Hrvati su načisto - srbnuli! Što to znači? Pa, za početak, izgubili su imunitet na overdoziranje historijom. Negdje od 1981. Srbi žive u pokušaju da izmijene povijest, izbrišu komunizam, drugu Jugoslaviju i Tita, stigmu s četnika kao kolaboranata, i vrate se u “sretnija”, trijumfalnija razdoblja od druge Jugoslavije, koju su žigosali kao porod od tmine, neželjeno dijete kominternovsko- vatikanske urote. Novonormalni Srbi vole kralja Petra, Aleksandra, Montevideo, Solun, Kajmakčalan i to. Vjeruju da su pupak svijeta i da članovi Trilaterale - shvaćene kao metafora globalnog zla - od jutra do mraka misle samo o njima. To i ne mora biti osobit problem - ako to nije jedino agregatno stanje nacije - ali ono to, većim dijelom, jest.

E sad su u to stanje - koje je dugo pripremano, višegodišnjim radom nacionalnog uma (da parafraziramo Hegela, ili nacionalnog bezumlja, da citiramo pokojnog Ljubu Bobana) - upali i Hrvati, odnosno zamašan dio populacije. The Koncert je bio samo jedna od gornjih točka pada - dno je možda daleko - prema točki na kojoj će se reći kako su u Drugom svjetskom ratu partizani bili na krivoj a ustaše na pravoj strani povijesti. Prije nekoliko desetljeća počelo je izjednačavanje, pa su partizani malo pomalo stigmatizirani, ali su osude ustaša bivale sve tiše, da bi danas čak i ministri pozdravljali sa “Za dom spremni”. Možda se to sutra uvede i kao vojni pozdrav. Dalekovidni su davno uočili kamo smjera taj proces.

Po tom putu, tradicionalni “korozivni drugi”, najčešće uobičajeni sumnjivci, Srbi, pomalo su se izgubili kao neprijatelji, primijetio je Miljenko Jergović. Fokus bitke pomaknut je unutar etničkoga korpusa. Sad se traže loši Hrvati, naprosto zato što ovih drugih više nema dovoljno.

“Ono što me nervira”, kazao mi je ovih dana jedan umirovljeni ljevičar, “je da se SDP, Možemo! i slični derivati nazivaju ljevicom, čak i ekstremnom ljevicom, i da se od njih traži da se ispričaju za ubijanja svećenika, časnih sestara i svih ubijenih na tzv. Križnom putu. Čak i da jesu ljevica, kakve veze članovi tih stranaka, rođenih debelo nakon rata, imaju s tim zločinima ili ‘zločinima’? Po čemu bi oni trebali, i do kada bi morali, nositi nekakav grijeh iz tog ratnog i poslijeratnog razdoblja? Kojim pravom bi se ta lažna ljevica uopće trebala smatrati sljednicima partizana i antifašista? Za mene nisu ništa bolji od HDZ-a i svih tih desnih stranaka”, rekao je pa nastavio s logičkim konsideracijama. “S druge strane”, dodao je, “ako bi ih se i moglo smatrati sljednicima partizana i ljevicom, tko su onda među tim desnim strankama sljednici ustaškog režima? Tko se onda među njima treba ispričati za ustaške zločine, ili to nisu bili zločini? Ta tzv. ljevica, da je zaista sljednica partizana, trebala bi prozvati HDZ, Most, Domovinski pokret ili koga već te tražiti da se oni ispričaju za ustaške zločine.

A to ne rade. Zašto ne odgovore na blebetanja Marina Miletića iz Mosta, koji ih proziva, jer ako si sljednik partizana - prozovi njega kao sljednika ustaša i traži ispriku. Ali ništa.” “Svi zaboravljaju”, zaključio je, “da se Račan u Saboru i na TV-u javno ispričao za zločine partije. I što sad? Trebali bismo se vijekovima ispričavati? Pa niti Crkva se ne ispričava za svoje zločine, a bilo ih je da boli glava. Ove desničare treba pitati: ‘A tko će se ispričati za ustaške zločine?’. Pa toj logici - svi koji su iz ustaških familija pripadnici su ustaškog pokreta.”

Eto, tako mi je rekao moj ogorčeni prijatelj, oslanjajući se na povijest i logiku, a ja se oslanjam na misao nekog psihologa - mislim Wilhelma Reicha, ali možda griješim, nije važno - koji je kazao kako se ono što je u glavu ušlo iracionalnim putem iz nje nikakvim racijom ne može izbiti.