Generacija Z okreće svijet naglavačke: Jedni biraju krajnju desnicu, drugi ljevicu

Marko Djurica
Od Zagreba do Berlina i Londona, mladi izlaze na ulice jer sve manje vjeruju da će živjeti bolje od svojih roditelja. New York Times analizira generaciju koja mijenja političku kartu svijeta, jača radikalne stranke i sve češće odbacuje tradicionalnu politiku
Vidi originalni članak

Jedni žele srušiti kapitalizam. Drugi traže deportacije migranata. Treći zahtijevaju veća socijalna prava, besplatno obrazovanje i dostupne stanove. Neki prosvjeduju protiv rata i naoružavanja, a drugi glasaju za političare koji obećavaju radikalne sigurnosne mjere. Naizgled nemaju mnogo zajedničkog. Osim jedne stvari: mladi su, nezadovoljni i sve manje vjeruju političkom sustavu u kojem su odrasli.

Diljem Europe danas, 20. studenoga 2026., održavaju se koordinirani prosvjedi učenika i studenata. Među zemljama u kojima su organizirani nalazi se i Hrvatska. Prosvjedne aktivnosti najavljene su u Zagrebu, Rijeci, Puli, Zadru i Osijeku, gdje mladi upozoravaju na visoke troškove života, nedostupne stanove, probleme obrazovnog sustava i zdravstvene skrbi. Dio prosvjednika protivi se i obveznom vojnom roku te povećavanju vojnih izdataka. No ono što se danas događa na hrvatskim ulicama dio je mnogo šire priče. Generacija Z, otprilike oni rođeni između 1997. i 2012. godine, postaje jedan od najnepredvidljivijih čimbenika svjetske politike. Njezini pripadnici ne priklanjaju se jednoj ideologiji, ne vjeruju nužno tradicionalnim strankama i sve češće traže radikalne odgovore na probleme koje etablirani političari godinama ne uspijevaju riješiti.

O tom fenomenu pišu Jim Tankersley i Amanda Taub u velikoj analizi američkog New York Timesa, naslovljenoj "Generacija Z pokreće globalne političke promjene, pomažući krajnjoj ljevici i krajnjoj desnici". Njihova je ključna teza da se iza različitih oblika političkog bunta krije sličan osjećaj: mlađe generacije sve su manje uvjerene da će uživati sigurnost, prosperitet i slobode koje su imali njihovi roditelji i djedovi.

- Za nas nema budućnosti - rekla je za New York Times 27-godišnja Laura Spearey, studentica informacijskih tehnologija iz španjolskog Bilbaa, koja je otputovala u Veliku Britaniju kako bi sudjelovala u današnjim prosvjedima. Govorila je o teškoćama pri pronalaženju stana, pristupu zdravstvenoj skrbi i osiguravanju osnovnih životnih uvjeta.

- Nemate nikakvu priliku za vlastiti život, za ostvarenje svojih životnih planova - objasnila je.

Generacija Z odrasla je u svijetu koji je obilježila financijska kriza 2008., zatim pandemija koronavirusa, ratovi, rast cijena, klimatske promjene i sve veći pritisak na državne proračune. U brojnim razvijenim zemljama mladi imaju dojam da im se društveni ugovor koji je vrijedio za prethodne generacije polako raspada pred očima. Nekadašnja obećanja bila su relativno jednostavna: završi školu, zaposli se, radi i moći ćeš kupiti stan, osnovati obitelj i postupno poboljšavati svoj životni standard. Danas sve više mladih sumnja da će taj model funkcionirati i za njih. Za razliku od svojih roditelja, koji su u mnogim europskim zemljama mogli računati na povoljnije uvjete stanovanja, mlađe generacije suočavaju se s visokim najamninama i nekretninama koje često nisu dostupne ni ljudima s redovitim primanjima. Upravo zato nije slučajno da je stanovanje jedan od glavnih zahtjeva današnjih prosvjednika u Hrvatskoj.

Hrvatski dio priče ima svoje posebnosti. Visoke cijene stanova, osobito u Zagrebu i gradovima na obali, mladima otežavaju osamostaljivanje. Turizam, tržište kratkoročnog najma i dugogodišnji nerazmjer između cijena nekretnina i primanja dodatno opterećuju one koji tek počinju raditi. Za studente iz drugih gradova poseban su problem troškovi smještaja i nedovoljan broj mjesta u studentskim domovima. Na današnjem prosvjedu student Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu, jedan od organizatora, upozorio je upravo na te probleme. Među zahtjevima istaknuo je dostupniju zdravstvenu skrb, studentsku polikliniku i veći broj mjesta u domovima.

U Rijeci su se učenici i studenti okupili kako bi upozorili na previsoke životne troškove i nedostatna ulaganja u obrazovanje i zdravstvo. Hrvatska pritom ima i iskustvo dugotrajnog iseljavanja mlađih ljudi. Odlazak u inozemstvo godinama je bio jedan od načina na koji su građani reagirali na nezadovoljstvo životnim prilikama.

U Njemačkoj mladi biraju krajnju ljevicu i krajnju desnicu

Jedan od najzanimljivijih primjera koje analizira New York Times dolazi iz Njemačke. Ondje su u samo nekoliko godina mladi birači pokazali spremnost na dramatične političke zaokrete. Dok su na ranijim izborima podržavali stranke političkog centra, danas sve više glasova odlazi političkim opcijama koje obećavaju radikalnije promjene. U Berlinu je u rujnu ove godine krajnje lijeva stranka Die Linke ostvarila iznenađujuću pobjedu na gradskim izborima. Važnu ulogu imao je velik odaziv mladih, uključujući birače koji su mogli glasati već sa 16 godina.

U njemačkoj saveznoj zemlji Saskoj-Anhalt dogodilo se gotovo suprotno. Prema izlaznim anketama koje prenosi New York Times, krajnje desna Alternativa za Njemačku, AfD, na rujanskim je izborima dobila više od 40 posto glasova najmlađih birača, više nego dvostruko od bilo koje druge stranke. Lice tamošnjeg AfD-a bio je Ulrich Siegmund, političar vrlo aktivan na TikToku, koji je obećavao poboljšanje ekonomskih prilika, nove pogodnosti za mlade roditelje, deportacije dijela imigranata i prestanak njemačke potpore Ukrajini. Na drugoj strani, Die Linke privlači mlade drukčijim odgovorima: većim javnim ulaganjima, socijalnom zaštitom i kritikom ekonomskih nejednakosti. Dvije su to gotovo suprotne političke vizije, ali se obraćaju biračima koji osjećaju da postojeći sustav ne ispunjava njihova očekivanja.

Klaus Hurrelmann, profesor na berlinskoj školi Hertie i suautor dugogodišnjeg istraživanja "Youth in Germany", za New York Times upozorava da nije presudno jesu li mladi objektivno siromašniji od prethodnih generacija. Presudno je, kaže, to što sve više njih vjeruje da se tradicionalna društvena obećanja više ne odnose na njih. Njemačko istraživanje koje obuhvaća više od 2000 mladih godišnje tijekom devet godina pokazuje da su ekonomske brige mlađih generacija znatno porasle.

U Francuskoj svaki peti mladi birač naginje krajnjoj desnici

Slične političke promjene primjećuju se i u Francuskoj. Prema anketama koje navodi New York Times, približno svaki peti birač mlađi od 25 godina najavljuje da će na izborima sljedeće godine podržati vodeću krajnje desnu stranku. Na francuskim parlamentarnim izborima 2024. udio mladih koji su glasali za krajnju desnicu bio je još veći. To je posebno zanimljivo jer se generaciju Z često prikazuje kao izrazito progresivnu, liberalnu i sklonu lijevim političkim opcijama.

Društvene mreže omogućile su različitim političkim pokretima da se izravno obraćaju mladima, često zaobilazeći tradicionalne medije i stranačke organizacije. Radikalne poruke, pojednostavljena rješenja i političari koji nastupaju kao protivnici postojećeg sustava mogu na tim platformama privući znatnu pozornost. Pritom se nezadovoljstvo visokim najamninama i nedostupnim stanovima može pretvoriti u zahtjev za većom državnom intervencijom, ali i u potporu politici koja za ekonomske probleme okrivljuje imigraciju. Ono što jednu skupinu vodi ulijevo, drugu može odvesti udesno.

New York Times navodi i druge primjere velikog političkog utjecaja mladih. Prema analizama izbornih rezultata, mlađi birači imali su važnu ulogu u porazima nacionalističkih političkih vodstava u Mađarskoj i Srbiji te u izboru prvog crnog senatora iz Mississippija nakon razdoblja Rekonstrukcije. Riječ je o različitim političkim okolnostima, ali zajednički im je značajan angažman mlađih birača.

Zašto su mladi protiv novog naoružavanja Europe?

Posebno važna tema današnjih europskih prosvjeda jest vojna potrošnja. Europske države posljednjih godina najavljuju povećana ulaganja u obranu. Razlozi uključuju rusku agresiju na Ukrajinu, zabrinutost za europsku sigurnost i nesigurnost u buduću razinu američke vojne pomoći. No dio mladih takve odluke doživljava kao prijetnju svojem životnom standardu. Njihovo je pitanje jednostavno: ako države mogu izdvajati sve više novca za naoružavanje, zašto nema dovoljno novca za stanovanje, škole, bolnice i socijalne usluge?

U Njemačkoj je dodatnu zabrinutost izazvalo nastojanje vlasti da povećaju broj mladih koji se prijavljuju u vojsku. Dio učenika i studenata strahuje da bi takva politika mogla završiti ponovnim uvođenjem obveznog služenja vojnog roka. Njemačka organizacija "Gen Z Regelt", što bi se moglo slobodno prevesti kao "Generacija Z preuzima stvari u svoje ruke", među zahtjeve današnjih prosvjeda uvrstila je ostavku kancelara Friedricha Merza i protivljenje daljnjem financiranju njemačke vojske. U Hrvatskoj je protivljenje obveznom vojnom roku također jedan od zahtjeva organizatora Štrajka mladih.

U Hrvatskoj ih nazivaju anarhistima i komunistima

Dok New York Times pokušava objasniti zašto se mladi u različitim zemljama udaljavaju od tradicionalne politike, hrvatski odgovor na današnji prosvjed pokazuje koliko se brzo generacijsko nezadovoljstvo pretvara u ideološki sukob. Ministar znanosti, obrazovanja i mladih Radovan Fuchs povezao je organizatore štrajka s anarhističkim skupinama, dok je predsjednik Domovinskog pokreta Ivan Penava govorio o ekstremnoj ljevici i komunistima. Organizatori Štrajka mladih odgovorili su ministru otvorenim pismom, odbacujući takve karakterizacije i ističući konkretne probleme učenika i studenata.

Zanimljivo je da je ista politička podjela o kojoj piše američki list već vidljiva i u hrvatskoj raspravi. Današnji prosvjed u Hrvatskoj svojim zahtjevima i organizacijom pripada lijevo orijentiranoj međunarodnoj mobilizaciji. Međutim, iz toga ne proizlazi da svi pripadnici hrvatske generacije Z dijele iste političke stavove. Dio mladih podupire lijeve inicijative, dio konzervativne i desne stranke, a dio se uopće ne želi politički svrstavati.

Stariji birači još uvijek odlučuju izbore

Jedno od najvažnijih objašnjenja koje donosi New York Times odnosi se na samu strukturu demokratskog sustava. Tim Vlandas, profesor na Sveučilištu Oxford koji proučava političke posljedice starenja stanovništva, upozorava da tradicionalne stranke često nemaju dovoljno poticaja da prihvate zahtjeve mladih. Razlog je jednostavan: starijih birača ima više i oni predstavljaju važan dio biračke baze. Zato političari koji pokušaju provesti promjene u korist mlađih generacija mogu riskirati gubitak podrške starijih birača, osobito kada je riječ o mirovinama, porezima, socijalnim izdacima ili raspodjeli proračunskog novca.

Taj problem ne nestaje nužno ni kada na vlast dođu radikalnije političke stranke. Ako žele zadržati vlast, i one moraju voditi računa o starijim biračima. Obećanja koja su im pomogla da privuku mlade tada dolaze u sukob s političkom stvarnošću. Klaus Hurrelmann upravo u tome vidi jednu od prednosti stranaka koje još nisu na vlasti: mogu obećavati duboke promjene jer trenutačno ne moraju dokazati da ih mogu provesti. Kada se takva obećanja ne ostvare, mladi se mogu ponovno okrenuti drugim, još radikalnijim opcijama.

Vlandas upozorava na tri moguća odgovora mladih kada imaju osjećaj da ne mogu utjecati na politiku: izlazak na prosvjede, povlačenje iz političkog života ili radikalizaciju. U Hrvatskoj je to upozorenje posebno zanimljivo zbog starenja stanovništva i dugogodišnjeg iseljavanja mlađih građana. Pitanje političke zastupljenosti mladih nije samo pitanje njihovih zahtjeva, nego i toga koliko se ti zahtjevi mogu pretočiti u stvarne odluke.

Nije pobuna mladih protiv starih. Riječ je o tome tko odlučuje

Organizatori današnjih europskih prosvjeda pritom odbacuju jednostavnu podjelu na mlade i stare.

- Ovo nije borba mladih protiv starih - rekla je za New York Times 20-godišnja Hannah Ponting, članica Socialist Students na Sveučilištu u Liverpoolu. Objašnjava da ni jedni ni drugi ne odlučuju samostalno o tome kamo odlazi javni novac. Takvo tumačenje, koje naglašava sukob radnika s bogatima i politički moćnima, odražava lijevu orijentaciju dijela organizatora. Ali ne objašnjava zašto se velik broj mladih istodobno okreće desnim strankama. Mladi dijele slične strahove, ali nemaju zajedničko rješenje. Jedni vjeruju da je potreban snažniji sustav javnih usluga, drugi žele manje države, a treći sigurnost vide u nacionalno orijentiranim politikama. Povezuje ih osjećaj da postojeći politički centar ne odgovara na njihova pitanja.

Prije gotovo dva desetljeća svijet su potresli prosvjedi pokreta Occupy, nastali nakon financijske krize 2008. godine. Njihovi sudionici prosvjedovali su protiv ekonomske nejednakosti i utjecaja financijskih elita na politički sustav. Današnji mladi nasljeđuju mnoge iste probleme, ali i iskustvo dodatnih kriza: pandemije, inflacije, klimatskih promjena i ratova. Razlika je i u tome što danas političke promjene mogu nastajati mnogo brže. Društvene mreže omogućuju mobilizaciju prosvjednika, ali i nagle promjene političkih raspoloženja. U jednoj zemlji nezadovoljstvo može dovesti do pobjede ljevice, u drugoj do uspona krajnje desnice, a u trećoj do masovnih prosvjeda protiv vlasti. 

Posjeti Express