Gotovo da bi čovjek mogao žaliti predsjednika Trumpa. Učinio je zapanjujuće ustupke Iranu kako bi završio svoj promašeni rat prije nego što on uruši svjetsko gospodarstvo i njegov politički ugled u zemlji. Jedini stvarni ustupak koji je tražio zauzvrat bilo je ponovno otvaranje Hormuškog tjesnaca za slobodnu komercijalnu plovidbu, puko vraćanje na prijašnje stanje. To je doista trebalo biti jednako povoljno za Islamsku Republiku s obzirom na hitnu potrebu Irana da ostvaruje prihod izvozom nafte kroz tjesnac. Trump je čak poduzeo izvanredan korak ukidanja sankcija na iranski izvoz nafte. Unatoč svemu tome, početkom srpnja Iranci su sabotirali sporazum s SAD-om napadajući brodove koji su pokušavali proći omanskom stranom tjesnaca bez njihova odobrenja. Cilj je bio potvrditi svoj zahtjev za jednostranom kontrolom tjesnaca i uvođenjem cestarina za komercijalnu plovidbu, ali zašto nisu pričekali nekoliko mjeseci do konačnog povlačenja američkih snaga iz regije? Zašto uništiti sporazum koji je iznimno povoljan za iranske interese? To mi se ponašanje čini iracionalnim i neobjašnjivim.

Objašnjenje, koliko se to može utvrditi izdaleka, jest da je klerikalni režim u stisku borbe za vlast i da tvrdolinijaška Iranska revolucionarna garda (IRGC) ima nadmoć nad takozvanim pragmatičarima koji vode diplomaciju s SAD-om i regionalnim posrednicima. Tvrdolinijaši se protive kompromisu s SAD-om i odlučni su u namjeri da se osvete. Pragmatičari navodno tvrde da bi se takav smjer mogao pokazati samoubilačkim za režim. Međutim, to nije ravnopravna borba između dviju strana; IRGC ima pravo veta nad diplomacijom zahvaljujući svojoj sposobnosti pokretanja vojnih udara po vlastitoj volji i time potvrđuje svoju nadmoć unutar iranske neprozirne strukture vlasti. Tvrdolinijaška frakcija očito procjenjuje da može osuditi iranski narod na sve dublje patnje dulje nego što predsjednik Trump može održavati američki vojni pritisak na režim. Djeluju kao da vjeruju da mogu poraziti Sjedinjene Američke Države i poslati njihove snage kući osramoćene.

Gospodin Trump navodno je izvan sebe od frustracije zbog ove zbunjujuće situacije. Opcije koje mu stoje na raspolaganju sve su potencijalno skupe i pune rizika. Njegov prvi odgovor bio je obnova američke blokade iranskog izvoza i pokretanje 13-dnevne kampanje zračnih napada na vojne ciljeve u južnom Iranu, s ciljem slabljenja sposobnosti IRGC-a i obalnih instalacija koje ugrožavaju plovidbu u tjesnacu. Trump je zaustavio napade krajem prošlog tjedna kako bi ostavio prostora za diplomatsko rješenje i dok je razmatrao veliku eskalaciju rata, što bi potencijalno uključivalo i raspoređivanje američkih kopnenih trupa na terenu u Iranu.

Prema medijskim izvješćima, američke obavještajne službe procijenile su da je malo vjerojatno da će ograničena vojna akcija natjerati Irance da se odreknu svojih pretenzija na hegemoniju nad Hormuškim tjesnacem. Zapravo, tijekom nedavnog izbijanja neprijateljstava, Iranci su izveli razorne napade dronovima na infrastrukturu u Zaljevu i američke vojne baze, dok su njihovi saveznici Hutisti u Jemenu napali saudijska naftna postrojenja i tankere u Crvenom moru, prijeteći ponovnom blokadom tjesnaca Bab el-Mandeb. Iran tako ne samo da drži SAD na distanci, već i ucjenjuje globalno gospodarstvo.

Situacija je, ili bi trebala biti, nepodnošljiva za cijelu međunarodnu zajednicu. Za Washington je perspektiva ekstremističke vladajuće klike u Teheranu koja drži čvrsti stisak nad strateškim plovnim putovima dok žuri graditi atomsku bombu možda ponovno probudila interes za nedostižnim snom o promjeni režima. To je možda upravo ono što je Benjamin Netanyahu forsirao tijekom posjeta Washingtonu ovoga tjedna, s obzirom na dokazanu sposobnost Izraela da obezglavi vodeće strukture iranskog vodstva. Pitanje koje muči predsjednika Trumpa jest može li se promjena režima ostvariti u bilo kojem scenariju eskalacije i kolika bi mogla biti cijena vojne operacije punog razmjera. U krajnjem slučaju, postoji potencijal za globalni gospodarski armagedon ako Iran masovno uzvrati udarac na naftnu i plinsku infrastrukturu diljem Perzijskog zaljeva, što bi teoretski moglo dovesti do kaskadnih nestašica opskrbe energijom i proizvoda poput gnojiva i helija ključnih za poljoprivrednu i industrijsku proizvodnju širom svijeta. Postoji i velika zabrinutost - koju su navodno izrazili potpredsjednik Vance i general Caine, najviši američki vojni časnik - da bi daljnje smanjenje zaliha raketnih presretača raketa Patriot i drugog naprednog naoružanja moglo ozbiljno oslabiti američku sposobnost odvraćanja Kine i Rusije te ih navesti na avanturizam.

Jasno je da je najbolji scenarij da zaraćene strane u sljedećim danima postignu dogovor koji bi omogućio obnovu primirja na trajnijoj osnovi. Oman predvodi napore u posredovanju i navodno predlaže Iranu zajednički mehanizam sličan načinu na koji se upravlja Malajskim prolazom, prema kojemu komercijalni brodovi mogu uplaćivati skromne dobrovoljne iznose kao potporu lokalnim službama za navigaciju. Iran je javno odbacio zanimanje za pregovore s SAD-om i čini se upitnim da bi režim prihvatio - ili da bi IRGC poštovao - običnu formulu za spašavanje obraza, koja ne priznaje njegovu navodnu prevlast nad tjesnacem. Zapravo, kompromisni sporazum o Hormuškom području vjerojatno bi zahtijevao snažne financijske poticaje - povrat zamrznute imovine i ukidanje sankcija - što bi Trump mogao nerado odobriti Iranu bez značajnih ustupaka unaprijed u pogledu njegovih nuklearnih programa.

Dodatne američke snage pritekle su u regiju tijekom protekla dva tjedna, što bi moglo podržati veliku eskalaciju. Čini se da se razmatraju dva ratna scenarija. Jedan bi uključivao zauzimanje otoka Harka (Kharga), mjesta gdje se nalazi glavni iranski naftni terminal koji prerađuje 90 posto izvoza nafte te zemlje, kao i obalnih položaja u blizini Hormuškog tjesnaca. Ta bi operacija Washingtonu mogla dati sredstva za gušenje režima, ali okupacija i držanje tog teritorija donijeli bi golemu cijenu u smislu američkih žrtava i dugotrajnih borbi. Drugi scenarij uključivao bi još odvažniju i opasniju operaciju zapljene iranskih zaliha visoko obogaćenog uranija i uništavanja ukopanih nuklearnih postrojenja na nekoliko planinskih lokacija što bi, u slučaju uspjeha, moglo omogućiti Trumpu da proglasi pobjedu i izađe iz rata. Međutim, provedba oba scenarija ne samo da nosi golemi rizik, već bi nesumnjivo izazvala i punu odmazdu Irana protiv energetske i civilne infrastrukture u regiji, s potencijalno razornim posljedicama za globalno gospodarstvo.

Predsjednik Trump suočava se s problemom iz pakla, iako ga je sam stvorio. Da ga savjetujem, zalagao bih se za dugotrajnu blokadu Irana, koja bi na kraju mogla destabilizirati režim ili ga baciti na koljena. No strpljiv pristup nije u Trumpovu stilu i donio bi sve veći ekonomski trošak za svijet i određene političke troškove za samoga gospodina Trumpa. A kao i druge opcije koje razmatra, možda ne bi uspio.