Dan kad je Slobo izgubio izbore: I 25 godina kasnije, Srbijom vladaju njegovi ljudi
Tko se usuđuje pogledati te u oči? To je bio izborni slogan kandidata ujedinjene oporbe na izborima 24. rujna 2000. godine. Taj kandidat bio je Vojislav Koštunica, koji je, prema procjeni tadašnje ujedinjene oporbe, bio ujedinjujući faktor, pomirljiv izbor za ljevicu, desnicu i umjerenjake, a istovremeno i najbolja protuteža Slobodanu Miloševiću, koji je neprikosnoveno vladao Srbijom i Saveznom Republikom Jugoslavijom više od desetljeća, a kojeg su protivnici optuživali za diktaturu, ubojstva političkih neistomišljenika, ekonomski kolaps i siromaštvo, piše BBC.
"Vrijeme je", bio je još jedan izborni slogan oporbe, koja je, nakon godina manje-više neuspješnih pokušaja da porazi Miloševića glasačkim listićem, okupila i građanske inicijative i organizacije. I još optimističniji slogani: "Gotov je", "Nestao je" i "Ima nas još". U nedjelju, 24. rujna 2000. godine, održani su predsjednički izbori na kojima je Milošević izgubio vlast, ali je potom odbio priznati njegovu pobjedu.
Bio je to uvod u velike demonstracije 5. listopada koje su označile kraj Miloševićeve vladavine. Nakon potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma s Bosnom i Hercegovinom, zapadni diplomati proglasili su Miloševića "faktorom mira i stabilnosti na Balkanu". Ali taj status nije dugo zadržao. U Srbiji je raslo nezadovoljstvo ljudi, prvenstveno ekonomskom situacijom, ali i mnogim slučajevima nekažnjenog nasilja, neriješenih ubojstava, porasta kriminala i gušenja medijskih sloboda.
Jačale su građanske inicijative, a važno mesto zauzeo je studentski pokret Otpor, čiju su okosnicu činili istaknutiji članovi Studentskog protesta 1996/97. Ti protesti su bili izazvani prekrajanjem rezultata na lokalnim izborima. Organizacija Otpor, čiji je zaštitni znak bio logo sa stiliziranom šakom, okupljala je mlade ljude, studente i sindikate te se suprotstavljala Miloševiću na gerilski način, prvenstveno grafitima, plakatima i naljepnicama. Miloševićev režim prepoznao je opasnost koju je predstavljao ovaj pokret, čija je popularnost rasla i kojem su se pridružile poznate ličnosti.
Zbog raznih gerilskih akcija, Miloševićev režim je počeo obračunavati se s članovima "Otpora", koji su često bili brutalno premlaćivani. Tadašnji ministar policije Vlajko Stojiljković Otpor je čak okarakterizirao kao “terorističko-fašističku organizaciju”. Na inicijativu jedne od najvećih oporbenih stranaka - Srpskog pokreta obnove - koju je predvodio karizmatični književnik Vuk Drašković, 10. siječnja 2000. osnovana je Demokratska opozicija Srbije (DOS). Bila je to neočekivana koalicija 19 stranaka.
Bez obzira na političke razlike, ponekad dramatično suprotne, spajao ih je zajednički cilj - kako Miloševića svrgnuti sa vlasti. Osnivači koalicije bili su Srpski pokret obnove s Vukom Draškovićem , Demokratska stranka Zorana Đinđića i Demokratska stranka Srbije Vojislava Koštunice. Ujedinjenju oporbe prethodile su godine režimske represije, rat u bivšoj Jugoslaviji, siromaštvo, višemjesečne demonstracije građana i studenata 1996./97. zbog namještanja rezultata lokalnih izbora, bombardiranje Jugoslavije te ubojstva političkih protivnika - novinara Slavka Ćuruvije i bivšeg istaknutog komunističkog dužnosnika Ivana Stambolića.
Odmah nakon formiranja DOS-a, među čijim su članovima bile stranke koje su prethodno bile u Miloševićevim vladama, poput SPO-a i Nove demokracije Dušana Mihajlovića, čelnici ovog bloka zahtijevali su raspisivanje izbora na svim razinama, navodi BBC. Oporba je također zahtijevala da se otkriju počinitelji zločina na Ibarskoj magistrali u jesen 1999. godine, kada su ubijeni dužnosnici SPO-a i ubojica novinara Slavka Ćuruvije, te da se zaustave svi "akti državnog terora".
Oporba je od ministara vanjskih poslova EU i SAD-a zahtijevala, nakon što se održe prijevremeni izbori, ukidanje ili suspenziju svih sankcija, obnovu članstva u OESS-u i povratak policije i vojske na Kosovo. Zahtjevi oporbe ponovljeni su na zajedničkim skupovima 14. travnja i 15. svibnja na Trgu Republike u Beogradu.
List Danas je tada izvijestio da je na skupu ujedinjene oporbe u travnju sudjelovalo više od 200.000 ljudi. Izvještaj sa skupa naslovljen je porukom oporbenih čelnika: "Uklonimo posljednjeg diktatora." U centru Beograda bila je pojačana policijska prisutnost, a iznad je letio helikopter. Policija je zaustavljala i provjeravala sve automobile koji su ulazili u Beograd, a nisu imali registarske tablice glavnog grada. Predsjednik DSS-a Vojislav Koštunica tada je izjavio da je "nasilje u porastu posljednjih deset godina" te da su "demokratski izbori najbolji način da se tome stane na kraj".
Predsjednik Demokratske stranke Zoran Đinđić, koji je tri godine kasnije ubijen kao premijer Srbije, na tom je skupu imao sljedeću poruku:
"Ako i vi vjerujete da ovaj režim pripada ropotarnici povijesti i da Srbija zaslužuje normalnu demokratsku vladu, pridružite nam se. Ako i vi vjerujete da lopovi trebaju ići u zatvor, a ne na ministarske pozicije, pridružite nam se."
Milošević, međutim, nije pokazao namjeru odustati. Obračun režima s političkim neistomišljenicima postajao je sve oštriji, pa je tako izvršen još jedan pokušaj atentata na Vuka Draškovića, kada je 15. lipnja nepoznati napadač ispalio dva hica na vođu SPO-a u njegovom stanu u Budvi. Drašković je tada ranjen, jer su mu meci okrznuli glavu. Nema sumnje da je ovaj incident s Draškovićem dodatno ojačao oporbene simpatije kod velikog dijela biračkog tijela.
Početkom srpnja 2000. godine, Milošević je izveo neočekivani politički manevar - promijenio je Ustav, kao i izborne zakone, te su izbori raspisani za 24. rujna. Međutim, Demokratska partija socijalista, vladajuća stranka u Crnoj Gori, nije priznala ustavne amandmane i najavila je da neće sudjelovati na izborima.
Stav stranke Mila Đukanovića odrazio se i na jedinstvo oporbe u Srbiji, pa je Srpski pokret obnove, inicijator okupljanja oporbe, najavio bojkot izbora. Ostatak DOS-a, nakon kratkog vijećanja, odlučio je ipak ići na glasanje u rujnu. SPO je kasnije izašao iz koalicije, a Drašković se požalio da su bili isterani. Kasnije se, ipak, predomislio, pa je na izbore izašao samostalno.
Vođe europskih država također su izrazile zabrinutost zbog "motivacije koja stoji iza revizije jugoslavenskog Ustava i mogućih posljedica". "Pozivamo vladu u Beogradu da se suzdrži od bilo kakvih akcija koje bi mogle doprinijeti daljnjoj eskalaciji nasilja", navodi se u izjavi europskih diplomata.
"Danas mislim da je DOS moja najveća politička greška i kajem se zbog toga. Formirao sam koaliciju DOS koja je kasnije ubila SPO. To se dogodilo 10. siječnja 2000., odmah nakon masakra na Ibarskoj magistrali, jer sam želio okupiti sve snage kako bih svrgnuo Slobodana Miloševića i njegov teroristički režim. (...) Teško mi je bilo preboljeti činjenicu da niti jedan oporbeni vođa, kojeg sam okupio tog 10. siječnja, nije došao na sprovod nakon četverostrukog ubojstva mojih najbližih na Ibarskoj magistrali, nije izrazio sućut, nije me čak ni nazvao“, rekao je Drašković za Blic godinama kasnije.
Koristeći propagandnu mašineriju, Miloševićev režim je stvorio atmosferu podjele u društvu - "mi" ili "oni", "referendum za opstanak Srbije". Oporbeni suparnici bili su "instrumenti Zapada i NATO-a", te je stoga bilo važno "obraniti zemlju od izdaje", kako je to rekao istaknuti dužnosnik Jugoslavenske ljevice (JUL) Ivan Marković, tadašnji ministar telekomunikacija.
"Pitao je Čačane - hoće li i oni dopustiti Velji Iliću (oporbeniku) da Čačak pretvori u novi Aviano (NATO baza u Italiji iz koje su polijetali avioni koji su bombardirali SRJ) u Srbiji?“, glasio je izvještaj RTS-a s Markovićevog predizbornog govora u tom gradu.
Sam je odgovorio: "Nije moguće, Čačani to neće dopustiti. Velimir Ilić nije Čačak." Državni mediji bili su vreća za udaranje bračnog para Slobodana Miloševića i Mirjane Marković , tadašnjih predsjednika Jugoslavenske ljevice. Govori s predizbornih skupova emitirani su gotovo u cijelosti u udarnom terminu televizije. Oštar jezik, korištenje svježih ožiljaka od NATO bombardiranja, bili su "aduti" u govorima predstavnika tadašnjeg režima. Na predizbornom skupu, Mirjana Marković govorila je o oporbenim čelnicima kao o "predstavnicima čudovišta koje sije zlo u svijetu".
"Protagonisti najveće svjetske politike nasilja nazivaju se imenom sinonimom za toleranciju i slobodu - demokrati. To licemjerje je jednako veliko i strašno kao što bi bilo nazvati tvorce, čuvare i ložioce plinskih komora prije 60 godina filantropima“, rekla je. Uz neizbežne, teške optužbe o dotadašnjim "izdajama".
- Podržavali su uništenje Jugoslavije početkom 1990-ih, poticali rat među bivšim jugoslavenskim narodima, 1993. su pozivali i podržavali sankcije kada su bile najoštrije, 1999. su bili na strani NATO-a. A 2000. je ispunjena mržnjom zbog rezultata obnove na koju je cijela nacija ponosna. Na ovim izborima oni su nosioci lista NATO pakta. Ove činjenice su naravno neugodne i teške, ali su istinite r -ekla je Mirjana Marković.
Napadi na oporbu su se pojačavali kako su se približavali izbori 24. rujna 2000., a odgovor je bio slogan ujedinjene oporbe: "Tko se usuđuje da vas pogleda u oči? - Koštunica". Ispostavilo se da je opozicija bila u pravu.
Kandidat DOS-a Vojislav Koštunica dobio je 2.470.304 (50,24 posto) glasova na predsjedničkim izborima. Milošević je osvojio 1.826.799 glasova ili 37,15 posto. Ali, tu nije bio kraj. Savezno izborno povjerenstvo objavilo je da Koštunica nije dobio potrebnih pedeset posto glasova za pobjedu u prvom krugu izbora. Sve je to izazvalo gnjev oporbe i njezinih birača, što je kulminiralo masovnim demonstracijama 5. listopada.
Četvrt stoljeća kasnije, na vlasti u Srbiji su uglavnom oni koje je tadašnji DOS pobijedio na izborima.