Kraju se bliži jedno od najtoplijih europskih ljeta koje nam je, slikovitije nego ikad do sad, pokazalo moć pojma kojim svakodnevno baratamo. Klimatske promjene. Stari kontinent pokosila je suša, a njegov krajnji jug zahvatili su stravični požari. Na stotine tisuća ljudi zbog te prirodne katastrofe moralo je napustiti svoje domove u Francuskoj, vatra je gutala dijelove Španjolske i Portugala, požari oko Atene u Grčkoj, na Kreti i na poluotoku Peloponezu pustošili su kilometre i kilometre fronte. Vatrena pošast zahvatila je ovih dana i hrvatsku obalu. Zastrašujući prizori iz Omiša, s Brača, zadarskog područja, Pelješca i drugih hrvatskih mjesta potvrđuju ono na što stručnjaci već duže vrijeme upozoravaju - Europa je kontinent koji se najbrže zagrijava, zbog čega se suočava se s ekstremnim toplinskim valovima koji pak pojačavaju rizik od požara. 

Govoreći pak o sve većem riziku od požara zbog klimatskih promjena, znanstvenici ističu da bi jedan neočekivani saveznik mogao pomoći u usporavanju njihova širenja. Riječ je o životinjama koje su u Europi nekada bile gotovo istrijebljene zbog mesa i krzna, a često su smatrane i štetočinama - dabrovima. Njihova navika izgradnje brana, kopanja kanala i pretvaranja manjih vodotoka u prostrana močvarna područja stvara prirodne protupožarne koridore koji ostaju vlažni i zeleni čak i tijekom dugih sušnih razdoblja, piše Euronews.

Takva bi područja mogla imati sve veću važnost u Europi, gdje su ekstremne vrućine i manjak oborina stvorili uvjete za neke od najvećih požara posljednjih desetljeća. Europska komisija aktivirala je mehanizme za hitne intervencije kako bi pomogla pogođenim državama, no europski vatrogasni kapaciteti sve se teže nose s intenzitetom i brzinom širenja požara. Samo ovoga ljeta u Španjolskoj i Francuskoj izgorjeli su deseci tisuća hektara površine.

Razmjeri požara postali su toliko ekstremni da je 27. srpnja jedan požar u Francuskoj proizveo vlastiti olujni sustav. Stup dima razvio se u snažan grmljavinski oblak, poznat kao pirokumulonimbus, koji je proizveo munje i izazvao nove požare izvan područja prvotnog plamena. Istodobno su nastali snažni i nepredvidivi vjetrovi koji su vatru mogli usmjeriti prema novim područjima.

Opasnost od dodatnog širenja požara raste jer se u velikom dijelu Europe očekuju nova razdoblja ekstremne vrućine. Već nekoliko dana visokih temperatura dovoljno je da iz trave, grmlja i drugog raslinja ispari znatan dio vlage. Kada se vegetacija osuši, dovoljan je odbačeni opušak, iskra s roštilja ili drugi mali izvor vatre da se razvije požar koji se može vrlo brzo proširiti. Problem dodatno pogoršava tlo isušeno dugotrajnim sušama. Takva zemlja teže upija vodu, a požari se na njoj teže gase. Upravo bi u takvim okolnostima dabrovi mogli imati važnu ulogu. Njihove brane zadržavaju vodu u krajoliku, podižu razinu podzemnih voda i omogućuju da vegetacija uz vodotoke ostane zelena i tijekom sušnih mjeseci.

Jedan od najupečatljivijih primjera zabilježen je nakon velikog požara koji je u jesen 2020. zahvatio šume američke savezne države Colorado. Požar nazvan East Troublesome proširio se područjem Nacionalnog parka Rocky Mountain, zatvorio glavne prometnice, uništio stotine kuća i prekrio širu regiju gustim dimom. Izgorjelo je gotovo 200.000 hektara zemljišta, a poginule su dvije osobe. Na snimkama iz zraka nastalima nakon požara vidjela su se golema područja pretvorena u pepeo. Usred spaljenog krajolika ipak je ostala zelena oaza koju vatra gotovo nije zahvatila. Riječ je bila o području koje su oblikovali dabrovi. Njihove brane i kanali pretvorili su male potoke u vlažne livade i močvare, čime su stvorili prostor koji se nije mogao zapaliti jednakom lakoćom kao okolna suha vegetacija.

Požari se, objašnjavaju stručnjaci, najčešće šire putem najmanjeg otpora. Vatra će zato prije zahvatiti suhu travu, grmlje i drveće nego pokušati prodrijeti kroz vlažno područje oko dabrovih brana. Takve močvarne zone mogu funkcionirati kao prirodne protupožarne barijere, ali i kao utočište za životinje koje ne mogu dovoljno brzo pobjeći pred vatrom, poput žaba, riba i manjih sisavaca.

Studija iz 2020. godine, simbolično nazvana "Smokey the Beaver", analizirala je podatke o vegetaciji tijekom pet velikih požara na zapadu Sjedinjenih Američkih Država, objavila je NASA. Istraživače je zanimalo koliko dabrovi mogu pridonijeti stvaranju krajolika otpornijih na klimatske promjene i požare. Rezultati su pokazali da su područja uz vodotoke pregrađene dabrovim branama ostala razmjerno očuvana u usporedbi s područjima na kojima dabrova nije bilo. Zdravlje vegetacije na područjima bez dabrova tijekom požara se u prosjeku pogoršalo približno tri puta više nego na područjima koja su oblikovale njihove brane. To ne znači da dabrovi mogu potpuno zaustaviti velik požar, ali njihova aktivnost može smanjiti brzinu njegova širenja, očuvati dijelove vegetacije i povećati količinu vode dostupne u krajoliku.

Kasnija studija proučavala je mogući utjecaj dabrova u kalifornijskoj Sierra Nevadi, području koje je posebno ugroženo sušama i šumskim požarima. Istraživači su procijenili da je ondje, u usporedbi s povijesnim razinama, još moguće iskoristiti oko 51 posto potencijala za izgradnju dabrovih brana. Znatne mogućnosti za njihovu izgradnju postoje u gotovo svim analiziranim slivovima. Prema konzervativnim procjenama, dabrove bi brane na tom području mogle zadržavati oko 120 milijuna prostornih metara površinske vode. Istodobno bi mogle pridonijeti stvaranju približno 2200 četvornih kilometara krajolika otpornijeg na požare. Najveća korist mogla bi se ostvariti upravo uz vodotoke koji se nalaze na područjima istodobno izloženima visokom riziku od požara i suše.

Znanstvenici sada proučavaju mogu li dabrovi, osim u prevenciji, pomoći i u obnovi krajolika nakon požara. U planinama zapadno od Fort Collinsa u Coloradu istraživači su na spaljenim područjima izgradili umjetne brane koje oponašaju one koje grade dabrovi. Cilj je utvrditi mogu li takve prepreke ubrzati oporavak močvarnih ekosustava, poboljšati kvalitetu vode i smanjiti posljedice bujičnih poplava nakon požara. Požari uništavaju vegetaciju i korijenje koje stabilizira tlo, zbog čega spaljena zemlja znatno slabije upija kišu i otopljeni snijeg. Voda tada velikom brzinom otječe niz padine, noseći sa sobom pepeo, sediment i ostatke vegetacije. Time raste opasnost od poplava, klizišta i onečišćenja vodotoka, a dodatno se opterećuju sustavi za pročišćavanje vode.

Umjetne brane trebale bi usporiti protok i usmjeriti vodu prema okolnim poplavnim ravnicama. Kada voda sporije teče, pijesak, zemlja i drugi sediment talože se na dnu umjesto da nastavljaju put nizvodno. Istraživači također ispituju mogu li takve brane zadržati više ugljika i dušika u gornjim dijelovima sliva te tako spriječiti njihovo dospijevanje u jezera i rijeke, gdje mogu poremetiti vodene ekosustave i potaknuti cvjetanje algi. Prvi rezultati pokazuju da umjetne brane mogu poboljšati kvalitetu vode, no tek treba utvrditi koliko bi njihova izgradnja bila izvediva na velikim područjima. Takva rješenja ne bi trebala zamijeniti prirodne populacije dabrova, nego bi mogla poslužiti na mjestima na kojima se životinje još nisu vratile ili gdje uvjeti nisu pogodni za njihovo trajno naseljavanje.

Za Europu, pa i za Hrvatsku, je osobito važno što se populacija dabrova posljednjih desetljeća snažno oporavila. Nakon što su gotovo nestali zbog intenzivnog lova, stroža zakonska zaštita i programi ponovnog naseljavanja omogućili su njihov povratak u brojne europske države. Između 1960. i 2016. broj europskih dabrova, ne računajući Rusiju, povećao se za približno 16.000 posto te ih danas ima više od 1,2 milijuna.

Proširilo se i područje na kojem žive. Između 1955. i 2020. njihov se raspon povećao za oko 835 posto. Svako novo područje koje dabrovi nasele potencijalno donosi nove močvare, prirodne protupožarne koridore, veću sposobnost zadržavanja vode i dodatnu zaštitu od poplava. Njihove brane također filtriraju vodu, zadržavaju sediment i stvaraju staništa za velik broj biljnih i životinjskih vrsta. Dabrovi su 2023. ponovno uvedeni i u škotski Nacionalni park Cairngorms, koji je ovoga ljeta zbog požara bio zatvoren za posjetitelje. Organizacije koje se bave obnovom prirodnih ekosustava ističu da se vrijednost područja oblikovanih djelovanjem dabrova ne smije podcijeniti, osobito u vrijeme kada požari zbog klimatskih promjena postaju sve učestaliji i intenzivniji.

Njihova uloga ipak nije čudesno rješenje koje može zamijeniti vatrogasce, protupožarne prosjeke, sustave ranog upozoravanja i odgovorno upravljanje šumama. Međutim, povratak dabrova pokazuje da zaštita prirode i zaštita ljudi ne moraju biti suprotstavljeni ciljevi. Životinja koja je stoljećima bila progonjena danas bi mogla pomoći Europi da lakše podnese suše, poplave i požare koji prijete sve većem broju ljudi. Najjednostavnije objašnjenje njihove protupožarne uloge sadržano je u rečenici koju često ponavljaju stručnjaci za obnovu prirode - voda ne gori. A upravo je zadržavanje vode u krajoliku posao koji dabrovi obavljaju bolje, jeftinije i prirodnije od gotovo bilo kojeg tehnološkog sustava.