Desetljećima se o prvim tajnim operacijama Zapada protiv komunističkog režima u Albaniji ponavljala jednostavna i gotovo općeprihvaćena priča. Prema toj verziji događaja, Sjedinjene Američke Države i Velika Britanija krajem 1940-ih i početkom 1950-ih pokrenule su niz tajnih misija tijekom kojih su agente padobranima ubacivale na albanski teritorij. Cilj je navodno bio srušiti režim Envera Hodže.

Operacija je, međutim, završila spektakularnim i gotovo legendarnim neuspjehom. Krivnja je pripisana britanskom obavještajcu Kimu Philbyju, možda najpoznatijem sovjetskom doušniku u povijesti, koji je Moskvi navodno otkrio pojedinosti operacije. Sovjeti su potom upozorili svoje saveznike u Tirani, koji su agente dočekivali čim bi stupili na albansko tlo, piše Foreign Policy.

I nakon toliko desetljeća dijelovi te priče ostaju točni. Padobranskih desanta diljem Albanije tijekom ranih godina Hladnog rata doista je bilo, a cijela je operacija zaista bila zajednički britansko-američki pothvat. No gotovo sve ostalo, tvrdi politolog Stephen Long u novoj knjizi "Bogata žetva gorkih plodova“, pogrešno je ili barem ozbiljno iskrivljeno.

Na temelju opsežnog arhivskog istraživanja i desetaka intervjua Long je zaključio da misije nisu nužno bile osmišljene kako bi se srušio Hodža niti kako bi se u Albaniji okončala komunistička vlast. Još je važniji njegov zaključak da Philby i Sovjetski Savez možda uopće nisu imali presudnu ulogu u katastrofalnom završetku operacije.

Skidajući desetljećima nakupljenu prašinu s te obavještajne epizode, Long je otkrio poglavlje rane povijesti Hladnog rata koje je bilo mnogo kaotičnije, krvavije i katastrofalnije nego što ga prikazuje popularna predodžba. Istodobno, riječ je o priči koja iznenada ponovno postaje iznimno aktualna, osobito u trenutku kada Sjedinjene Države ponovno razmatraju mogućnost promjene režima u zemljama poput Irana, Kube i drugdje.

Kada je Enver Hodža u posljednjim danima Drugoga svjetskog rata preuzeo vlast, Albanija se pretvorila u izrazito nestabilnu zemlju. Nemiri nisu postojali samo među protivnicima novog režima, koji su obuhvaćali sve od monarhista i prozapadnih skupina do komunista sklonih bliskijim odnosima sa susjednom Jugoslavijom. Duboke podjele postojale su i unutar samog Hodžina režima.

Čistke, uhićenja, namještena suđenja i lažne optužnice obilježili su prve godine njegove vlasti. Mladi diktator obračunavao se i s neprijateljima i s nekadašnjim prijateljima. Vanjskim se promatračima zbog toga činilo da je Albanija, kako piše Long, „zemlja u previranju“, kojoj je potreban samo pravi splet okolnosti kako bi se čitava vlast urušila.

U tom su se trenutku uključile poslijeratne američke i britanske obavještajne službe. One su bile daleko od ukočenih, birokratiziranih struktura kakvima će postati u kasnijim desetljećima Hladnog rata. Rani poslijeratni MI6 i tek osnovana CIA djelovali su gotovo kaotično.

Uz malo političkog i institucionalnog nadzora, osobito na američkoj strani, obavještajni su časnici mogli osmišljavati gotovo sve planove koji bi im pali na pamet. Čitajući Longovu knjigu, stječe se dojam da su akteri tih operacija manje nalikovali Jamesu Bondu, a više likovima iz Montyja Pythona. Takav bi pristup možda bio komičan da nije završio tolikim brojem mrtvih i golemim rasipanjem ljudi, novca i opreme.

Promatrajući Albaniju izvana, američki i britanski dužnosnici shvatili su da o stanju u zemlji zapravo znaju vrlo malo. Osnovna zamisao operacije stoga nije nužno bila svrgavanje Hodže. London i Washington bili su svjesni da bi njegov pad mogao izazvati sovjetsku reakciju, ali i potaknuti susjedne zemlje - Italiju, Grčku i Jugoslaviju - da pokušaju podijeliti albanski teritorij.

Cilj misije bio je prije svega procijeniti koliko je Hodžin režim uistinu slab, kakvu potporu uživa među stanovništvom i što bi se moglo dogoditi u slučaju njegova urušavanja.

Kako bi došli do tih informacija, britanski i američki dužnosnici osmislili su plan koji je, barem na papiru, izgledao jednostavno i izvedivo. Regrutirali su desetke albanskih emigranata iz izbjegličkih kampova diljem Europe, a zatim ih na Malti i u Zapadnoj Njemačkoj obučavali za rukovanje lakim oružjem, čitanje karata, radiokomunikaciju i „umjetnost tihog ubijanja“.

U prvoj fazi Britanci su organizirali tajna iskrcavanja s mora. U kasnijim misijama, koje su vodili Amerikanci, angažirane su poljske letačke posade. One su u neoznačenom transportnom zrakoplovu C-47 prevozile agente u albanski zračni prostor, odakle su se padobranima spuštali na unaprijed određene lokacije.

Nakon slijetanja trebali su uspostaviti radiovezu s nadređenima, procijeniti stanje na terenu, pridobiti lokalne simpatizere i čekati daljnje upute.

No gotovo od samog početka ništa nije išlo prema planu.

Prilikom priprema za prvi padobranski desant 1950. gotovo polovica odabranih albanskih agenata odustala je od misije, navodno zbog „političkih sukoba“ unutar skupine. Čak je i s preostalim ljudima operacija morala biti prekinuta zbog snažne kiše i snijega.

Otprilike tjedan dana poslije američki su dužnosnici pokušali ponovno. Agenti su, međutim, bili opremljeni odjećom toliko tankom i neprikladnom da je bila „potpuno neodgovarajuća za iznimno hladne i vlažne zimske vremenske uvjete“, piše Long. Neki su zbog toga počeli rezati svoje rezervne padobrane i omatati se njihovom tkaninom kako bi se barem donekle zaštitili od hladnoće.

Nakon toga situacija je postajala samo gora.

Poljska letačka posada iskrcala je agente na mjestu udaljenom cijeli dan hoda od predviđene zone slijetanja. Svaki element tajnosti nestao je gotovo istog trenutka. Jedan od agenata poslije se prisjećao: „Svi su znali da su padobranci sletjeli jer su naše stvari pale u obližnje selo.“

Agenti su se gotovo tjedan dana skrivali u šumi pokušavajući izbjeći potrage komunističkih sigurnosnih snaga. Kada su se napokon odvažili stupiti u kontakt s lokalnim stanovništvom, saznali su da je albanska tajna policija pripremila zasjedu upravo u njihovoj izvornoj zoni slijetanja.

Drugim riječima, pogreška poljske letačke posade vjerojatno im je spasila živote. Bez zaliha, potpore i ikakva preostalog elementa iznenađenja, agenti su odustali od zadatka. Probili su se do jugoslavenske granice i pobjegli na sigurno. Bio je to obrazac koji će se tijekom sljedećih godina neprestano ponavljati.

Jedan agent koji je sudjelovao u kasnijoj misiji prisjetio se da je njegov tim promašio predviđenu zonu slijetanja za približno pet i pol kilometara. Nakon što su se prizemljili, otkrili su da je vođa njihove skupine neposredno prije polijetanja popio toliko viskija, navodno kako bi smirio živce, da je tijekom operacije bio pijan.

Lutajući prema najbližem selu, agenti su se ponovno morali skrivati od sigurnosnih snaga. Dva su tjedna preživljavali gotovo isključivo na sirovom kukuruzu. Kao i članovima prvog tima, jedina im je mogućnost bila napustiti Albaniju. Na kraju su uspjeli prijeći granicu i pobjeći u Grčku.

Oni su, međutim, pripadali skupini sretnika.

Jedan tim za drugim nestajao je ubrzo nakon spuštanja na albanski teritorij. Američki i britanski voditelji operacije više se nikada nisu čuli s njima. U samo nekoliko godina izgubljeni su deseci agenata.

Albanski sigurnosni dužnosnici, detaljno opisuje Long, imali su jednu ključnu prednost: često su unaprijed znali gdje će se desanti dogoditi. Znali su lokacije zona slijetanja mnogo prije nego što bi zrakoplovi uopće krenuli prema Albaniji. Zbog toga su regrutirani agenti prečesto padobranima skakali izravno u zasjede, zarobljeništvo i smrt.

Iz godine u godinu rezultati su ostajali jednako porazni. U Washington i London stizalo je vrlo malo korisnih informacija, dok su čitave skupine albanskih antikomunističkih agenata nestajale bez traga.

Prema Longovim podacima, šestogodišnja operacija, koja je završila 1955., imala je stopu gubitaka od čak 36 posto. Bio je to zapanjujući broj i prema tadašnjim i prema današnjim obavještajnim standardima.

Hodža je, s druge strane, ostao na čelu Albanije još tri desetljeća. Umro je 1985. godine kao jedan od najdugovječnijih komunističkih vođa u povijesti.

Knjiga „Bogata žetva gorkih plodova“ detaljno rekonstruira brojne neuspjehe tih operacija. Long opisuje sve – od načina regrutiranja i obuke agenata do birokratskih sukoba između Londona i Washingtona. Njegova je knjiga vrijedan izvor o operaciji koja je vrlo brzo izmaknula kontroli, a zatim desetljećima ostala obavijena mitovima.

Sve to priprema teren za najvažniji zaključak cijele knjige. Prema Longu, tvrdnja da su operaciju uništili Kim Philby i njegovi sovjetski nalogodavci nije uvjerljiva. Štoviše, takva je verzija priče desetljećima služila kao prikladan način da se odgovornosti oslobode i zapadni obavještajci i albanski emigranti uključeni u operaciju.

Albanija je, uostalom, bila svojevrsna geopolitička zabit. Bila je sovjetska satelitska država, ali teško da je predstavljala središnji interes Moskve. Sovjeti zbog nje vjerojatno ne bi bili spremni riskirati kompromitiranje svog najvažnijeg agenta unutar britanskog obavještajnog sustava.

Jedan američki dužnosnik poslije je to sažeo jednostavnim pitanjem: „Zašto bi itko pri zdravoj pameti riskirao čovjeka poput Philbyja zbog takve operacije?“

Vjerojatno je i sam Philby razmišljao na sličan način.

„Jednostavno rečeno, Albanija nije bila vrijedna toga da zbog nje riskira vlastitu kožu“, piše Long.

Prema njegovu izvještaju, propast operacije imala je dva mnogo prizemnija krivca.

Prvi su bili sami albanski regruti. Unatoč obuci, oni nisu bili profesionalne i disciplinirane tajne jedinice. U jednom se izvješću navodi da pojedini agenti „nisu mogli razlikovati tenk od poljoprivrednog traktora“. Mnogi također nisu uspijevali sačuvati tajnost zadatka, osobito unutar brojnih i politički podijeljenih albanskih emigrantskih zajednica.

Takvi „razgovori u baru“, kako ih je nazvao jedan američki dužnosnik, brzo su dolazili do komunističkih vlasti u Tirani. Budući da su agenti često spuštani u blizini sela u kojima su odrasli ili u kojima su imali rodbinu, albanskim sigurnosnim službama nije trebalo mnogo detektivskog rada kako bi zaključile gdje bi se sljedeća misija mogla odvijati.

No odgovornost nije bila samo na albanskim regrutima.

Ni uključeni časnici CIA-e nisu predstavljali vrhunac obavještajnog zanata. Jedan dužnosnik CIA-e poslije je za neke svoje kolege rekao da su bili „toliko razmetljivi kao da pokušavaju tvrditi da je bazilika svetog Petra bila tajna operacija“.

Misiju je prožimala sveprisutna oholost. Američki obavještajci bili su toliko uvjereni u vlastitu sposobnost da nisu željeli prihvatiti mogućnost da su ih albanske službe nadmudrile.

U jednom slučaju tim agenata sedam puta zaredom nije ispravno odgovorio na unaprijed dogovoreni CIA-in sigurnosni izazov, odnosno tajni signal kojim se trebala potvrditi autentičnost radijske komunikacije. Unatoč tome, američki voditelji nastavili su postupati kao da se ništa neobično nije dogodilo, ne shvaćajući – ili ne želeći priznati – da je tim vjerojatno zarobljen i da neprijatelj kontrolira njegovu radiostanicu.

„Nisu bili skloni prihvatiti da je njihov najcjenjeniji tim agenata pao u neprijateljske ruke“, piše Long.

Amerikanci su na kraju ipak počeli sumnjati da su komunikacije kompromitirane. Umjesto da zaustave operaciju i preispitaju cijelu mrežu, nastavili su slati nove agente izravno u ruke albanskih sigurnosnih službi. Tako su, zaključuje Long, „početni neuspjeh“ pretvorili u „nepovratnu katastrofu“.

Zahvaljujući njegovu istraživanju, ta je katastrofa napokon dobila precizniji povijesni zapis.

Ako je albanski slučaj ikakav pokazatelj, moguće je da bi detaljnije proučavanje sličnih američkih operacija, tijekom kojih su agenti padobranima ubacivani u Bugarsku, Rumunjsku, Poljsku i Ukrajinu, također moglo iz temelja promijeniti ono što se desetljećima smatralo povijesnom istinom. I za neuspjehe tih kampanja često je bio optuživan Philby.

Do tada je barem jedno jasno: gorke plodove albanske operacije nisu ubrali sovjetski obavještajci, nego planeri u Londonu i Washingtonu te albanski antikomunisti koji su se našli između velikih sila.

Riječ je o lekciji koju bi američki dužnosnici morali razumjeti i 2026. godine, osobito u kontekstu katastrofalnog rata s Iranom. I režim u Teheranu još je donedavno, barem promatran izvana, djelovao kao da se nalazi na rubu pada. Umjesto toga uspio se održati, a u nekim se pogledima čak i dodatno učvrstiti.

Iranski klerikalni režim možda nema mnogo zajedničkog s Hodžinom Albanijom, ali oba su sustava opstala mnogo dulje nego što su američki stratezi očekivali.

Ironično je da je CIA ovaj put, čini se, bila jedina američka institucija svjesna tog rizika. Uoči rata direktor CIA-e John Ratcliffe navodno je napore usmjerene na promjenu režima u Iranu opisao kao „farsične“.

Pokazalo se da je bio u pravu. Njegova upozorenja, međutim, nisu mnogo značila administraciji uvjerenoj da pred sobom ima jednostavan put prema pobjedi.

Kao i u Albaniji, katastrofa u Iranu nije nastala zbog tajnog doušnika, unutarnje krtice ili posebno domišljatog vanjskog neprijatelja. Bila je posljedica američke administracije zarobljene u vlastitoj oholosti.