Sjedinjene Američke Države dovršavaju planirano povlačenje svojih preostalih vojnih snaga iz Iraka, proces koji predstavlja prekretnicu u modernoj bliskoistočnoj povijesti. Rok postavljen za kraj rujna iduće godine označava kraj više od dva desetljeća duge vojne prisutnosti koja je iz temelja preoblikovala iračko društvo, uzdrmala regionalnu ravnotežu snaga i ostavila duboke tragove na američkoj vanjskoj politici. Odluka o povlačenju, detaljno definirana u službenom sporazumu o povlačenju, otvara niz složenih pitanja o stvarnim motivima koji stoje iza nje, sigurnosnim promjenama koje su je omogućile te o neizvjesnoj budućnosti koja čeka institucije u Bagdadu u godinama bez izravne američke vojne potpore.

Kraj vojne misije globalne koalicije za poraz Islamske države i konačni odlazak američkih trupa zatvaraju poglavlje koje je započelo još invazijom i svrgavanjem režima Sadama Huseina. Od tog trenutka američka vojna prisutnost predstavljala je temeljnu okosnicu odnosa između Sjedinjenih Država i Iraka. Amerikanci su se prvi put povukli prije više od jednog desetljeća, točnije krajem mandata administracije Baracka Obame, no dramatičan uspon Islamske države i pad golemih dijelova iračkog teritorija u ruke ekstremista natjerali su ih na brzi povratak. Pokrenuta je operacija pod nazivom Inherent Resolve, čiji je cilj bio pružiti zračnu podršku, obavještajne podatke i obuku lokalnim snagama u borbi protiv terorista.

​- Završetak vojne misije koalicije i odlazak američkih trupa iz Iraka označavaju kraj više od dva desetljeća američkog vojnog angažmana u toj zemlji - objašnjava Victoria Taylor, stručnjakinja za bliskoistočne programe i bivša američka diplomatkinja.

Iako je misija pomogla u oslobađanju teritorija i teritorijalnom porazu samoproglašenog kalifata, kontinuirana prisutnost trupa s vremenom se pretvorila u metu za razne oružane skupine i stalni izvor političkih iritacija za šijitske lidere u zemlji. Današnja situacija na terenu savršeno se poklapa s prioritetima Trumpove administracije koja aktivno nastoji smanjiti vojno sudjelovanje Sjedinjenih Država u bliskoistočnim sukobima. Rat u Iraku ostaje klasičan primjer dugotrajnih i iscrpljujućih vojnih kampanja koje velik dio američke javnosti danas smatra promašajima.

Iako američke snage odlaze, to ne znači nužno da prijeti neposredan povratak ekstremista u punoj snazi. Teroristička skupina u velikoj je mjeri degradirana nakon što je izgubila svoje posljednje veliko uporište prije sedam godina. Prijetnja je danas evoluirala u nešto drugačiji oblik. Umjesto kontrole gradova i naftnih polja, ostaci ekstremističkih formacija sada se uglavnom oslanjaju na izolirane spavače i ruralne ćelije koje provode terenske napade na izložene sigurnosne konvoje kako bi zastrašili lokalno stanovništvo. Prema obavještajnim procjenama, takvih boraca ima otprilike deset tisuća raspršenih duž pustinjskih i planinskih granica Sirije i Iraka.

Proces transformacije misije iz izravne borbene uloge u savjetodavni model ostvario je opipljive rezultate. Iračke sigurnosne snage izgrađene su do razine na kojoj mogu samostalno voditi operacije čišćenja terena, dok su američki vojnici, kojih je u zemlji ostalo oko dvije tisuće petsto, primarno sudjelovali u razmjeni obavještajnih podataka i pružanju logističke pozadine. Bagdad sada preuzima punu odgovornost za upravljanje osjetljivom sigurnosnom situacijom, koja uključuje integraciju i nadzor nad tisućama bivših zatvorenika i njihovih obitelji koji se vraćaju iz sirijskih logora u centre za rehabilitaciju. Više od 23.000 iračkih državljana prebačeno je iz takvih kampova natrag na irački teritorij, što predstavlja masivan administrativni i sigurnosni teret za državne institucije.

Jedan od najsloženijih aspekata američkog povlačenja svakako je ogroman politički, ekonomski i vojni prostor koji se posljedično otvara susjednom Iranu. Ironija modernog Iraka leži u činjenici da Teheran nije samostalno stvorio uvjete za svoj dominantni utjecaj, već je veliki dio tog procesa nenamjerno olakšan američkim potezima, detaljno objašnjava analiza o iranskim strateškim dobicima. Svrgavanjem prijašnjeg režima stvoren je vakuum u kojem su političke frakcije izgrađene i njegovane u iranskom egzilu dobile priliku preuzeti ključne uloge u novoj iračkoj državi.

Organizacija Badr, stvorena osamdesetih godina uz potporu iranske Revolucionarne garde, savršen je primjer kako se paravojna formacija iz egzila transformirala u snažnog političkog i sigurnosnog igrača unutar formalnih državnih granica. Iranski utjecaj dodatno je zacementiran tijekom žestoke borbe protiv sunitskih ekstremista. Tada je Teheran pružio izravnu vojnu pomoć i naoružao moćne šijitske paravojne formacije, koje su kasnije formalno uključene u državni sigurnosni aparat, iako mnoge od njih i dalje primaju naredbe izvan službenog lanca zapovijedanja.

Irački premijer Ali al-Zaidi našao se u nezavidnoj poziciji. Njegova vlada izvorno je povezala datum američkog povlačenja s planom potpunog razoružanja proiranskih milicija i njihovim stavljanjem pod isključivu kontrolu državnih institucija. Tvrde struje unutar tih oružanih skupina do sada nisu pokazale apsolutno nikakvu namjeru predati oružje i podvrgnuti se državnom autoritetu. Rokovi za razoružanje pokazali su se previše ambicioznima te ih je premijer potiho odgodio do sredine lipnja iduće godine, svjestan da otvoren sukob s takvim frakcijama može uvući državu u razorno nasilje.

​- Stvarni test za premijera bit će može li uvjeriti Sjedinjene Države da ostanu dosljedne u izgradnji bilateralnih obrambenih odnosa i poticanju snažnih američkih investicija, dok on istovremeno kupuje više vremena za uspostavu kontrole nad milicijama - naglašava bivša veleposlanica Alina Romanowski.

I dok moćne frakcije u prijestolnici slave odlazak zapadnih trupa kao početak punog državnog suvereniteta, atmosfera na sjeveru zemlje dijametralno je suprotna. Za kurdsku zajednicu u poluautonomnoj regiji odlazak koalicijskih snaga dolazi u izrazito opasnom geopolitičkom trenutku. Godine de facto autonomije u tom dijelu države građene su u velikoj mjeri zahvaljujući zapadnom vojnom štitu koji je odvraćao napade središnje vlade, kao i agresivne poteze moćnih susjeda.

Kurdske snage, poznate kao Pešmerge, gubitkom američke logistike gube ključni alat koji im je pružao vojni paritet na terenu. Regionalna vlada izrazila je otvorenu zabrinutost zbog sigurnosnog vakuuma, posebno ističući strah od uklanjanja američkih sustava protuzračne obrane. Tijekom nedavnih eskalacija i otvorenih raketnih razmjena u regiji, lokalna infrastruktura na sjeveru redovito je trpjela udare naoružanih dronova i balističkih projektila usmjerenih prema američkim instalacijama i obližnjim naseljima.

​- Povlačenje Sjedinjenih Država iz regije Kurdistana u ovim složenim regionalnim okolnostima, bez osiguranja obrambenog sustava, predstavlja razlog za veliku zabrinutost - stoji u priopćenju kurdskog ministarstva nadležnog za sigurnosna pitanja.

Gubitak zapadnog sigurnosnog kišobrana stvorit će ogroman psihološki udarac za civilno stanovništvo koje je američku prisutnost percipiralo kao policu osiguranja protiv terorističkih upada i pritisaka iz Bagdada. Analitičari procjenjuju da će pregovaračka pozicija sjeverne regije prilikom dogovora oko proračuna i raspodjele prihoda od prodaje nafte postati znatno slabija, prisiljavajući lokalno vodstvo na bolne kompromise sa središnjom vlasti.

Utjecaj na političke i vojne strukture samo je jedan dio jednadžbe. Dubinska ekonomska isprepletenost pruža Iranu zaštitni mehanizam protiv razornih zapadnih sankcija. Države dijele golemu granicu, a iračko tržište godinama guta goleme količine uvezene robe, poljoprivrednih proizvoda i energenata, posebno plina potrebnog za održavanje stabilne opskrbe električnom energijom. Te veze omogućuju Teheranu dotok kapitala i pristup trgovačkim rutama pomoću kojih sustavno ublažava učinke ekonomske izolacije.

Centralizirana priroda gospodarstva idealno je okruženje za funkcioniranje ovakvog sustava patronaže. Javni sektor kontrolira gotovo 40 posto svih raspoloživih radnih mjesta u državi. Političke grupacije koje drže ključna ministarstva kontroliraju raspodjelu radnih mjesta i luksuznih državnih ugovora, čime izravno osiguravaju političku lojalnost stotina tisuća obitelji. Mnoge od tih frakcija njeguju bliske ideološke i političke veze sa susjednim Iranom. Da bi se taj utjecaj suzbio, potrebna je temeljita ekonomska reforma koja bi ojačala privatni sektor. Poduzetnik koji može razviti posao ili stručnjak koji gradi karijeru bez oslanjanja na partijske veze i državne poslove prirodno postaje politički neovisniji građanin.

Promjena američke strategije

Odlazak vojske ne znači i kraj utjecaja Washingtona, već promjenu njegovog oblika. Umjesto oslanjanja na vojne instruktore i zračnu potporu, fokus se seli na tradicionalnije instrumente državne moći poput diplomacije, velikih infrastrukturnih investicija i financijske regulacije. Ključna poluga moći postaje ekonomija. Irački političari javno traže odlazak uniformi, ali istovremeno šalju signale kako žele zadržati i proširiti prisutnost stranih kompanija zaduženih za modernizaciju energetskog sustava.

Sjedinjene Države zadržavaju presudnu ulogu u funkcioniranju iračkog financijskog sustava, primarno kroz regulaciju pristupa međunarodnim tržištima dolara i upravljanje prihodima od prodaje sirove nafte, koji se slijevaju na račune inozemnih rezervi. Ovakav transakcijski pristup izlaže lokalne čelnike mnogo većim ekonomskim rizicima, dok istovremeno pruža američkoj administraciji mehanizme za pritisak i osiguranje vlastitih strateških interesa.

*Uz pomoć AI