Zvali su ga iranski Maradona i bio je lagan, dobar. Igrao za Bayern, između ostalog. Ćiro Blažević govorio je za njega da je genijalac. No jedan prijestup po strogim, iranskim pravilima koštao je Ali Karimija izbacivanja iz reprezentacije nakon čega je u svojoj zemlji postao isto što i Hakan Sukur ili košarkaš Enes Kanter u Turskoj - persona non grata. I nije jedini. Ali Daei, još jedan legendarni Ćirin strijelac, podržao ima problema s vlastima.  Čim je javno podržao prosvjede 2022. godine, jegovoj je obitelji onemogućen izlazak iz zemlje. I Mehdi Mahdavikia, junak SP-a 1998. protiv SAD-a - zabio je drugi gol - još 2009. podržao je oporbeni pokret noseći zeleni simbol prosvjeda te je zbog toga bio kažnjen i praktički maknut iz reprezentacije.

Nogomet je oduvijek zauzimao središnje mjesto u Iranu, zemlji u kojoj je vlada, poput mnogih autoritarnih režima, oprezna prema moći masovnih okupljanja i njihovom potencijalu da postanu politički, ali je također spremna iskoristiti uspjeh za vlastite ciljeve, pisao je The Guardian. Kada se Iran kvalificirao za Svjetsko prvenstvo 1998., igračima je rečeno da odgode povratak kako bi se slavlja mogla smiriti, a u ključnoj kvalifikacijskoj utakmici 2010. nekoliko ih je nosilo zelene trake oko ruke u znak podrške vođi oporbe Miru Hosseinu Mousaviju tijekom prosvjeda zbog spornih izbora. Mahmoud Ahmadinedžad, proglašeni pobjednik, vidljivo se vezao za momčad, posjećujući treninge i posuđujući svoj predsjednički avion za kvalifikacijske utakmice za Svjetsko prvenstvo, dok kod kuće većina klubova ostaje usko povezana, izravno ili neizravno, s državom.

Ali Karimi bio je poznat kao "Azijski Maradona", mađioničar s loptom čiji su hipnotički driblinzi i nepredvidivi potezi izazivali divljenje na stadionima od Teherana do Münchena. Mohammad Ali Karimi Pashaki, za milijune Iranaca jednostavno Ali Karimi, bio je više od nogometaša; bio je nacionalni heroj, idol čija je popularnost nadilazila sportske arene. Godinama su navijači skandirali njegovo ime, a djeca su na prašnjavim ulicama pokušavala kopirati njegove vještine. Danas, Karimi živi u egzilu, a iranski režim ga ne naziva herojem, već "istaknutim vođom nereda". Njegova priča je transformacija od nogometne ikone do jednog od najglasnijih kritičara vlasti, čovjeka koji je svoj golemi utjecaj odlučio iskoristiti za borbu za slobodu svoje domovine.

Ali Karimi - iranski Boban

Rođen 8. studenog 1978., Karimi je svoju profesionalnu karijeru započeo u drugoligaškom klubu Fath, gdje se treniralo na ulici s plastičnom loptom. Njegov talent bio je previše očit da bi dugo ostao nezapažen. Godine 1998. prelazi u giganta Persepolis, s kojim je odmah osvojio dvostruku krunu 1999. te prvenstvo 2000. godine. Njegove igre privukle su pažnju europskih klubova. Perugia je odustala zbog, po njima, previsoke odštete, a navodno je postojala i ponuda Atlético Madrida vrijedna 4,3 milijuna funti. Ipak, Karimi je odabrao ostanak blizu doma, potpisavši 2001. za Al-Ahli iz Ujedinjenih Arapskih Emirata.

U Dubaiju je njegova magija nastavila cvjetati. Osvojio je dva kupa, a u sezoni 2003-04 postao je najbolji strijelac lige s 15 golova, što je bio nevjerojatan podvig za veznog igrača. Njegove izvedbe, posebno ona protiv njemačke reprezentacije u prijateljskoj utakmici u Teheranu u listopadu 2004., zapele su za oko najvećem njemačkom klubu. Ugledni magazin Kicker tada ga je opisao kao "Maradonu Azije", navodeći: "Dobro puca s obje noge, vrlo brzo mijenja smjer i igrač je od kojeg se protivnicima vrti u glavi."

U svibnju 2005. ostvario se san mnogih nogometaša. Ali Karimi potpisao je za Bayern München. U bavarskom velikanu odmah je ostavio trag. U pobjedi 5-2 protiv Bayera iz Leverkusena zabio je gol i asistirao, a Kicker ga je proglasio drugim najboljim igračem utakmice. S Bayernom je u svojoj prvoj sezoni osvojio Bundesligu i DFB-Pokal, a postao je i jedini Iranac u povijesti kluba koji je zabio gol u Ligi prvaka, u utakmici protiv Rapida iz Beča. Karijeru u Europi zaokružio je u Schalkeu 04, s kojim je 2011. osvojio svoj drugi njemački kup. Za iransku reprezentaciju odigrao je 127 utakmica i postigao 38 golova, a 2004. je proglašen najboljim nogometašem Azije.

Više od nogometaša: Počeci otpora

Karimijeva povezanost s iranskim narodom nikada nije bila ograničena samo na nogometni teren. Dok su ga mnogi sportaši izbjegavali, on se nije ustručavao koristiti svoju platformu za izražavanje nezadovoljstva i podršku običnim ljudima. Prvi jasan znak njegovog političkog stava dogodio se 2009. godine, tijekom prosvjeda Zelenog pokreta. U ključnoj kvalifikacijskoj utakmici za Svjetsko prvenstvo protiv Južne Koreje, Karimi je, zajedno s još nekoliko suigrača, na ruci nosio zelenu narukvicu, simbol potpore oporbenom vođi Hosseinu Mousaviju.

Taj čin nije prošao nezapaženo i označio je početak njegovog tihog, a kasnije sve glasnijeg sukoba s režimom. Tijekom godina, otvoreno je kritizirao zabranu ulaska ženama na stadione, ulogu zapovjednika Revolucionarne garde u upravljanju nogometom te se sukobljavao s političarima. Kada je bivši ministar vanjskih poslova Javad Zarif izjavio da je iranski narod "sam odabrao tako živjeti", Karimi je na društvenim mrežama oštro odgovorio pitanjem: "Koji 'mi'? Naši 'mi' ili vaši 'mi'?" Postupno se transformirao iz sportske zvijezde u važan glas civilnog društva, a njegova popularnost i beskompromisnost činile su ga trnom u oku vlastima, koje ga nisu mogle jednostavno ignorirati.

"Ni sveta voda ne može oprati ovu sramotu"

Sve je eskaliralo u rujnu 2022. nakon smrti 22-godišnje Mahse Amini u pritvoru moralne policije, što je pokrenulo masovne prosvjede diljem Irana. Karimi, koji je u to vrijeme živio u Dubaiju, bio je među prvim javnim osobama koje su snažno osudile brutalnost režima. Ona je bila uhićena zbog nenošenja hidžaba. Na svom Instagram profilu, gdje ga prati više od 14 milijuna ljudi, objavio je: "Ni sveta voda ne može oprati ovu sramotu". Njegove objave postale su svjetionik za prosvjednike, a on sam jedan od simbola otpora.

Reakcija režima bila je brza i brutalna. Državni mediji proglasili su ga "jednim od vođa nereda", a pravosuđe ga je u odsutnosti optužilo za "širenje glasa neprijatelja" i poticanje pobune. Ultraskonzervativni dnevni list Kayhan optužio ga je da je "dolijevao ulje na vatru" i time uzrokovao smrt mladih ljudi. Vlasti su mu zaplijenile obiteljsku kuću u Lavasanu, elitnom predgrađu Teherana. Karimi je kasnije u intervjuu ispričao kako su mu prijatelji slali fotografije betonskih barijera ispred kuće, a da je sama kuća sada, zbog isključene struje i zapuštenosti, "poput uklete kuće iz horor filmova". Čak su mu i psi, koje je prije odlaska ostavio kod prijatelja, nestali jer se ovaj zbog financijskih poteškoća više nije mogao brinuti o njima.

Tajni dokumenti, koje je BBC Persian dobio od hakerske skupine, pokazali su da obavještajna jedinica Revolucionarne garde vjeruje da je njegova supruga, Sahar Davari, potaknula njegove postupke. Njezin otac, časnik zračnih snaga, pogubljen je 1980-ih pod optužbom da je bio član komunističke partije. Prijetnje su postajale sve izravnije. Jedan od dužnosnika zaprijetio mu je sudbinom novinara Ruhullaha Zama, kojeg su iranski agenti oteli u Iraku i pogubili u Teheranu 2020. godine.

Glas naroda u egzilu

Nakon boravka u Dubaiju, Karimi se preselio u Sjedinjene Američke Države, odakle nastavlja svoju borbu. Njegov utjecaj je golem; jedna njegova objava na društvenim mrežama ima veći doseg od svih državnih medija zajedno. Svjestan je svoje moći, ali i odgovornosti. U jednom razgovoru s pritvorenim prosvjednicima u zatvoru, mladići su rekli da su na ulice izašli "samo zato što im je Ali Karimi to rekao". Režimski botovi ga optužuju da "šalje mlade u smrt", no Karimi u tome vidi nemoć vlasti koje u njegovoj prošlosti nisu uspjele pronaći nijedan skandal kojim bi ga diskreditirale.

Iako je izgubio imovinu i život koji je poznavao, ne pokazuje znakove posustajanja. Energiju, kako kaže, crpi iz poruka koje svakodnevno prima od ljudi iz Irana. Svjestan je da bi, da je ostao u zemlji, bio ušutkan kao i mnogi drugi.

​- Mnogi ljudi u Iranu pokazali su svoje pravo lice u prvih pet-šest mjeseci, stali su uz svoje sugrađane i platili cijenu. Sigurno je da bi i Ali Karimi, da je bio u Iranu, platio istu cijenu i bio kontroliran kao i ostali. Ne sjedim izvan zemlje i tvrdim da bih, da sam u Iranu, radio iste stvari. To je potpuna laž - rekao je u intervjuu za IranWire.

Ipak, ima poruku za one koji šute: "Ako zbog svojih okolnosti u Iranu ne možete stajati uz narod, barem nemojte dopustiti da vas režim koristi kao alat." Na pitanje koja je njegova najveća želja, odgovor je jednostavan i sažima cijelu njegovu borbu: "Sloboda za Iran. To je to. Stvarno, to je sve." Čarobnjak s loptom svoju je magiju prenio s terena u srca ljudi, postavši glas onih čiji se glas u Iranu pokušava ugušiti.

* uz korištenje AI-ja