Iran je ispalio dva balistička projektila prema četiri tisuće kilometara udaljenoj američko-britanskoj bazi Diego Garcia, smještenoj usred Indijskog oceana, izvijestio je u petak Wall Street Journal.

Nijedna od dviju raketa nije pogodila cilj - prvi projektil zakazao je tijekom leta, a drugog je oborio američki ratni brod.

Vojna baza Diego Garcia, atol u obliku otiska stopala usred Indijskog oceana poznat i kao "Otisak slobode", predstavlja jednu od najvažnijih i najtajnijih prekomorskih instalacija Sjedinjenih Američkih Država. Teritorij Ujedinjenog Kraljevstva smješten je gotovo savršeno u središtu Indijskog oceana, Diego Garcia funkcionira kao nezamjenjivo logističko čvorište za američke i britanske snage. Njegova lokacija omogućuje brzo raspoređivanje vojnih snaga prema Bliskom istoku, Istočnoj Africi i Južnoj Aziji, pisao je Express.hr.

Zašto je važan otok Diego Garcia? Vojna baza Diego Garcia, atol u obliku otiska stopala usred Indijskog oceana poznat i kao "Otisak slobode", predstavlja jednu od najvažnijih i najtajnijih prekomorskih instalacija Sjedinjenih Američkih Država. Teritorij Ujedinjenog Kraljevstva smješten je gotovo savršeno u središtu Indijskog oceana, Diego Garcia funkcionira kao nezamjenjivo logističko čvorište za američke i britanske snage. Njegova lokacija omogućuje brzo raspoređivanje vojnih snaga prema Bliskom istoku, Istočnoj Africi i Južnoj Aziji.  

Blizina vitalnih međunarodnih pomorskih puteva kroz koje prolazi oko 40% svjetske pomorske nafte, dodatno naglašava ulogu baze u osiguravanju regionalne stabilnosti i pomorske sigurnosti. Baza služi kao ključna stanica za opskrbu gorivom i zalihama za pomorske i zračne operacije. Uz Guam, Diego Garcia je jedna od dvije glavne američke baze za strateške bombardere u Indo-Pacifiku. Kompleks uzletišta podržava širok raspon zrakoplova: lovce, izviđačke avione, zračne tankere, teretne avione te dugodometne bombardere B-1B, B-2 Spirit i B-52. Ova sposobnost omogućuje dugotrajne udare na ogromnim udaljenostima. Na otoku boravi oko 4000 vojnog i civilnog osoblja koji obavljaju različite zadaće.

Diego Garcia je strateški ključna bazi za SAD jer su usred Indijskog oceana stacionirane nuklearne podmornice, bombarderi i razarači, pisao je France Presse. Ujedinjeno Kraljevstvo je 2025. godine potpisalo sporazum o povratu suvereniteta nad arhipelagom Chagos Mauricijusu, uz zadržavanje prava na 99-godišnji zakup kako bi se osigurao nastavak rada baze. Britanci su krajem 60-ih i početkom 70-ih, kako bi izgradili bazu, s arhipelaga protjerali oko dvije tisuće lokalnih stanovnika, prenosi Reuters.

Otisak slobode?! Pa CIA tamo muči ljude

Usred Indijskog oceana, strateški pozicioniran između Afrike, Azije i Australije, leži atol Diego Garcia. Nazivaju ga "Otiskom slobode" (Footprint of Freedom), no za njegove prognane stanovnike i borce za ljudska prava, on je "Otok srama". Ova ključna i jedna od najtajnijih američkih vojnih baza, s koje su polijetali bombarderi za Irak i Afganistan i gdje je CIA navodno mučila osumnjičenike za terorizam, izgrađena je na zločinu protiv čovječnosti: potpunom i brutalnom protjerivanju cjelokupnog domorodačkog stanovništva.

Priča o narodu Chagossian, žrtvama hladnoratovskih geopolitičkih igara, desetljećima je bila obavijena velom tajnosti, laži i rasističkog prezira britanskih i američkih dužnosnika. Dok je London branio pravo na samoodređenje za dvije tisuće bijelih stanovnika Falklandskih otoka, istovremeno je dvije tisuće svojih tamnoputih građana s Chagosa osudio na život u bijedi, daleko od domovine koju nikada više neće vidjeti.

Sve do kasnih 1960-ih, arhipelag Chagos, tada dio britanske kolonije Mauricijus, bio je prirodni raj. Oko tisuću i pol do dvije tisuće stanovnika, potomaka afričkih robova i indijskih radnika koje su Francuzi i Britanci doveli na otoke, živjelo je u mirnim zajednicama. Imali su svoje škole, crkve, bolnicu i razvijenu kulturu. Živjeli su od ribolova, uzgoja povrća i rada na plantažama kokosa.

Louis Marcel Humbert, rođen 1955. na otoku Peros Banhos, sjeća se tog života.

​- Život je bio lagan, bio je to raj... Bio sam jako tužan kad sam shvatio da se nećemo moći vratiti. Majka je plakala i rekla nam: "Sada ćemo živjeti potpuno drugačiji život." I tada je počela noćna mora.

Noćna mora započela je tajnim dogovorom između vlada Harolda Wilsona u Velikoj Britaniji i Lyndona B. Johnsona u SAD-u. Pentagon je tražio izoliranu lokaciju za vojnu bazu u Indijskom oceanu, a Diego Garcia bio je savršen. Postojao je samo jedan uvjet: SAD je htio otok "očišćen" od lokalnog stanovništva. Britanija je pristala, a zauzvrat je dobila popust od 14 milijuna dolara na kupnju američkog nuklearnog raketnog sustava Polaris. Kako bi formalno proveli plan, Britanci su 1965. godine, neposredno prije davanja neovisnosti Mauricijusu, izvršili pritisak i za tri milijuna funti "otkupili" arhipelag Chagos, odvojivši ga u novu koloniju - Britanski teritorij Indijskog oceana (BIOT). Time je počelo sustavno i okrutno etničko čišćenje.

Protjerivanje je trajalo od 1968. do 1973. godine. Vlasti su prvo primijenile perfidne metode. Otočanima koji su otputovali na Mauricijus ili Sejšele radi medicinskog liječenja ili posjeta rodbini jednostavno je zabranjen povratak. Potom su drastično smanjili opskrbu otoka hranom i lijekovima, zatvorili plantaže i time uništili egzistenciju preostalih stanovnika. Posljednji i najbrutalniji čin bio je usmjeren na slamanje duha onih koji su se odbijali pokoriti. Britanski upravitelj naredio je ubijanje svih kućnih ljubimaca. 

Više od tisuću pasa, voljenih članova obitelji, sakupljeno je i ugušeno plinom iz ispušnih cijevi vojnih vozila pred očima njihovih vlasnika. Nakon toga, otpor je slomljen. Ljudi su ukrcani na teretne brodove, često u neljudskim uvjetima u potpalublju, zajedno s teretom ptičjeg gnojiva, i iskrcani u lukama na Mauricijusu i Sejšelima, bez novca, smještaja i budućnosti. Ostavljeni su da se sami snalaze.

"Održavanje fikcije" i rasistički prezir

Kako bi izbjegla osudu Ujedinjenih naroda i međunarodnog prava, britanska vlada pokrenula je operaciju sustavnog laganja. U tajnim dokumentima, koji su desetljećima kasnije isplivali na vidjelo zahvaljujući upornosti prognanika i njihovih odvjetnik, otkrivena je strategija nazvana "održavanje fikcije". Cilj je bio svijetu predstaviti priču da na Chagosu nikada nije postojalo autohtono stanovništvo, već samo "privremeni ugovorni radnici" koji nemaju pravo na domovinu.

Jezik koji su britanski dužnosnici koristili u internim komunikacijama otkriva duboko ukorijenjeni rasizam. Jedan je visoki dužnosnik zapisao: "Cilj vježbe je dobiti stijene koje će ostati naše; tamo neće biti autohtonog stanovništva osim galebova." Njegov kolega je na to nadodao: "Nažalost, uz ptice ide i nekoliko Tarzana ili Petka čije je porijeklo nejasno." Za prognane ljude, službeni London nije imao nimalo suosjećanja. Završili su u sirotinjskim četvrtima Port Louisa na Mauricijusu, gdje su mnogi umrli od gladi, bolesti i slomljenog srca - stanja koje Chagossiani nazivaju "sagren". U brutalnom siromaštvu, stopa samoubojstava bila je visoka, a obitelji su se raspadale. Kompenzacija koju je Britanija isplatila bila je mizerna i isplaćena tek godinama kasnije, uz uvjet da potpišu dokument kojim se odriču prava na povratak.

Crne lokacije

Dok su se Chagossianci borili za preživljavanje u egzilu, njihov je dom pretvoren u jednu od najvažnijih američkih vojnih baza na svijetu. S piste na Diegu Garciji polijetali su bombarderi B-52 u Zaljevskom ratu 1991. i tijekom invazije na Irak 2003. Otok je bio ključno polazište za zračne udare na Al-Qaidu i Talibane u Afganistanu nakon napada 11. rujna, odakle su na misije duge i po 40 sati kretali čak i nevidljivi bombarderi B-2.

No, uloga otoka postala je još mračnija tijekom "rata protiv terorizma". Brojni izvještaji, svjedočanstva i deklasificirani dokumenti upućuju na to da je CIA koristila Diego Garcia kao jednu od svojih zloglasnih "crnih lokacija" (black sites) - tajnih zatvora za ispitivanje i mučenje osumnjičenika izvan dosega američkog i međunarodnog prava. Iako su vlade SAD-a i UK-a to godinama poricale, britanski su dužnosnici na kraju nevoljko priznali da su dva leta za izručenje osumnjičenika sletjela na otok 2002. godine. Borci za ljudska prava vjeruju da je to samo vrh sante leda. Istraživanja su otkrila da su dokumenti o mogućoj britanskoj suučesništvu u mučenju na otoku uništeni ili oštećeni. Sudbina prognanog naroda i kasnija upotreba otoka kao mjesta za mučenje postali su isprepletene priče o imperijalnoj sili koja ne preza ni pred čim radi ostvarenja svojih strateških ciljeva.