Potražni pas Baltazar njegov je najbolji drug kad idu u potragu za unesrećenima, izgubljenima, ozlijeđenima, nestalima... Ekskluzivno za 24sata o mučnim potragama na nepristupačnim terenima i akcijama spašavanja koje ponekad ne završe sa sretnim ishodom govori Neven Putar, pročelnik čakovečke stanice Hrvatske gorske službe spašavanja.  

Stres ga, kaže, najviše hvata ako pronađu beživotno tijelo. 

- S jedne strane, bili ste uspješni, pronašli ste. S druge strane, obzirom smrtno stradalom više ne mogu pomoći, moram dati nagradu svom psu. Potražni tim čine vodič i pas, a pas je i u tom slučaju odradio svoj posao. Cijeli život radi za nagradu, a igra mu je nagrada i kad nađe živu osobu i kad nađe tijelo. Tako je obučen. U tom momentu moram se potpuno posvetiti njemu i isključiti sve drugo, a stres nastupa kasnije - otkriva nam Putar.

Nerado govori o tim situacijama, samim prisjećanjem ponovno proživljava stres, no i takve situacije nešto su sa čime se nose HGSS-ovci. Svatko ima neki svoj 'ispušni ventil', metodu kojom se oslobađa negativnih emocija, a za Nevena su to njegovi psi i priroda. Nakon takvih traumatičnih potraga Neven odlazi na nekoliko dana u šumu, gdje vrijeme provodi u osami sa svojim psima i potpuno im se posvećuje.

U potragama na otvorenome i na vodi Baltazar je 100 posto uspješan, u jednom danu u dvije različite akcije na dvije lokacije uspio je pronaći dva tijela u vodi. No, iza svake uspješne potrage, ističe Putar, nisu samo vodič i njegov pas već cijeli niz ljudi - tim koji je oko njih, od voditelja potrage, kartografa i svih drugih, koji sudjeluju u potrazi.

Kad nestale pronađu žive, što je misija svake potražne akcije, najvažnije je prvo pružiti pomoć.

- Imali smo jednu potragu na Mljetu prije nekoliko godina. U pitanju je bio Britanac, koji je došao na Mljet u hotel. Na recepciji hotela je tražio auto rent-a-cara i otišao na planinarenje na najviši vrh na otoku. U selu je ostavio auto i otišao, a kako se nije vratio do 22 sata, recepcionarka je alarmirala policiju. Policija drugo jutro zove HGSS i svi kreću u potragu, vatrogasci s otoka, dubrovačka stanica... Kolege, voditelji potraga, koji su bili na seminaru u Gospiću, radili su karte područja koje treba pregledati. Radilo se svim našim raspoloživim resursima. Kolega i ja smo radili noću, ja sa svojim Jazzyjem, belgijskim ovčarom, koji nas je, nažalost, napustio, i on sa svojim Melom. Već je bio peti na šesti dan, još ga nismo našli - prepričava Neven. Plan je bio proći s Jazzyjem dio terena još tu večer, a sljedećeg jutra krenuti natrag i prijeći u potragu manjeg intenziteta.

- S nama je krenuo rendžer iz nacionalnog parka i krenuli smo prema tim postavkama koje smo ranije postavili. Upozorio me da je tamo vrlo težak teren po kojemu 30-ak godina nitko nije kročio nogom. Nakon tri sata hodanja u daljini čujem Jazzyjevo lajanje. Dolazim do tog mjesta, to nije ni šikara, to je trnje. I tamo na kraju putića vidim čovjeka kako leži na leđima, rukom tapša mog Jazzyja po vratu i govori "You are my hero!" Čovjek je bio potpuno dehidrirao, na izmaku snaga. Imao je jednu bočicu vode od pola litre koju je popio prvi dan. Prvo što sam napravio, s obzirom na to da je čovjek živ, ali na rubu smrti, ja zanemarujem psa. U ovom trenutku nema igre, radim prvi pregled - govori Putar.

Cijeli tekst pročitajte OVDJE.