Vijest da je u Hrvatskoj zabilježen slučaj gube odjeknula je snažno, ne samo zbog rijetkosti same bolesti, nego i zbog dubokih povijesnih i moralnih asocijacija koje ona nosi. Guba je stoljećima bila simbol straha, izolacije i društvenog odbacivanja, bolest koja je oboljele gurala na rub zajednice. Upravo na tom rubu, među onima koje su drugi zaobilazili, djelovala je svetica Majka Tereza, silno štovana i u Hrvatskoj. Premda je bila Albanka, ona je za sebe je znala reći da je proizašla iz hrvatske katoličke tradicije. Za vrijeme redovništva i misije u rodnom Skoplju oduševili su je hrvatski isusovci, a s misionarom Antom Gabrićem Majka Tereza blisko je surađivala sve do njegove smrti 1988. Zajedno su 1978. boravili i u Zagrebu.

Novinarka Silke Wünsch upravo je danas za Deutsche Welle napisala tekst o filmu koji se bavi životom i djelom Majke Tereze. Film „Majka", u Njemačkoj preveden kao „Tereza – život između svjetlosti i sjene", predočava gledateljima kaos u kojem je godinama djelovala svetica- u njemu nema estetike nalik svetačkoj aureoli – tu je gradski pejzaž pun buke, prenaseljen i s gomilama ljudi:

"Majka Tereza, rođena kao Anjezë Gonxhe Bojaxhiu 1910. godine u Skoplju, u današnjoj Sjevernoj Makedoniji, pojavljuje se kao žena koja traži svoju svrhu usred ruševina i teškoća. Tijekom putovanja vlakom je, kako se priča, iskusila svoj poziv unutar poziva– da više ne živi samo za Boga, nego i za najsiromašnije od siromašnih. Film prikazuje Majku Terezu (koju uspješno glumi Noomi Rapace) ne kao transcendentnu figuru svjetlosti, već kao ženu koja se buni protiv svoje crkve. Njen plan je bio revolucionaran - da napusti samostan, osnuje vlastiti red, preseli se u srce sirotinjskih četvrti i brine o bolesnima i umirućima – kao redovnica izvan reda. Crkva se tome opirala, jer je ta želja značila prekid sa starim tradicijama i poslušnošću, ali ona je ustrajala. Vatikan je tek 1948. godine popustio i konačno, 1950. osnovala je red Misionarke ljubavi", piše Silke Wünsch i nastavlja:

"Film je vizualno zgusnut, jezično suzdržan i podvučen glazbom distorziranih električnih gitara. On prikazuje sirotinjske četvrti Kolkate i tamošnje ljude obilježene siromaštvom i bolestima, idilični svijet ženske škole gdje učenice nose ružičaste haljine, kao i spartanske sobe redovnica unutar zidina samostana, gdje Majka Tereza, kao poglavarica samostana, upravlja čvrstom rukom".

Film pristupa njezinom liku kritički, ali s poštovanjem – samo nagovještavajući neke kontroverze:

"Na primjer, u jednoj sceni ona se pita proizlazi li njena posvećenost iz čistog milosrđa ili taštine. To je trenutak koji nakratko ostavlja po strani mit i otkriva nam Majku Terezu koja preispituje samu sebe.Nešto kasnije u filmu ona razgovara o pobačaju sa svećenikom koji je na čelu samostana. On ju podsjeća da ne osuđuje žene, već da razmotri razloge koji ih navode na takvu odluku – i odjednom se postavlja pitanje dozvoljava li suosjećanje i neslaganje – protiv institucije Crkve, koja pobačaj osuđuje. Usprkos poštovanju, slika prave Majke Tereze – koju je papa Franjo 2016. godine kanonizirao – odavno je prestala biti idealna. Čak i za života ona je bila kontroverzna ličnost. Organizacije za ljudska prava optuživale su ju da je zanemarivala lijekove protiv bolova i higijenu u svojim domovima, tvrdeći da su oni više ličili na hospicije nego na bolnice. Tvrdilo se i da je primala stotine milijuna dolara donacija iz ponekad sumnjivih izvora, a da su medicinski standardi njenih institucija bili užasni", piše Deutsce Welle.

Majka Tereza je bila posebno kritična po pitanju pobačaja. U svom govoru povodom dobivanja Nobelove nagrade (1979.) pobačaj je opisala kao „ubojstvo" i „najvećeg rušitelja mira". Zbog toga je postala moralna figura konzervativnih pokreta – a istovremeno i meta feminističke kritike, koja ju je optuživala da je podčinila ženska prava idealu samopožrtvovnosti.

Ipak, redateljica filma Teoni Strugar Mitevska u Majci Terezi vidi i neke feminističke osobine: „Ona je sebi dala slobodu da bude ono što jest kako bi postigla svoj cilj. To je, po mom mišljenju, čini izuzetno feminističkom figurom", rekla je Mitevska u intervjuu za filmski časopis „Filmdienst".

"Kao žena koja je stekla autoritet unutar patrijarhalne crkve, osnovala vlastiti red i privukla pažnju širom svijeta, Majka Tereza se svakako može smatrati moćnom ženskom figurom. Prkosila je konvencijama, napustila samostan i predvodila tisuće sestara – što je način djelovanja koji je bio daleko od uobičajenog. Istovremeno, zalagala se za viziju ženstvenosti usredotočenu na majčinstvo, odricanje i poslušnost. Njen rad bio je posvećen pomaganju u patnjama, a ne promjeni struktura. Teško da je bila feministkinja u emancipacijskom smislu – ali svakako jest u smislu ženskog prisustva i vodstva. U posljednjim desetljećima Majka Tereza je patila od dubokih sumnji. Njena pisma i dnevnički zapisi, objavljeni 2007. godine, otkrivaju dubok osjećaj usamljenosti i pitanje o postojanju Boga koje se stalno ponavlja. Žena koja je simbolizirala nadu širom svijeta napisala je da je iznutra „ledena", da joj nebo više ništa ne znači: „Meni ono izgleda kao prazan prostor." Možda je upravo to ono što njen lik čini tako ljudskim", zaključuje Silke Wünsch i dodaje:

"Debate o pobačaju, siromaštvo, vjerski sukobi, autoritet ženske crkve – mnogo toga je zastrašujuće relevantno i danas. Film nas suočava s pitanjem - može li žena u isto vrijeme biti i sveta i politički problematična? On Majku Terezu prikazuje kao lik s ograničenjima. Možda upravo u tome leži njena relevantnost danas – ne kao svete figure svjetlosti, već kao figure koja postavlja pitanja. Zato ovaj film, koji ništa ne objašnjava nego samo razmatra, može biti dobra prilika da se o Majci Terezi ponovo progovori".