Stanovnici Marinalede, grada smještenog na samom jugu Španjolske - u Andaluziji, mogu se slobodno pohvaliti kako žive u najboljem gradu na svijetu. Oni se ne boje izražavati svoja politička uvjerenja, a umjesto blještavih panoa supermarketa i modnih brendova, gradom prevladavaju murali i grafiti s podrškama solidarnosti zemljama poput Kube i Venezuele.

Nazivi njihovih ulica odražavaju stavove građana - one nose imena slavnih boraca za prava radnika, poput Federica Garcie Lorce i Pabla Nerude.

Proteklih 30 godina gradonačelnik je Juan Manuel Sánchez Gordillo iz stranke Ujedinjena ljevica. 

Ostatak zemlje grca u krizi, a oni se drže sami sebe

Dok se ostatak Španjolske već godinama bori s političkim previranjima, domaćom elitom i stranim bankama koje su preuzele zemlju - u Marinaledi se sve odluke donose isključivo direktnom demokracijom, kroz nedjeljne sastanke na koje dolazi i glasuje oko 400 stanovnika. I, kakve to rezultate ima?

Dok je nezaposlenost u ostatku Španjolske oko 27 posto, u Marinaledi je ostvarena gotovo puna zaposlenost.

Navala za useljenje je tolika da su gradski oci uveli listu čekanja za useljenje, a svi oni koji žele  živjeti tamo morat će u prosjeku čekati dvije godine za selidbu. Do sada je izgrađeno oko 350 kuća, a iduće dvije godine bit će ih još oko 250.

Niske režije, besplatan internet i sportske aktivnosti

Prosječna mjesečna plaća zaposlenika iznosi 1200 eura, a iako to ne zvuči tako puno, percepcija se mijenja nakon činjenice da cijena stanovanja u Marinaledi iznosi tek 15-ak eura na mjesec.

Osim toga, u gradu koji se prostire na 25 kvadratnih kilometara i ima samo 3000 stanovnika, bezbroj je pogodnosti. U njemu se nalaze dva nogometna terena, košarkaški teren, tereni za tenis, tereni sa squash, odbojku i bazen - a oni su besplatno na raspolaganju. Također, besplatan je i internet. Iako imaju svoju crkvu, rijetki su oni koji sudjeluju u crkvenim aktivnostima, vjerojatno zbog "socijalističkog" uvjerenja koje vlada u gradu.

Sami si grade kuće i ne smiju ih prodati

U ovom gradu ljudi sami izgrađuju kuće. Od lokalnih vlasti dobivaju sav potrebni materijal, a tek nakon što je kuća gotova počet će plaćati 15 eura na mjesec kako bi se refundirali troškovi korištenog materijala.
Za one koji nemaju znanja u građevini, vlast u pomoć šalje profesionalce - od arhitekta do građevinara koji su spremni uskočiti.

Postoje i propisi oko izgradnje, kako bi se osiguralo da susjedstvo izgleda lijepo. Svaka kuća tako ima tri spavaće sobe, jednu kupaonicu te vrt od 100 metara kvadratnih.

Crvena nedjelja

Jednom na mjesec, na dan koji nazivaju crvenom nedjeljom, u gradu se okuplja vijeće na kojem svatko može iznijeti prijedlog kako poboljšati uvjete u gradu ili ga naprosto uljepšati. Ako se ideja prihvati, odmah se kreće na posao - no ne odrađuju ga radnici, već volonteri, bilo da je riječ o čišćenju ulica ili popravcima na kućama.

Nema policije

Još jedna od posebnosti grada je to što u njemu nema policije, iako bi prema španjolskim zakonima po svojoj veličini trebali imati od 4 do 7 policajaca. No, građani ih ne žele, a pokazalo se da im i nisu potrebni. U gradu sve funkcionira po principu volontiranja i solidarnosti, što očigledno lako isključuje kriminal iz svakodnevnog života. Sama ta odluka im donosi ušteđevinu od 350 tisuća eura na godinu.

Grad ima čak i svoju vlastitu televiziju na kojoj je nedavni gost bila Che Guevarina kćer.