Iran je desetljećima imao jedan adut koji je mogao uznemiriti cijeli svijet gotovo jednom rečenicom: Hormuški tjesnac. Dovoljno je bilo zaprijetiti njegovim zatvaranjem pa da cijene nafte porastu, brodari počnu računati nove rizike, a zapadne vlade gledati prema Perzijskom zaljevu.

No upravo ono što je Iranu davalo golemu stratešku moć sada bi mu se moglo početi vraćati poput bumeranga. Zaljevske zemlje ubrzano grade cjevovode, luke i alternativne izvozne pravce kojima pokušavaju zaobići Hormuz. Što ih Iran češće podsjeća koliko mogu biti ranjive, to one više ulažu u sustav u kojem o tom uskom morskom prolazu više neće toliko ovisiti.

To je paradoks koji posljednjih mjeseci sve više zaokuplja i sam Teheran.

Guardian piše kako se unutar Irana vodi sve ozbiljnija rasprava o tome koliko će Hormuz uopće vrijediti kao političko i vojno sredstvo pritiska za nekoliko godina. Procjene dijela iranskih analitičara prilično su neugodne za režim: ako susjedne države ostvare svoje planove, strateška važnost tjesnaca mogla bi se snažno smanjiti već tijekom sljedećih nekoliko godina.

Hormuz je jedan od najvažnijih prolaza svjetske energetike. Prije rata njime je prolazio ogroman dio nafte i plina proizvedenih u državama Perzijskog zaljeva. Ta geografska činjenica desetljećima je davala Iranu nešto što nije mogao dobiti ni veličinom gospodarstva ni konvencionalnom vojnom snagom – mogućnost da u slučaju ozbiljnog sukoba ugrozi opskrbu energentima daleko izvan Bliskog istoka.

Ali problem s takvim oružjem jest što protivnik nakon nekog vremena pronađe način kako ga zaobići. Kriza je upravo to ubrzala.

Podaci Kplera pokazuju koliko se trgovina već promijenila. Tijekom 60-dnevnog razdoblja nakon lipanjskog memoranduma iz Zaljeva je prolazilo oko 6,1 milijun barela sirove nafte dnevno, tek oko 40 posto količine koja je kroz Hormuz prolazila u normalnijim okolnostima 2025. godine. Istodobno se sve veći dio prometa odvija manje transparentnim rutama, uz isključivanje sustava za praćenje brodova i korištenje alternativne logistike.

Iran i dalje može napraviti ozbiljan problem. Ali više nije jedini koji određuje pravila igre.

Saudijci i Emirati već traže izlaz

Najdalje su otišli Saudijska Arabija i Ujedinjeni Arapski Emirati. Naime, Saudijci imaju golemi sustav East-West Pipeline kojim se nafta može prebacivati preko cijelog Arapskog poluotoka prema luci Yanbu na Crvenom moru. Emirati pak koriste cjevovod prema Fujairahu, luci koja se nalazi s druge strane Hormuza, izravno na Omanskom zaljevu.

U srpnju je udio emiratskog izvoza koji je prolazio samim Hormuzom pao za gotovo 53 posto, na oko 950.000 barela dnevno, dok je Fujairah preuzimao sve veći dio izvoza. Saudijska Arabija istodobno maksimalno koristi svoj zapadni izvozni pravac prema Crvenom moru.

To još nije dovoljno da Hormuz postane nevažan. Međunarodna agencija za energiju ranije je procjenjivala da samo Saudijska Arabija i UAE raspolažu ozbiljnijim operativnim cjevovodnim kapacitetima kojima se tjesnac može zaobići. Poseban je problem ukapljeni prirodni plin, koji je znatno teže preusmjeriti nego sirovu naftu.

Qatar najbolje pokazuje koliko Hormuz još uvijek može boljeti. Njegov izvoz LNG-a teško je pogođen ratom jer zemlja nema jednostavnu alternativu morskoj ruti kroz tjesnac. Reuters navodi da su katarski izvozi LNG-a tijekom šest mjeseci rata pali čak 96 posto u odnosu na isto razdoblje prethodne godine.

Dakle, Hormuz nije izgubio važnost. Ali više nije nezamjenjiv u onoj mjeri u kojoj je bio.

Tu za Iran nastaje još veći problem. Zatvaranje ili ograničavanje Hormuza ne pogađa samo protivnike. Pogađa i Iran.

Dok susjedne monarhije imaju novac za gradnju cjevovoda, terminala, željeznica i novih luka, iransko gospodarstvo nalazi se pod pritiskom sankcija i rata. Iranski izvoz nafte u Kinu, njegovo najvažnije tržište posljednjih godina, u kolovozu je pao na oko 534.000 barela dnevno, nakon 823.000 u srpnju, pokazuju podaci koje je objavio Reuters.

Zbog toga se u političkom vrhu pojavljuju otvorenije poruke da vojna snaga sama po sebi ne može održati državu ako gospodarstvo tone.

Predsjednik Masoud Pezeshkian i predsjednik parlamenta Mohammad Bagher Ghalibaf posljednjih su tjedana javno upozoravali na gospodarsku cijenu nastavka rata. Ideja koja se sve jasnije probija jest jednostavna: Iran možda danas još ima dovoljno snažne karte za pregovore, ali za nekoliko godina neke od njih mogle bi vrijediti znatno manje.

Iran ima crnu listu, na njoj je 45 brodova

Teheran zato pokušava zadržati kontrolu nad novim sustavom koji nastaje oko njega. Iran je nedavno sastavio crnu listu desetaka tankera za koje tvrdi da su prekršili njegova pravila plovidbe. Reuters je izvijestio da je na popisu 45 brodova te da Teheran prijeti novčanim kaznama, zapljenama tereta i zadržavanjem plovila. Neke naftne kompanije već izbjegavaju korištenje tih brodova zbog sigurnosnog i osiguravateljskog rizika.

Posebno su zanimljive operacije u kojima zaljevski proizvođači koriste tankere za prijevoz nafte do Omanskog zaljeva, gdje se teret prebacuje na druge brodove i nastavlja prema kupcima. Time se pokušava smanjiti vrijeme koje veliki međunarodni tankeri moraju provoditi na najopasnijem dijelu rute.

To pokazuje da se energetska karta regije mijenja praktički u hodu.

Iranov najveći problem zato dugoročno možda nisu američki ratni brodovi, sankcije ili prijetnje Donalda Trumpa. Mnogo opasniji mogao bi biti – beton.

Kilometri novih cjevovoda, skladišta, terminala i željezničkih pruga koje susjedne države upravo grade kako nikada više ne bi ovisile o jednom uskom prolazu.

The Guardian navodi procjenu prema kojoj bi, nastave li se najavljeni projekti sadašnjim tempom, ovisnost Saudijske Arabije, Emirata, Iraka, Kuvajta, Katara i Bahreina o Hormuzu u sljedećim godinama mogla dramatično pasti. Oman bi pritom mogao dobiti potpuno novu ulogu kao veliko pretovarno središte na otvorenom moru.

Takve projekcije treba uzeti s određenom rezervom. Ne može se svaki energent jednostavno prebaciti u cjevovod, nove trase koštaju milijarde, a alternativni pravci imaju vlastite političke i sigurnosne rizike. Crveno more, primjerice, također je daleko od sigurnog prometnog koridora. No smjer je jasan.

Prije nekoliko godina pitanje je glasilo: "Što će se dogoditi svijetu ako Iran zatvori Hormuz?"

Danas zaljevske države sve više pokušavaju odgovoriti na sasvim drugo pitanje - kako napraviti sustav u kojem Iranovo zatvaranje Hormuza više neće biti katastrofa?

Za Teheran je upravo to možda najopasnija posljedica cijelog sukoba. Svaki put kada posegne za svojim najjačim strateškim adutom, daje susjedima još jedan razlog da ulože milijarde kako bi taj adut jednoga dana prestao vrijediti.

* uz korištenje AI-ja