U utorak, 18. kolovoza, izraelska je vojska izvela osam napada na zračnu bazu Abu al-Duhur u sjeverozapadnoj Siriji. Pogođeni su pista i skladišni objekti, nije bilo poginulih.

Izraelska je strana tvrdila da je reagirala zbog posjeta turske vojne delegacije bazi i da je ured premijera Netanyahua više puta upozorio Damask da su “Izrael i Sirija postigli dogovor o zadržavanju postojećeg stanja po pitanjima sigurnosti te da bi Sirija prekršila taj dogovor ako bi dopustila raspoređivanje turskih jedinica, jer bi takav čin predstavljao prijetnju”. Damask i Ankara su isprva negirali da je do posjeta uopće došlo, ali su to naknadno priznali.

Potom je sirijski ministar vanjskih poslova Asaad al-Šajbani izjavio da nije bilo planova za stalnu tursku bazu, nego za vojnu suradnju, obuku i razmjenu iskustava. Ambasador SAD-a u Ankari i posebni izaslanik predsjednika Trumpa za Siriju, Tom Barrack, izjavio je ovih dana da izraelska strana namjerno provocira Tursku kako bi to postala tema pred predstojeće izraelske parlamentarne izbore. Međutim, kako bilo da bilo, u toj priči ni Turska nije bez odgovornosti.

Neki su analitičari odmah po incidentu izrazili bojazan da bi ovo bombardiranje moglo biti najava novoga rata. Čini se da je to ipak pretjerano, ali bi bilo dobro shvatiti pozadinu i kontekst dugoročno nedvojbeno vrlo važnih događanja.

Nakon što je u prosincu 2024. srušen zločinački režim dinastije Al-Asad - oca i sina Hafera i Bašara (vladala je Sirijom gotovo 54 godine), vlast u Damasku preuzeo je prijelazni predsjednik Ahmed al-Šara. U prethodnim je godinama on upravljao jednom pokrajinom na sjeveru Sirije te je evoluirao od džihadista prema umjerenom islamizmu. Čim je imenovan za predsjednika, povjeren mu je i mandat da stabilizira prilike. Međutim, to je gotovo “nemoguća misija” jer je zemlja uništena dugogodišnjim građanskim ratom koji je uzeo između 500 i 600 tisuća života. Sirija je prije početka građanskog rata 2011. bila srednje razvijena zemlja s relativno solidnom infrastrukturom i ljudskim kapitalom. Danas je jedna od najsiromašnijih država u svijetu.

Sirijsko se vodstvo nalazi pred nizom unutarpolitičkih i vanjskopolitičkih izazova: rat je ostavio golemu količinu negativne energije i mržnje, što relativni mir čini krajnje krhkim. I interesi različitih unutarnjih i vanjskih aktera su suprotstavljeni. Pametne javne politike i odmjerene diplomatske inicijative nisu jamstvo da će se zemlja u dogledno vrijeme izvući iz ekonomskog i društvenog ponora. Ni ponovne oružane sukobe ne treba isključiti.

Uostalom, i nakon pada Assadova režima bilo je mnogo nasilja: u ožujku 2025. na sirijskoj sredozemnoj obali u sukobima odmetnika lojalnih Al-Assadu i vladinih snaga ubijeno je oko 2000 vojnika i civila. U srpnju su se u južnoj pokrajini Suvajdi sukobili pripadnici beduinskih sunitskih plemena i lokalni Druzi te je ubijeno, prema službenim podacima, najmanje 1707 osoba, a u izbjeglištvo je krenulo gotovo 200.000 ljudi.

Suvajda je bila prekretnica - tad je Al-Šara obećao da će zaštititi manjine u zemlji te da će sve kršitelje zakona u Suvajdi privesti pravdi. Ubrzo je oko 400 predstavnika sirijskih manjina - alavita, Druza, kršćana i drugih - održalo konferenciju u gradu Hasakehu (na sjeveru zemlje), na kojoj su ponovili zahtjeve za uspostavom decentralizirane države i izradu ustava koji jamči vjerski, kulturni i etnički pluralizam. I ta je konferencija pridonijela smanjivanju nasilja: u posljednjih godinu dana međuetničko i međureligijsko nasilje je uglavnom sporadično i događa se unutar užih sredina (izuzev činjenice da je bilo i žestokih borbi sirijske vojske i kurdskih milicija). No i dalje su brojke goleme: procjenjuje se da je u posljednjih godinu dana ubijeno najmanje 2000 osoba, vjerojatno koja tisuća više. Jedna od nedavnih dobrih vijesti jest da je postignut sporazum između Kurda (od 2 do 2,5 milijuna, što je oko 10% stanovništva) i središnjih vlasti: Kurdi nisu dobili autonomnu pokrajinu, ali im je omogućeno podučavanje jezika, slavljenje praznika i prakticiranje vlastite kulture, što im je desetljećima bilo zabranjivano.

Od pada Assadova režima temeljito se promijenio i međunarodni položaj Sirije.

Utjecaj Irana koji je bio ključni Assadov saveznik i praktički kontrolirao (dijelom preko Iranske revolucionarne garde, dijelom preko Hezbollaha) sva događanja u Siriji do danas je praktički nestao. Diplomatski odnosi dviju država su zamrznuti: ambasadorska mjesta u Damasku i Teheranu su upražnjena. Dodatno, gotovo je prekinut važan dio iranskog kopnenog i logističkog sustava prema Libanonu i Hezbollahu.

I ruski je utjecaj nakon Assadova pada znatno oslabio. Sirijska luka Tartus bila je sovjetska/ruska pomorska baza još od 1971. godine - jedina na Sredozemlju. Dijelom zbog rata u Ukrajini, dijelom zbog pritiska novih sirijskih vlasti, ruska je strana potpisala sporazum kojim je Damask ponovno preuzeo kontrolu nad civilnim i komercijalnim lučkim objektima (u taj je sporazum uključena i baza Hmeimim). Ruski vojni brodovi su napustili Tartus, a ruski vojni objekti u Tartusu trebali bi biti preoblikovani u zajedničke rusko-sirijske centre za obuku. Međutim, dio ruskog vojnog osoblja ostao je u Siriji. Dodatno, kako se sirijska vojska umnogome oslanja na sovjetsku i rusku opremu, Damask i dalje ovisi o Moskvi za ključne rezervne dijelove i održavanje.

Odmah po dolasku na vlast Al-Šara je počeo uvjeravati Zapad da je njegovo okretanje umjerenjaštvu iskreno i da tako misli nastaviti. Nakon prvotnog oklijevanja zapadne su mu diplomacije počele vjerovati. Neko je vrijeme postojala sumnja da mu njegovi bliski suradnici u tom pogledu nisu posve lojalni i da samo taktički glume umjerenost. Danas, dvije godine kasnije, neke osobe takve orijentacije su uklonjene, pa su u tom pogledu bojazni Zapada znatno manje.

Al-Šara je ubrzo po preuzimanju vlasti uspostavio dobre odnose s Libanonom (sirijska je vojska bila u Libanonu od 1976. do 2005. - u nekoj se to mjeri može smatrati okupacijom) i obvezao da će njegova vlada biti dobar susjed. I sa susjednim Jordanom je počela suradnja. Sa Saudijskom Arabijom dogovarala se humanitarna i ekonomska pomoć. Došlo je i do prvih izraelsko-sirijskih kontakata, nakon desetljeća nepovjerenja i posvemašnje blokade.

Pa ipak, ključna je bila uloga SAD-a: isprva je Washington bio vrlo oprezan zbog Al-Šarine prošlosti, ali su “pozitivni postupci” novih vlasti doveli u lipnju 2025. do ukidanja širokog američkog režima sankcija protiv Sirije. Tako je došlo do otopljavanja odnosa, jer Washington želi Siriju koja nije iranski i ruski saveznik, koja neće ponovno postati utočište Islamske države, koja neće destabilizirati susjede te će surađivati sa SAD-om i saveznicima i biti otvorena prema zapadnim ulaganjima i obnovi. Naposljetku, svime time SAD ojačava sirijske vlasti kako bi spriječile nove oružane sukobe (i građanski rat). No taj odnos je još daleko od toga da bude saveznički.

SAD koordinira i svoje saveznike u pogledu politike prema Siriji. Pa kako se onda mogao dogoditi debakl poput izraelskog bombardiranja?

Vladavina Recepa Tayyipa Erdoğana u Turskoj, koji je na vlasti od 2003. (prvo kao premijer, a od 2014. kao predsjednik), obilježena je autoritarnošću te promicanjem spoja turskog nacionalizma i konzervativnog islama (odmak od ranije izrazito sekularne tradicije turske države, dakle baštine Kemal-paše Atatürka). Erdoğan nastoji Tursku pozicionirati kao veliku regionalnu silu. Turska je članica NATO-a i kandidatkinja za članstvo u EU od 1999. (proces pristupanja već je godinama praktički zamrznut), ali istodobno održava odnose s Rusijom i Ukrajinom, snažno utječe na događanja na Bliskom istoku, Kavkazu (vojna i politička podrška Azerbejdžanu u etničkom čišćenju Nagorno Karabaha), Sredozemlju (intervencija u Libiji), ima tradicionalno napete odnose s Grčkom. Na Cipru, čiji je sjeverni dio turska vojska okupirala prije 52 godine, sve su jače lokalne snage koje traže više samostalnosti od Ankare (čak postoji opcija stvaranja ciparske federacije), ali to Erdogan ne dopušta.

Erdoganu se pripisuje promicanje “neoosmanizma”, pa se onda citira njegova izjava nakon izborne pobjede 2011.: “Sarajevo je pobijedilo koliko i Istanbul, Bejrut koliko Izmir, a Damask koliko Ankara”, čime je povezao područja bivšeg Osmanskog Carstva (BiH, Libanon, Sirija) s Turskom. Temeljna polazišta takve politike, ali na teorijskoj razini, razradio je 2001. u knjizi “Strategijska dubina: međunarodni položaj Turske” Ahmet Davutoğlu, bivši turski ministar vanjskih poslova (objavljena na srpskom u Beogradu 2014. godine). Turska vojska je 2015./2016. intervenirala u sjevernom Iraku (protivno volji tadašnjih vlasti u Bagdadu). Od 2016. do 2019. u tri odvojene operacije u sjevernoj Siriji uz tursku granicu izveli su “etničko čišćenje” 8000 km2 teritorija od lokalnog kurdskog i arapskog stanovništva pravdajući to sigurnosnom prijetnjom. S otprilike polovice tog teritorija Turci su se 2025. povukli, a s druge polovice nisu i, čini se, ni ne namjeravaju.

Turska od 2012. postaje jedan od glavnih neprijatelja Assadova režima i aktivno je radila na njegovu rušenju. Nakon Assadova pada Turska s Al-Šarom potpisuje sporazum o pružanju vojne pomoći, obuke i logistike. Istovremeno, uopće ne taji da se želi nametnuti kao dominantan politički i vojni faktor u Siriji i u Gazi.

Povijest odnosa Izraela i Sirije može započeti 1967. godinom, kad je Izrael u ratu zauzeo Golansku visoravan, strateški važan teritorij koji dominira nad velikim dijelom sjevernog Izraela. Desetljeća su prolazila u neuspješnim pregovorima, jer Sirija nije htjela priznati Izrael, a Izrael se nije htio povući s Golana. Kad je Assad svrgnut, izraelska je vojska prodrla još dalje u sirijski teritorij, na vrhove planine Hermon, procijenivši da postoji sigurnosni vakuum i da ni nove sirijske vlasti ne mogu jamčiti sigurnost Izraela. Izraelske vlasti i vojska smatraju da se ne smije dopustiti da se na sjevernoj granici ponovno pojavi snažna sirijska vojska ili turska ili iranska ili džihadistička infrastruktura. Tu je i pitanje Druza koji žive u južnoj Siriji, blizu izraelske granice, a koje Izrael pokušava zaštititi. Druzi su, naime, u protekle dvije godine bili žrtva napada kako beduinskih, tako i vladinih jedinica.

Vlada Al-Šare mnogo je pragmatičnija od Assadove i pokušava izbjeći sukobe i tenzije s Izraelom. Od 2025. SAD posreduje između Sirije i Izraela u pokušaju postizanja novog sigurnosnog aranžmana.

Naposljetku, treba nešto reći o povijesti tursko-izraelskih odnosa. Turska je 1949. bila prva većinski muslimanska država koja je priznala Izrael. Istodobno, Turska nije željela previše otvoreno antagonizirati arapski svijet, pa su odnosi dugo bili pragmatični, ali ne osobito bliski.

Veliki se zaokret dogodio 1990-ih, nakon završetka Hladnog rata i početka arapsko-izraelskog mirovnog procesa. Dvije su zemlje razvile vrlo bliske političke, gospodarske i osobito vojne odnose. Potpisani su sporazumi o vojnoj suradnji, zajedničkim vježbama i obavještajnoj razmjeni. Izrael je modernizirao turske vojne avione i prodavao Ankari naprednu vojnu tehnologiju. Važan zajednički interes bilo je i suzbijanje prijetnji iz Sirije, koja je tad podržavala Turskoj neprijateljske Kurde.

Dolaskom Erdoğana na vlast odnosi se nisu odmah pogoršali. Turska je čak pokušavala posredovati između Izraela i Sirije, a Erdoğan je 2005. posjetio Izrael. No Ankara je postupno zauzimala sve kritičniji stav prema izraelskoj politici prema Palestincima. Dobrim dijelom činila je to iz pukog populizma - da se nametne kao zaštitnik Palestinaca, jer su navodno arapske zemlje šutke promatrale njihovu patnju.

Pravi lom dogodio se 2008./2009. tijekom rata u Gazi. Erdoğan je žestoko kritizirao Izrael te se sukobio s izraelskim predsjednikom Šimonom Peresom na Svjetskom gospodarskom forumu u Davosu. Najveća kriza uslijedila je 2010., kad su izraelske snage presrele turski brod Mavi Marmara, koji je pokušavao probiti blokadu Gaze. U sukobu je poginulo devet turskih državljana (treba znati da na brodu nisu bili nikakvi mirotvorci - odlazeći prema Gazi javno su izvikivali “smrt Židovima”). Turska je nakon toga smanjila diplomatske odnose i prekinula veliki dio vojne suradnje. Nakon izraelske isprike 2013. dvije su zemlje donekle obnovile odnose, čak je postignut i sporazum o normalizaciji. Međutim, odnosi nikad nisu ponovno dosegnuli razinu iz 1990-ih. Napad Hamasa na Izrael u listopadu 2023. i posljedični rat ponovno je sve promijenio. Erdoğan je postao jedan od najžešćih kritičara Izraela, Turska je otvoreno podržala ne samo palestinsku stranu, nego i Hamas. Erdoğan je nazivao Netanyahuovu politiku genocidnom i uspoređivao ga s Hitlerom. Potom je i otvoreno prijetio Izraelu vojnom intervencijom. Istovremeno je obustavio svu trgovinu između dviju država. Izraelske su vlasti nazvale Erdoğana “antisemitskim diktatorom”.

Nakon pada Assadova režima Turska je postala ključni vanjski pokrovitelj nove sirijske vlasti, a to Izrael doživljava kao prijetnju. Tako je Sirija postala novo područje tursko-izraelskog strateškog nadmetanja, a palestinsko je pitanje samo jedno u tom nadmetanju.

Postoje dobre šanse da se eskalacija ne dogodi (međunarodne datosti koje obvezuju i Izrael i Tursku) - pregovori Izraela i Sirije se nastavljaju, izraelski ministar vanjskih poslova Gideon Saar izjavio je ovih dana da Izrael “nema interesa za eskalaciju s Turskom”. Čvrsta okosnica sadašnje konstelacije snaga jesu i odnosi SAD - Turska. Nakon izraelskog napada Washington pokušava uspostaviti mehanizam komunikacije između Izraela, Turske i Sirije kako bi se spriječio slučajni vojni sukob. Međutim, svi poznavaoci bliskoistočnih prilika već su naučili da se crni scenarij nikako ne smije isključiti.