Hipokrizija kolektivnog Zapada. Poruka svjesnih građana treba biti: ne i u naše ime!
Talijanski kardinal Matteo Zuppi je 14. kolovoza punih sedam sati čitao imena djece ubijene od trenutka Hamasova terorističkog napada 7. listopada 2023. i tijekom izraelske agresije na Gazu koja je uslijedila kao odmazda za taj napad. Na kardinalovu popisu bilo je šesnaestero izraelske djece ubijene tijekom krvavog Hamasova pohoda i 12.211 palestinske djece. Budući da je taj popis sastavljen 25. srpnja, jasno je da bi danas broj poubijane palestinske djece bio znatno veći, a uskoro bi - zbog daljnje izraelska uskrate pristupa pitkoj vodi, hrani i medicinskim potrepštinama, kao i zbog tek započete izraelske ofenzive na grad Gazu - taj popis mogao biti toliko dugačak da bi izgovaranje svakog u njemu navedenog imena iziskivalo možda sedmodnevno neprekidno čitanje.
Jasno je da će izraelski premijer Netanyahu i njegovi ekstremistički ministri - među kojima se svojim nedvojbeno genocidnim izjavama i postupcima ističu ministar financija Bezael Smotrich i ministar sigurnosti Itamar Ben-Gvir - ostati gluhi na taj apel da ubijanje prestane. Dapače, bit će im to još jedna potvrda postojanja globalne zavjere protiv Izraela i Židova pa će intenzivirati napore da započeti posao dovrše do kraja. Koji je to posao?
Stvarni cilj je istrebljenje Palestinaca u Gazi
Deklarativno, cilj je uništenje Hamasa. No stvarni cilj je istrebljenje Palestinaca u Gazi i protjerivanje ili ubijanje onih Palestinaca na Zapadnoj obali koji ne pristanu živjeti u rezervatima koje im je namijenio Izrael, po ugledu na rezervate u koje su bjelački osvajači satjerali američke Indijance u 19. stoljeću. Za Netanyahua i njegove pomagače u provedbi genocida sretna je okolnost da trenutačni američki predsjednik upravo osvajanje Divljeg zapada - koje je, zapravo, bilo neobuzdana otimačina indijanske zemlje popraćena jednako neobuzdanim istrebljenjem Indijanaca - vidi kao najsvjetliju epizodu američke povijesti i kao obrazac u skladu s kojim on Ameriku namjerava ponovo učiniti velikom.
No dok je Trump posegnuo za nedavnom prošlošću (jer bjelačka anglosaksonsko protestantska Amerika i nema davnu prošlost), Netanyahu i njegovi supočinitelji ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti uporište za svoju politiku nalaze u biblijskoj povijesti. U tome imaju podršku Trumpovih republikanskih vazala. Predsjednik Predstavničkog doma Kongresa, Mike Johnson, u pratnji nekolicine republikanskih kongresmena, posjetio je početkom kolovoza Izrael i sastao se s predstavnicima ilegalnih izraelskih doseljenika na Zapadnoj obali. Tom zgodom Johnson je izjavio da su izraelski doseljenici, koje ministar Ben-Gvir oprema oružjem kako bi mogli što uspješnije istjerivati Palestince s njihovih imanja i iz njihovih kuća, zakoniti vlasnici tih palestinskih imanja i kuća jer, kako je rekao Johnson, “planine Judeje i Samarije su zakonito vlasništvo židovskog naroda i moraju ostati dio države Izrael”. Time je nedvojbeno poručio da aktualna američka vlast ne prihvaća koncepciju dviju država, palestinske i židovske, i da podržava namjeru izraelske vlasti da dosad okupiranu Zapadnu obalu anektira i učini dijelom Izraela. Dakako, pretpostavka za ostvarivanje toga plana je potpuno ignoriranje Palestinaca, isključivanje bilo kakvog njihova prava i bilo kakve mogućnosti da se i njih pita o tom američko-izraelskom kaubojsko-biblijskom aranžmanu.
Nedugo nakon tog američkog blagoslova za izraelske već počinjene i još nepočinjene zločine protiv Palestinaca uslijedila je najava Bezaela Smotricha da će Izrael izgraditi novo ilegalno naselje s tri tisuće kuća i time definitivno prekinuti vezu između Istočnog Jeruzalema, nominalne prijestolnice Zapadne obale, i ostatka teritorija te polupriznate palestinske države. Ta najava bila je začinjena njegovom izjavom da se tako “pokapa ideja palestinske države jer se ovdje nema što i nema se koga priznati. Bilo tko u svijetu tko danas pokuša priznati palestinsku državu dobit će od nas odgovor na terenu”. Prema najavama tog zloćudnog ministra, na teritoriju Zapadne obale neće biti Palestinaca. Neće ih, zapravo, biti nigdje u Palestini.
Svoja diplomatska predstavništva i ostale raspoložive kanale utjecaja Izrael koristi za uobičajeno negiranje bezbroj puta dokazanih i evidentiranih činjenica o počinjenim zločinima. No posljednjih dana izraelska diplomacija izravno je uključena u provedbu zločinačkih planova vlade Benjamina Netanyahua. Izraelski diplomati pregovaraju s vladama Indonezije, Somalije, Ugande, Južnog Sudana i Libije o mogućem prihvatu Palestinaca koji će biti istjerani iz Gaze. To je dodatna potvrda tvrdnje da je uništenje Hamasa samo opravdanje pod kojim se ostvaruje stvarni cilj Netanyahuove politike: istrebljenje Palestinaca iz Gaze i sa Zapadne obale. Ovdje treba dodati da su Somalija i Južni Sudan izrazito nestabilne države koje su, između ostalog, pogođene i glađu. Palestincima izgladnjelima u Gazi neće biti teško prilagoditi se uvjetima gladi u Somaliji i Južnom Sudanu.
Izrael, odnosno Mosad i druge sigurnosne agencije zadivile su svijet nevjerojatno domišljatim i savršeno precizno izvedenim akcijama protiv vođa Hamasa i Hezbolaha te iranskih vojnih zapovjednika i znanstvenika uključenih u provedbu iranskog nuklearnog programa. Tadašnji vođa Hamasa, Ismail Haniyeh, ubijen je 31. srpnja 2024. godine u Teheranu, u prostorijama Iranske revolucionarne garde. U najstrože čuvanom središtu Teherana izraelski su agenti uspjeli postaviti eksploziv znajući da će se na tome mjestu pojaviti Haniyeh i aktivirati napravu u pravom trenutku. Neposredni nasljednik Haniyeha, Khaled Mashal, na svoju sreću, vodio je Hamas samo šest dana, da bi se nakon toga sklonio na sigurno. Vodstvo je preuzeo Yahya Sinvar, čije ubojstvo smo mogli vidjeti u televizijskom prijenosu putem izraelskog drona 16. listopada 2024., samo 71 dan nakon što je postao šef te organizacije.
Cijeli je svijet ostao zapanjen i zadivljen načinom na koji je Izrael uništio zapovjednu strukturu Hezbolaha 17. i 18. rujna 2024. godine. Tad je, naime, aktiviran eksploziv u tisućama pagera, uređaja za dojavljivanje, kojima su izraelske obavještajne službe u prikrivenoj operaciji opskrbile Hezbolah. Ubijeno je 42 ljudi, a ranjeno njih oko četiri tisuće. Izraelci su znali kad i u kojem će se od mnogih podzemnih skloništa nalaziti vođa Hezbolaha, Hassan Nasrallah, da bi ga ubili u savršeno precizno izvedenom zračnom napadu 27. rujna 2024. godine. Još je spektakularnija bila akcija ubojstva tridesetak zapovjednika Iranskih oružanih snaga i Iranske revolucionarne garde te jedanaestorice iranskih nuklearnih znanstvenika 13. lipnja 2025. godine. Izraelci su pouzdano znali gdje se u kojem trenutku nalazi svaka od tih strogo čuvanih osoba i sve ih eliminirali tijekom jedne iznimno složene i besprijekorno izvedene obavještajno-vojne operacije.
Preciznim akcijama mogli su eliminirati ključne Hamasovce
Na osnovi svega toga zaključujem da je gotovo nevjerojatno da tako moćni Izrael nije mogao, ako je htio, onemogućiti krvavi Hamasov pohod 7. listopada. Preciznim akcijama poput onih protiv Hezbolaha i Irana mogao je eliminirati i sve važne osobe Hamasa. Pojas Gaze je pod neprestanim izraelskim nadzorom. Onamo ništa nije moglo ući ni od tuda izaći, a da Izraelci ne znaju za to. Ako je doista cilj bio eliminacija Hamasa, Izrael je - uz znatno manje napora nego što je to bilo nužno za akcije protiv Hezbolaha ili protiv iranskih vojnih čelnika - mogao provesti niz ciljanih diverzantskih antiterorističkih akcija bez kopnenih i zračnih ofenziva, bez prisilnog preseljenja milijuna ljudi, bez sustavnog razaranja cjelokupne urbane infrastrukture, bez bombardiranja bolnica i škola, bez izgladnjivanja i bez uskrate pitke vode, bez bezobzirnog masovnog ubijanja ljudi ma gdje da se našli i ma koliko bespomoćni bili. Ukratko, Izrael je pokazao da je tehnološki i logistički superioran ne samo u usporedbi s Hamasom i Hezbolahom, nego i s većinom država te da može birati taktike i sredstva za ostvarivanje svojih ciljeva. Protiv Palestinaca je Izrael izabrao taktiku masovnog terora, masovnih zločina, prisilnog preseljenja te kombinaciju neselektivnog i selektivnog ubijanja.
Kad spominjem selektivno ubijanje, mislim na ciljana ubojstva novinara i službenika humanitarnih organizacija, dakle onih koji svjedoče o karakteru izraelskih operacija protiv Palestinaca. Do 10. kolovoza 2025. registrirana su 234 novinara koje je ubila izraelska vojska. Izraelske snage su do početka srpnja poubijale 168 službenika različitih UN-ovih agencija angažiranih na pružanju humanitarne pomoći Palestincima. U zajedničkom priopćenju velikog broja međunarodnih nevladinih humanitarnih organizacija, objavljenom na stranici Norveškog vijeća za izbjeglice 17. travnja 2025. godine, navodi se da je u Gazi ubijeno više od 400 njihovih radnika.
Doduše, postoji i stalni Međunarodni kazneni sud Ujedinjenih naroda osnovan 1988. godine, a s radom je počeo 2002. godine. Taj sud nadležan je suditi pojedincima za počinjenje najtežih kaznenih djela, uključujući i genocid. Tužitelji toga suda raspisali su potjernice za predsjednikom Ruske Federacije, Vladimirom Putinom, i izraelskim premijerom Netanyahuom. Sve države koje su ratificirale Statut Suda dužne su uhititi tražene osobe ako se zateknu na njihovu teritoriju. Ni Sjedinjene Američke Države ni Ruska Federacija, kao ni Izrael, nisu ratificirale taj dokument pa ne podliježu obvezi uhićenja i izručenja traženih osoba. No što misli o tom sudu, najzornije je pokazao američki predsjednik Trump. On je uveo sankcije protiv svih službenika Međunarodnog kaznenog suda povezanih s izdavanjem naloga za uhićenje premijera Netanyahua, a to je događaj bez presedana. No ako se sjetimo da Amerika sankcije provodi i protiv pojedinih sudaca brazilskog Vrhovnog suda zbog kaznenog progona Trumpova političkog sumišljenika i bivšeg brazilskog predsjednika Bolsonara, jasno je kakvo je Trumpovo poimanje načela neovisnosti suda te međunarodnog prava i načela suverenosti država. U postojećoj međunarodnoj konstelaciji nema nikakve nade za uspostavu bilo kakvog institucionalnog mehanizma koji bi jamčio učinkoviti kazneni progon i kažnjavanje krivaca za ratne zločine i za genocid.
Oni koji su svjedočili raspletu situacije na Kosovu 1999. godine, sjećaju se da je NATO bombardirao Saveznu Republiku Jugoslaviju zbog etničkog čišćenja kosovskih Albanaca. U represalijama koje su srpske vlasti 1998. i 1999. poduzimale protiv albanskog stanovništva na Kosovu ubijeno je više od 11.000 civila, a s teritorija Kosova prognano je više od 860.000 Albanaca. Bombardiranje je trajalo od 24. ožujka do 10. lipnja 1999. Vijeće sigurnosti UN-a nije donijelo rezoluciju kojom se odobrava intervencija NATO-a, no usvajanjem dviju rezolucija još tijekom bombardiranja - rezolucije 1239 od 10. svibnja, kojom je uspostavljen mehanizam za povratak izbjeglica i rezolucije 1244 od 10. lipnja, kojom je NATO ovlašten za provedbu povlačenja vojske SRJ s područja Kosova - naknadno je legaliziralo tu intervenciju.
Tony Blair personifikacija je hipokrizije
Današnje stanje u Gazi usporedivo je u nekim aspektima sa stanjem na Kosovu 1999. godine. Po broju ubijenih civila, po sustavnom uništavanju infrastrukture i po široko rasprostranjenom korištenju izgladnjivanja te po broju ubijenih novinara i humanitarnih radnika situacija u Gazi je znatno gora. To bi trebao biti motiv za djelovanje. No one države i one političke snage koje su zbog humanitarnih razloga organizirale bombardiranje SR Jugoslavije 1999. godine danas podržavaju Izrael, a ne milijune Palestinaca koji su žrtve Netanyahuove genocidne politike.
Nekadašnji britanski premijer Tony Blair bio je jedan od najžešćih zagovornika poduzimanja vojne akcije protiv Miloševićeva režima zbog etničkog čišćenja na Kosovu, a danas se pojavljuje u ulozi suradnika na projektu etničkog čišćenja Palestinaca u Gazi. On je vrlo uvjerljiva personifikacija beskrajne hipokrizije kolektivnog Zapada. Kako bi se tome stalo na kraj, građani demokratskih država koje Netanyahuu prodaju oružje i pomažu mu na druge načine trebaju svim raspoloživim demokratskim sredstvima svoje vlade primorati da odustanu od onih svojih prljavih poslova i nečistih namjera koje za njih ostvaruje današnja vlada Izraela. Poruka svjesnih građana treba biti: ne i u naše ime!