Puljanin Nenad Marjanović, poznat kao Dr. Fritz, nekadašnji član legendarnog punk benda KUD Idijoti, objavio je knjigu "Idijotske priče" na gotovo 300 stranica. Kako nam je ispričao, riječ je o njegovim promišljanjima koja je bilježio na mobitelu. Vrlo brzo knjiga je postala izuzetno traženo štivo, pa smo tim povodom razgovarali s autorom o knjizi, ali i o drugim temama.

Express: Nova knjiga pod nazivom 'Idi(j)otske priče' nedavno je ugledala svjetlo dana. Riječ je o minijaturama, pričama iz Pule - o Puli. Otkud ideja za knjigom i koja je generalna poruka (osim idijotske priče)?

Pa lagao bih kad bih rekao da sam razmišljao o nekoj poruci. Mislim da mi je bilo najvažnije napraviti nešto za svoju dušu, nešto što će možda netko jednoga dana uzeti kao kakav takav parametar za Pulu našega doba. Ima jedna sjajna knjiga koja se zove "Koliki su te voljeli moja Pulo" autorice Tatjane Arambašin Slišković, knjiga je kultna za nas koji smo vezani uz Pulu, nije ni približno poznata kao "Puna je Pula", ali je genijalni dokument jednoga grada, obožavam tu knjigu, kupio sam deset primjeraka kako bih ih mogao podijeliti onima koji su je preskočili.

Express: Što za tebe kao Puljanina, ali i glazbenika, kroničara, novinara... znači Pula?

Pula me sve manje određuje, mislim da je logično, ona je sad utočište za neke druge ljude i neka druga razmišljanja, postala je dio sela, ne globalnog sela, nego sela po mentalnom sklopu. Neki su se ljudi pobrinuli da imamo sve što jedno selo mora imati: procesiju, vašar, sajam, folklorno društvo, zadružni dom, slab internet, kafiće s narodnjacima. Pula mi više ne znači previše...

Express: Koliko dugo je knjiga nastajala i možemo li i kako kronološki svrstati tekstove - priče?

Knjiga se kuhala barem dvije godine, na kraju smo je malo rastegnuli radi dizajna, ona je imala tih nekoliko faza, ova zadnja uređivanja bila je najkompleksnija, prije svega što se dizajn pretvorio u još jedno autorsko djelo unutar moje knjige. Blagoja Borislav Pešić je autor tog vizualnog identiteta koji ovu knjigu čini nešto drugačijom, treba vidjeti, jako je to dobro napravljeno.

Express: Imao si burnu karijeru u bendu koji je i danas rado slušan izvan svih granica (i izvan bivše Jugoslavije), ima li i toga u knjizi?

Ima u knjizi dosta o KUD Idijotima, ali su to priče koje nemaju nikakvu nit, nikakvu poveznicu, knjiga je puna nekih događaja koji jesu dio naše karijere, ali sama po sebi nije knjiga o bendu. Jako smo puno svirali, što bi rekli naši stari: "Svirali smo gdje god je bilo struje", naravno da je bilo svakakvih budalaština, ali je činjenica da smo jedan od bendova koji su na terenu svjedočili početku rata, barikadama, tenkovima... Mi smo se vozili po tim mjestima. Mislim da smo mi i Disciplina kičme zadnji bendovi koji su svirali u Sarajevu prije rata, nitko nakon toga nije svirao jer je započela opsada grada. Opet, bili smo jedni od prvih koji su svirali u Sarajevu nakon rata, veliko je iskustvo iza nas, jako puno ljubavi, bijesa i tuge, no malo sam o tome pisao, ova je knjiga malo drugačija.

Express: Kad si postao basist i kako, ne samo u KUD Idijotima, već inače?

Kad se pojavio punk, meni je život otišao u smjeru glazbe. Odlučio sam imati svoj bend, i to prvenstveno radi Ramonesa. Kad sam čuo njihov prvi album, nogomet mi više nije bio glavna okupacija. Počeo sam učiti svirati gitaru, imao sam dva kvartovska benda, onaj dio Pule ispod Vidikovca, Nazorova ulica, blizu Drosine, tamo je bilo pet bendova. Na bas sam prešao na nagovor Romea Đomlije iz benda The Spoons. Najprije smo napravili bend Besposličari - on, ja, Stipe Bobić, koji kasnije svirao u Atomskom skloništu, i pokojni multimedijalni umjetnik Johny Montezaro. Kasnije sam prešao u KUD Idijote i s njima snimio osam albuma.

Express: Što je najviše obilježilo tvoje odrastanje u Puli?

Uljanik u svim poznatim stanjima, od brodogradilišta, rock kluba do nogometnog kluba, taj suživot iz kojega neminovno izbija dobra glazba, čvrsti rock, dobri ljudi, ljudi svih nacija, vjera, varioci, tokari i brodomonteri su bili pripadnici jedne klase, radničke klase, tek kasnije su bili pripadnici neke nacije, vjere. Pula je tad odzvanjala, bila je naoružana gitarama, bitke su se vodile po kvartovima, svaki dio grada imao je barem tri benda, u samom gradu si imao tri kluba, sviralo se na sve strane, Korzo je bilo okupljalište ljudi, grad je imao dušu, boju i svoj ton, a taj ton je uz Arenu i Matu Parlova najpoznatiji pulski brend.

Express: Koliko je Pula danas ona Pula koja je tebi prirasla srcu?

Pula je danas selendra, grad kao svaki drugi na Balkanu, s tim što smo mi u službi turizma, siroti, jadni, mi žitelji Pule plaćamo sve kao da živimo Parizu. Ubija nas ta vječita usluga, taj miris tajlandskih kozica, liganja iz Patagonije, ponižavaju nas štandovi s perajama i maskama, onda kuhani kukuruz od pet eura, sladoledi i virtuozi koji ga serviraju na onom štapu, pa vrte li ga vrte. Grad smrdi po znoju, užeglom ulju, ceste su pune masnih fleka, iz svakog objekta tutnji odvratna muzika, nadmeću se tko će biti glasniji, animatori pozivaju ljude da uđu kod njih i probaju pizzu, najbolju na svijetu, gadljivo, sve je gadljivo. To je današnja Pula, ali sami smo birali, sve smo sami izabrali, nitko nam ništa nije naturio.

Express: Što joj nedostaje?

Samopoštovanje, dostojanstvo, ljubav njezinih građana... Toga nema, ma koliko god se svi trudili prodati majicu i šalicu "I love Pula".

Express: Knjiga je zapravo vremeplov gledan kroz oči autora, pa nam kronološki odaje nekoliko važnih detalja, informacija ili događaja koji su se našli na papiru?

Ma knjiga je pisana na mobitelu. Već druga koju sam pisao u mobitelu, mislim da je zbog toga više vodič kroz moja psihička stanja nego neka kronika, kako bih o čemu razmišljao, tako sam to zapisivao. Ima u njoj svega, ali generalno je posvećena Puli.

Express: Knjiga je i priča o malim ljudima i zaboravljenim veličinama, sportskim ikonama....., što je na neki način i obilježilo tvoj život, pa na koji to način?

Priče su sukus svega i svačega, od velikih ljudi koji su obilježili moj život, pa tako i onih malih koji su bili dio mojega života, ništa ih ne povezuje, samo moja sjećanja. Knjiga je jako dobro ilustrirana što je zasluga beogradskog dizajnera Blagoja Borislava Pešića. Ušao je u srž, on obožava Pulu i to se osjeti, jako puno toga svoga unio je u knjigu. Priče nemaju nikakav red, kad god prekineš možeš nastaviti čitati i ništa nisi izgubio.

Express: Ispričaj nam dvije najzanimljivije anegdote iz života (bio ti akter ili samo promatrač)?

Jedna od zanimljivijih je naš nastup na Festivalu mediteranskih zemalja na kojemu smo predstavljali Jugoslaviju, sve se to događalo na jugu Italije, u Reggio Calabriji. Tad sam shvatio da glazba može potaknuti snažne političke reakcije. Svirali smo "Bandiera Rossu" i nastao je kaos, takvu tučnjavu nisam nikad prije niti kasnije vidio - palice, lanci, spremili su se kao da su znali da će se to desiti. Crni i crveni su na kraju napravili međunarodni incident, naš tadašnji ambasador uložio je protestnu notu organizatorima, mi nismo znali što se zbiva. Bili smo cijelu noć pod zaštitom policije. Tek smo kasnije saznali da je njihovo društvo pod velikom traumom iz prošlosti, mi smo bez ikakve zle namjere počeli svirati radničku pjesmu i crvenoj zastavi te je krenuo stampedo. Kad je sve završilo, organizatorima je bilo teško objasniti da "nisu znali da ćemo mi to svirati". Policija je kasnije naš nastup stavila u kategoriju provokacije, organizatori su bili optuženi da su od nas naručili pjesmu. No nastao je i diplomatski skandal, ispalo je da je prekinut koncert predstavnika jedne zemlje u drugoj zemlji, i to na festivalu koji se zvao "Živjeti na Mediteranu". Mi smo taj skandal maksimalno iskoristili za vlastitu promociju.

Express: Koliko te zanima politika i u kojim smjerovima ako da?

Ima jedan naš stih: "Pratim politiku u samoobrani", pa, eto, tako, ne volim politiku, ali bih lagao kad bih rekao da nemam svoje stavove, no da ne objašnjavam, riječ je o potpuno suprotnoj politici od one koja danas dominira svijetom.

Express: Mnogi te smatraju kao vrlo duhovitog autora, pomalo ciničnog, ali se ne libiš izreći istinu. Jesi li ikad imao neugodnosti zbog toga?

Svatko tko ima stav, bilo kakav, mora biti spreman da će pronaći neprijatelje, ja sam pao u nemilost određenih krugova jer sam rekao da mi nije normalno da gradonačelnik Pule nosi majicu navijača Hajduka. Bila je to histerija, zadnja koje se sjećam, kroz karijeru smo ispaštali zbog stavova, no shvatio sam da su nam stavovi donijeli i kultni status. Što se života tiče, on je sam po sebi zajeban, a ja spadam u onaj krug ljudi koji su manje-više u sukobu s realnošću, no sve se manje zbog toga nerviram.

Express: Koliko knjiga je iza tebe?

Objavio sam knjige: "Ukrudbene pojebnice", "Vrajža makina", "Život s Idi(j)otima", "Topnički dnevnici" i sad "Idi(j)otske priče". Napisao sam roman "Usahli život Radomira Đonsona", ali ga nisam objavio, još mi nije legao, kad god malo zavirim u taj roman, shvatim da je samo naslov dobar.

Express: Slušaš li danas muziku i koju?

Ne slušam pasionirano ništa, gledam ove oko sebe koji kažu da slušaju Thompsona radi glazbe. Pa možeš mi svašta prodavati, ali molim te, nemoj mi pričati o glazbi, znam što znači kad si glasnogovornik neke ideje. Mi smo to puno manje bili na lijevom spektru i oni koji glazbu slušaju radi poruke i politike u principu ne slušaju glazbu. Oni dolaze po ono što traže, a to sigurno nisu dobro posloženi akordi ili dobro odsvirani bubanj. Dođu ne zbog glazbe, dođu radi toga što se u gomili osjećaju jače. Moje slušanje glazbe je nešto suptilnije, volim biti sam i onda se posvetiti slušanju. Amyl and the Sniffers su mi trenutačno najdraži, tu su naravno i svi punk veterani. Mnogo sam vremena proveo u studiju u Žminju gdje smo radili navijačku pjesmu "Za Istru kuca srce moje", tako da sam to morao slušati.

Express: Što te živcira?

Rekao sam, najviše me nerviraju ovi koji kažu da slušaju Thompsona radi dobre glazbe, pa reci brate sviđaju mi se tekstovi, ideja, energija, volim taj politički izraz, ali pričati mi o pjesmama koje pjeva inačica Alena Islamovića, i to tri puta gore od njega, e to me nervira.

Express: Kako provodiš dan? Ti si novinar i vlasnik uspješnog portala, kako sve stigneš (nemoj samo reći dobra organizacija je sve)?

Ja sam suvlasnik pa se ponašam tako, ne radim puno, dežuran sam nedjeljom i tad radim, glavninu vremena sam u jednom kafiću na Verudi gdje svakodnevno s prijateljem Borisom Burićem, našim Puležanom iz Osijeka, češljam sportske, glazbene i političke teme. Skupi se tu društvo iz različitih područja pa su mi sva godišnja doba osim ljeta puno zanimljivija. U životu sam uvijek imao dovoljno vremena, mada kažu da je vrijeme novac, novca imam taman da platimo to što popijemo. Sve u svemu nisam nikakav udarnik, radim na tome da što manje radim, a kad nešto radim, da to bude kvalitetno.

Express: Koji je tvoj najbolji način izražavanja. Kroz pisanje, govor ili muziciranje i zašto?

Mislim da sam najbolje radio kao radijski voditelj, a nije mi ni televizija strana, pisanje me definitivno opušta. Kroz bend KUD Idijoti nisam bio autor, možda ideolog, glasnogovornik, no pjesme nisam pisao. Kao radijski voditelj dolazio sam do punog izražaja, brzo mi radi mozak pa sam s kolegom Diegom Bosuscom vodio zanimljive emisije, no nakon što sam dao otkaz na Radio Maestralu, nitko nije imao hrabrosti pozvati nas da nešto radimo. Mislim da se povijest ponavlja, ista je sudbina svih koji su malo drugačiji, hrabriji, duhovitiji...