Predvođenje revolucionarnih i radikalnih pokreta nije jedino što povezuje Josifa Staljina, Adolfa Hitlera, Lava Trockog i Josipa Broza Tita. Ako je vjerovati legendi koja već desetljećima golica maštu povjesničara, sva četvorica početkom prošloga stoljeća kave su ispijala na istome mjestu, a velike su šanse da su ondje, navode pojedini povijesni izvori, imali priliku susresti i slavnog psihoanalitičara Sigmunda Freuda. To mjesto kavana je Café Central, koja se smjestila u središtu Beča, na uglu Herrengasse i Strauchgasse, a već stoljeće i pol privlači književnike, umjetnike, političare, turiste i znatiželjnike koji žele barem nakratko osjetiti atmosferu nekadašnje prijestolnice Austro-Ugarske Monarhije. Svih tih godina, ispod visokih svodova, između mramornih stupova i elegantnih stolova, posluživale su se šalice kave i kriške kolača, ali i razmjenjivale ideje, pisali tekstovi, igrale šahovske partije i vodile rasprave koje su odražavale političke i kulturne potrese vremena.

Upravo legenda o tome kako je onamo svraćala spomenuta petorka koja će kasnije značajno utjecati na povijest Europe i svijeta, možda je i najprivlačniji detalj vezan uz kultno bečko mjesto, i dobar mamac za ljubitelje povijesnih pikanterija. Zvuči gotovo nevjerojatno da su se budući revolucionari, diktatori, državnici i utemeljitelj psihoanalize mogli u isto vrijeme nalaziti u istome gradu, a kamoli u istoj kavani.

Dio te priče zaista jest povijesno je utemeljen, dio se drži poprilično vjerojatnim, dok je dio tijekom desetljeća prerastao u turističku legendu. Upravo ta granica između činjenice i mita čini povijest bečke ''celebrity'' kavane još zanimljivijom.

A ta povijest počinje 1876. godine. Te godine Café Central otvorila su braća Pach u prizemlju današnjeg Palais Ferstela. Sama zgrada nastala je između 1856. i 1860. godine prema projektu mladog austrijskog arhitekta Heinricha von Ferstela, koji je nadahnuće pronašao na putovanju Italijom. On je, skicirajući zgradu, spojio elemente venecijanske i firentinske arhitekture, stvarajući jedan od najupečatljivijih bečkih primjera historicizma.

Zgrada prvotno nije bila zamišljena kao aristokratska palača. U njoj su, navodi se u povijesnom prikazu Palais Ferstela, djelovale Austrijska narodna banka i Bečka burza, a tek je poslije dobio ime po svojem arhitektu. Nakon iseljenja Bečke burze, braća Pach ondje su otvorila Café Central, čime je započela priča o jednom od najpoznatijih okupljališta staroga Beča.

Prostor je svojim visokim svodovima, kamenim stupovima i ugođajem palače od početka privlačio brojne ljubitelje kave, ali i sve one koji su željeli biti u tijeku s aktualnostima. Bečka kavana u to je vrijeme, naime, predstavljala svojevrsni produžetak dnevne sobe, radnog kabineta, knjižnice i političkog kluba. Gost je uz jednu naručenu kavu mogao satima čitati novine, primati poštu, pisati, sastajati se s prijateljima ili raspravljati o politici.

Na službenoj web stranici turističke zajednice Beča podsjećaju kako je upravo kraj 19. stoljeća bilo zlatno doba za bečke kavane. U njima se čitalo, pisalo, igralo, filozofiralo i, kako bi se danas reklo, pokušavalo ''popraviti svijet''. O koliko je posebnom elementu austrijske kulture i identiteta riječ najbolje svjedoči činjenica da je bečka kavanska kultura 2011. godine uvrštena na UNESCO-ov popis nematerijalne kulturne baštine.

Café Central vrlo je brzo nakon otvaranja postao središnje mjesto bečke intelektualne scene. Njegove stalne goste nazivali su ''centralistima'', a među njima su bili književnici, novinari, arhitekti, psiholozi i politički aktivisti. Za njegovim su stolovima sjedili Peter Altenberg, Alfred Polgar, Hugo von Hofmannsthal, Robert Musil, Stefan Zweig, Theodor Herzl, Alfred Adler, Adolf Loos, Egon Friedell i brojni drugi istaknuti predstavnici bečke moderne.

Posebno mjesto u povijesti kavane pripada književniku Peteru Altenbergu. On je Café Central doživljavao gotovo kao vlastiti dom, a navodno ga je navodio i kao adresu na koju mu se mogla slati pošta. Na službenoj internetskoj stranici lokala navode kako su mu onamo dostavljali čak i oprano rublje. Zbog toga ne čudi da danas goste pri ulasku dočekuje njegova figura za stolom, pretvorena u jedan od prepoznatljivih simbola kavane.

Takav način života nije bio neobičan za bečke pisce. Kavane su im pružale toplinu, novine, društvo i prostor za rad, često uz mnogo manje troškove nego što bi ih zahtijevao vlastiti ured. U Café Centralu gosti su mogli pregledavati velik broj domaćih i stranih tiskovina, zbog čega je mjesto funkcioniralo kao neka vrsta analogne informacijske mreže mnogo prije radija, televizije i interneta.

Kavana je bila poznata i kao ''šahovsko sveučilište''. Šahisti su se ondje redovito sastajali i igrali duge partije, dok su ih drugi gosti promatrali ili se uključivali u rasprave. Među ljubiteljima šaha bio je i ruski emigrant pravog imena Lav Davidovič Bronstein, svijetu kasnije poznat kao Lav Trocki, piše Café Central  na svojim službenim stranicama.

Od svih velikih političkih imena povezanih s Café Centralom, veza Lava Trockog s kavanom najbolje je dokumentirana. Sve od 1907. do početka Prvog svjetskog rata Trocki je živio u Beču, djelujući kao novinar, politički emigrant i revolucionarni organizator. U austrijskoj prijestolnici uređivao je ruski list ''Pravda'', održavao veze s europskim socijalistima i pomno pratio politička zbivanja u Ruskom Carstvu.

Upravo je Café Central bio jedno od mjesta na kojima je čitao, pisao, sastajao se s političkim suradnicima i igrao šah. Uz njega se veže i često prepričavana anegdota iz razdoblja neposredno prije Prvog svjetskog rata. Kada je austrijski socijaldemokrat Viktor Adler navodno upozorio austrougarskog ministra vanjskih poslova grofa Leopolda Berchtolda da bi rat mogao izazvati revoluciju u Rusiji, ovaj mu je podrugljivo odgovorio pitanjem tko bi tu revoluciju uopće mogao voditi, ''možda gospodin Bronstein koji sjedi u Café Centralu?''

Ironija je postala očita samo nekoliko godina poslije. Bronstein, odnosno Trocki, postao je jedan od najvažnijih vođa Oktobarske revolucije 1917. godine i organizator Crvene armije. Čovjek kojega je austrougarski politički vrh navodno promatrao kao bezopasnog kavanskog intelektualca, sudjelovao je u rušenju jednog od najvećih europskih carstava.

Upravo ta anegdota dobro opisuje ozračje kavane Café Central. Za njezinim stolovima sjedili su ljudi čije su ideje u određenom trenutku djelovale tek kao beznačajne teorijske rasprave političkih emigranata, da bi nekoliko godina kasnije mijenjale granice država i živote milijuna ljudi.

Još jedna poznata legenda vezana uz Café Central smještena je u 1913. godinu. Beč je tada imao oko dva milijuna stanovnika i bio je prijestolnica golemog, višejezičnog carstva. U gradu su, svaki iz svojih razloga, uz Lava Trockog, u to vrijeme boravili i Adolf Hitler, Josif Visarionovič Staljin, Sigmund Freud i mladi Josip Broz, kasnije poznat jednostavno kao Tito.

Hitler je u Beču proveo godine prije preseljenja u München, pokušavajući se ostvariti kao umjetnik i zarađujući prodajom slika i razglednica. Freud je već bio ugledan liječnik i utemeljitelj psihoanalize. Staljin je pak početkom 1913. nakratko došao u Beč kako bi radio na tekstu o nacionalnom pitanju i susretao se s drugim ruskim revolucionarima.

Josip Broz u to je vrijeme bio mladi metalski radnik. Kao probni vozač radio je u tvornici automobila Daimler u Wiener Neustadtu, gradu nedaleko od Beča, te je povremeno dolazio u austrijsku prijestolnicu. Desetljećima poslije postat će vođa jugoslavenskih partizana, predsjednik socijalističke Jugoslavije i jedan od osnivača Pokreta nesvrstanih.

Činjenica da su svi ti ljudi u širem razdoblju boravili u Beču uglavnom nije sporna. No, mnogo je teže dokazati da su svi bili gosti upravo Café Centrala, a još je manje vjerojatno da su se istodobno našli za susjednim stolovima. Iako takva mogućnost, pogotovo iz perspektive medija, zvuči senzacionalno, činjenica je da samo za dolaske Lava Trockog postoje čvrsti dokazi, dok priče o ostalim akterima počivaju uglavnom na prepričavanjima i postale su turistička legenda i dio popularne kulture. No, nije isključeno da su Hitler, Staljin i Tito povremeno pojedinačno zaista navraćali u Café Central, samim time što su kavane bile sastavni dio bečkog društvenog života. Ipak, tvrdnju da su ondje ''zajedno ispijali kavu'' treba promatrati kao legendu, a ne kao sigurnu povijesnu činjenicu.

Drugim riječima, zamisao da su se budući nacistički diktator, sovjetski vođa, jugoslavenski predsjednik i jedan od vođa Ruske revolucije pogledavali preko kavanskih stolova fascinantna je, ali zasad nedokazana. Nijedan vjerodostojan dokument ne potvrđuje njihov zajednički susret. Međutim, i sama mogućnost da su u istim mjesecima prolazili istim ulicama dovoljno snažno govori o važnosti tadašnjeg Beča.

Zlatno razdoblje Café Centrala završilo je zajedno sa starim europskim poretkom. Prvi svjetski rat doveo je do raspada Austro-Ugarske Monarhije, a grad je izgubio položaj središta velikog carstva. Ipak, kavana je nastavila raditi i ostala važno mjesto društvenog života između dvaju svjetskih ratova.

Tijekom Drugog svjetskog rata zgrada je teško stradala. Prema kronologiji Palais Ferstela, Café Central zatvoren je 1943. godine, a njegovi su prostori poslije korišteni kao skladište. Nakon rata, palača je stajala u srcu Beča, razbijenih prozora, uništene unutrašnjosti i u ruševinama. Gotovo nevjerojatno zvuči činjenica da je dio kompleksa nakon provizorne obnove 1950-ih služio i za treninge austrijskim košarkašima.

Opsežna revitalizacija zgrade provedena je tijekom 1970-ih i početkom 1980-ih. Café Central ponovno je otvoren u obnovljenom kompleksu, a 1986. vratio se u reprezentativnu dvoranu sa stupovima. Time je bečka institucija ponovno zauzela mjesto koje je imala u kulturnom pamćenju grada.

Danas u Café Central goste ponovno privlače bečka kava, štrudle, torte, Kaiserschmarrn, bečki odrezak i druga jela tradicionalne kuhinje, kao i klavirska glazba te raskošni interijer. Ali, jedan od razloga zbog kojeg pojedini gosti, od svih mjesta u Beču, odabiru baš to, jest upravo dašak prošlosti i legende koje se vežu uz to kultno mjesto.

Ako ste upravo i sami poželjeli popiti kavu na istome mjestu na kojem su to činile povijesne ''face'', ipak ćete morati još neko vrijeme pričekati. Naime, poznati lokal trenutno se obnavlja, zbog čega je na neko vrijeme zatvorio vrata gostima. Ponovno bi ih trebao otvoriti ove jeseni, nakon čega će ostati taman dovoljno vremena za proslavu 150. rođendana s današnjim gostima. Među kojima se, baš kao i početkom prošlog stoljeća, možda kriju pojedinci o kojima ćemo tek imati priliku slušati.