao što ni, u međuvremenu ostarjela, domaćica nije obrisala prašinu s njih.

Nekad su jače svjetlucale, zlatne, srebrne, pocinčane, metalno se ljeskale, a danas više nitko nije siguran je li im utihnuo sjaj, nestao ispod prašine, je li život iz njih iščilio ili je to svjetlucanje prigušeno subjektivno, manjkom svjetla u očima domaćih na koje se, kao dah na prozor, polako navlači mrena. 

I boje značaka su postale diskretnije, kao da su se potrošile. 

Odakle su stigle značke i zašto su se toliko popularizirale, otprilike tijekom desetljeća 1975. – 1985., kad su napučile tolike albume, izbole impozantne četvorne metre stiropora i raznih jastučića, te značke što su prvotno smišljene i proizvedene da se nose na reverima, a ne da vise u hodnicima ili blijede i hrđaju u albumima? 

Skupljanje značaka spada u kolekcionarstvo, ali nikad se nije razvilo u ozbiljnu disciplinu ni steklo ozbiljnu reputaciju, o čemu svjedoči činjenica da nema lijepo međunarodno ime antičkog korijena kao filatelija ili numizmatika.

Traje do danas, doduše na apratima. Po siteovima se kompletići nude i po, barem za mene, iznenađujućim cijenama. Ipak, uglavnom se prodaju u “lotu”, praktično na vagu ili po sistemu kuna za komad.

Najvrednije su najrjeđe značke, dakle najstarije. Koliko su ostale zapravo vrijedne teško je utvrditi zbog potpune neobrađenosti materijala. 

Značke su ono što im ime kaže: znakovi, oznake, nešto što izravno upućuje na nešto drugo. One su tu da označe ono odsutno, Kongres, instituciju ili klub, i to je važno naglasiti, kako god strašno teoretski to zvučalo.

Jer tako ćemo najlakše doći do njihova podrijetla, a to je, da odmah raščistimo, ordenje, a ne broševi. 

Funkcija broševa je isključivo estetska, a ordenje je bilo i ostalo legitimacija, ono govori o tome tko i što je njegov nositelj, eksplicira ga.

Orden govori i o izvanrednosti vlasnika, dok značke, onako jeftine i jednostavne, nisu jamčile nikakvu ekskluzivu. 

No iznad svega, i značke i ordenje su zamišljeni kao nešto što se nosi na uočljivom, vidnome mjestu. 

Zato mi se čini da je popularnost značaka proizvod totalitarizma koji je tražio očitu i optičku, novu potvrdu lojalnosti, u kojemu se čovjek neprekidno morao legitimirati kao ispravan i biti na prvi pogled, danas bismo rekli - transparentan.

Nositi transparent na sebi: ja sam bio na ORA-i Pelister ’82., dobrovoljni sam davatelj krvi, bio sam na Bledu, delegat na 10. kongresu SCSSPKJSS, navijam za Velež, član sam Saveza papučara... 

Ups, malo smo predaleko otišli. U prilog totalitarnoj podlozi značaka govori i činjenica da su sve strane značke koje krase moj album došle s Istoka, iz Češke ili SSSR-a. 

Jedini sajam značaka danas se održava u Pragu i u tome prije naslućujem češku poduzetnost nego obilje materijala.

Čudesno je kako se nitko na ex-YU prostoru nije latio organiziranja sajmova značaka. Nikad mi nikad nitko nije donio značku iz, recimo, SR Njemačke.

Možda je to zbog manjka totalitarizma, možda značka tamo nije svojedobno bila komad obavezne poslovne bižuterije, sa Zapada se donosilo nešto od bezbroj drugih stvarčica široke potrošnje za kojima se ovdje žudjelo. 

Katalog je bio idealan poklon, knjiga uzdisaja. Na Istoku je bilo puno manje suvenira, a ni turizam ni reprezentacija, jer značke su bile jedno ili drugo ili oboje, tamo nisu bili naročito razvijeni.

Njihove, “istočne” značke su bile neusporedivo jeftinije, slabije glazirane, nezgrapnije i kompliciranije od naših. Većina ih je zadržala patent broša, zihericu kao sredstvo za pričvršćivanje.

Tako su se teže gubile, što znači da su ih smatrali ozbiljnijim i, sasvim sigurno, vrednijim proizvodom. Istok baš nije bolovao od inflacije i srodne joj dekadencije. U načinu pričvršćivanja ponovno nalazimo bliskost s ordenima i broševima koji su pričvršćivani na taj isti, trajni način. 

Možda su me značke sa Zapada jednostavno zaobišle. One s Istoka i domaće svakako nisu. 

Istočne su bile više spomeničke, obljetničke, označavale stvari koje bi inače svi istog časa (možda i najradije) zaboravili, recimo neki od bezbrojnih kongresa ili godišnjicu radne pobjede.

Domaće su, pak, za vrlo kratko vrijeme postale neprebrojive. U neko vrijeme toliko se značaka namnožilo da se oko njih stvorila prava mala industrija. Dobro su ilustrirale razvitak dekadencije jugoslavenskog socijalizma: inflatorno ordenje ustuknulo je pred vulgarnim konzumerizmom na bazi blještavog metala. 

Takav je naš čovjek. Voli pokazati što je i tko je. Pogledajte samo inflaciju svjetskih brandova na odjeći od devedesetih do danas. 

To razmetanje je civiliziranom, pogotovo protestantskom svijetu koji je utemeljio Zapad, daleko. Bit će da se trend “značkarenja” zadržao na odjeći, da nije prešao u albume i postao obaveznom dekoracijom stanova, uskoro bi građani Jugoslavije izgledali kao metalni mozaici, kao blještava mobilna instalacija nezgodna za sresti po jakom suncu. 

Naprosto, svatko je u drugoj polovici ‘70-ih i početkom ‘80-ih smatrao nasušnim imati svoju značku; svaka tvrtka, manifestacija, svi klubovi, bendovi koji su se tada još zvali grupe, brendovi koji su se još zvali proizvodi, organizacije, akcije... 

I neprestano su ih štancali, svake godine, u nekoliko varijanti, brončanoj, srebrnoj i zlatnoj, u najrazličitijim bojama, veličinama i oblicima.

I svatko je svakome poklanjao značku svoje tvrtke ili kluba. Dobivale su se za dobrovoljno davanje krvi, sudjelovanje u bilo čemu, umjesto spomenice kao bockanje memorije, kupovale se umjesto razglednice ili prospekta, razmjenjivale.

Kao da je ljudima koji su uglavnom odrastali u neimaštini i teška srca se odvajali od bilo kakvog materijalnog dobra bilo teško, a vjerojatno dijelom nepoćudno ili barem nepristojno, bacati poklone, pa bile to i značke koje su dobivali. 

Istodobno, broj značaka davao je status vlasniku jer “utjecajnima” je svatko htio pokloniti svoju značku, baš kao što danas “utjecajni” imaju najviše vizitki i brojeva u mobitelu. 

Nekad su značke bile simbolička, dosta čvrsta valuta. Zato su i bivale odlagane nekamo, u karton, spužvu ili stiropor, nije ih se bacalo.

Tako je uslijed mentalitetne neimaštine, materijalističkog odgoja i prvih zamaha reprezentacijskog konzumerizma počela prva velika akumulacija značaka. 

Još do jučer “orden” koji su dobivali samo zaslužni, potom po nekom kriteriju odabrani, postao je u kratkom roku reprezentacija i - roba.

Značke su se dijelile posvuda, prodavale u turističkim uredima i ispostavama kao ozbiljni suveniri, ali još i više, daleko više na placevima kao roba najšire potrošnje. 

Neke su se proizvodile u malim serijama, za drugove rukovodioce i zaslužne, ali sve je to bilo nekako neozbiljno. Copyright na temu nije postojao, svatko je mogao proizvesti značku Saveza komunista, recimo. 

Ili čokolade Samo ti. Kad se tome pridoda praktično beskonačna ponuda na placevima, pijacama, pazarima jer - premda ne znam kako - ali značke su se očito jednostavno proizvodile, nije čudo što se skupljanje značaka nije uspjelo razviti u ozbiljnu disciplinu poput filatelije ili numizmatike. 

Nitko nikad neće doznati koliko su malene bile serije pojedinih značaka. Često su bile toliko traljavo i aljkavo izvedene da je svaka mogla biti unikat. 

Na svakom placu se, primjerice, moglo kupiti desetine različitih značaka Bijelog dugmeta, Smaka ili Parnog valjka, a o Dinamu i Partizanu da ne govorim. Zbog svega toga skupljati značke bilo je apsolutno besmisleno.

No to nije bio razlog da se ne pojave sakupljači. Sakupljanje je zahtijevalo i pohranjivanje, pa su logičan korak bili albumi za značke. 

Iz nekih albuma su se stranice mogle izvaditi i objesiti na zid, tako da su zadržali taj statusno-dekorativan element koji je asketska zatvorenost albuma osporavala. Vremenom su dvije vrste značaka postale popularne.

Smatram da su objavile vrhunac i dekadenciju tog fenomena. Nakon njih nije se moglo dalje. 

To su bile značke Savez papučara i Savez pijanaca. Bile su vrlo slično stilizirane, sasvim sigurno proizvodi istog mozga.

Na flaši ili otisku papuče u svim kombinacijama boja pisalo je Savez pijanaca ili Savez papučara. Bila je to vrhunska autoironija, posebno s obzirom na Savez koji je tada ravnao našim životima. 

Njima su se marginalizirani, antiherojski, inferiorni s guštom legitimirali kao takvi. 

Beskonačna je šteta što sam te značke uglavnom viđao u albumima ili na zidovima, a nikad, ali baš nikad, na reverima. To bi bila vrhunska diverzija. 

S jedne strane, jasno je da su se pojavile u doba dekadencije “doba značaka”, u doba albuma, kad je značkama ishlapila legitimacijska funkcija. S druge strane, u ta ozbiljna vremena sigurno se nije bilo lako legitimirati kao papučar ili pijanac, ali čin nošenja te značke cijelom fenomenu dao bi konačan, podrugljiv smisao.

Kad su točno značke prešle u defenzivu, kad su se povukle s placeva i iz naših života, naviknuti na njih nismo to ni primijetili. Dijelom se to poklapalo s pojavom new wavea kad su kod nas, kao zakašnjeli relikt punka, bedževi postali modom. 

Isprva, u doba dominacije značaka, prvi bedževi su bili veliki kao poklopac kreme za cipele. 

No bedževe su nosili oni koji nikad nisu nosili značke, možda su ih tek skupljali kao neartikulirana djeca, a sigurno ne ordenje.

Bile su to po svemu nove generacije, one danas mitske, sretne, rođene u miru, stabilnosti i svjedočeći progres.

Tako bedževi zapravo nisu istisnuli značke, nego su uresi promijenili nositelje i smisao. 

Bedževi su također legitimacija, ali ideologije koja je u izvorištu nastala kao reakcija na prethodnu, (malo) građansku, konzervativnu.

Sjetimo se da su prvi punkeri nosili unakarađena građanska odijela, poderane sakoe, ironične pseće ogrlice, groteskno velike i prekobrojne ziherice kao estetske objekte... 

Isto, sa specifičnim lokal-političkim obojenostima vrijedi i u nas, s tim što su bedževi još donosili i miris Zapada, a ne nesvrstanosti i blokovske ekvidistance. Tako je ziherica, tj. igla-sigurnica, temelj punk ikonografije, unijela nemir i nesigurnost u strukture. Ziherica kao da je orden i broš ogoljen do kostiju. 

Čista dekonstrukcija i minimalizam. Možda raspisan natječaj za duhovnog (?) sponzora čije ime se želi istaknuti. Svijet slobode i nepristajanja, srebrni bljesak skepse. 

Sve više i poslije može se nazvati dekadencijom. Naravno, to se dogodilo. Ziherice su dobile svoje poklopčiće, počela je era bedževa. Ni doba bedževa nije bila predugog vijeka, ali nije ni tako naglo i nepovratno nestala kao doba značaka.

Bedževi su i dalje uglavnom poruka, no njima ćemo se možda baviti nekom drugom zgodom. Značke su ostale na sporednom kolosijeku povijesti. Mrtvom kolosijeku, kako stvari stoje.