Ako je najveći uspjeh vraga bio u tome što je ljude uvjerio u vlastito nepostojanje, onda je masovni osjećaj građanske nemoći trijumf političkih praksi koje počivaju na Bismarckovoj tezi prema kojoj je politika umijeće mogućeg. Ona to, naravno, dijelom jest, ali ako je samo to, onda je i sredstvo održavanja statusa quo u kojemu se nešto može promijeniti tek da bi sve ostalo navlas isto.

Kolektivnoj apatiji pridonijeli su, dijelom nesvjesno i potpuno na vlastitu štetu, mediji čija propast nije počela s internetskom revolucijom, nego s promjenom izvora temeljnih prihoda. Vrli, novi, digitalni svijet samo je ubrzao metastaziranje primarne, teške bolesti (ne)izvjesnog ishoda.

“Niti jedan medij danas ne živi od svog proizvoda, ni jedna novina ne živi od prodaje novina, nego živi od oglasa. Vi pravite novinski tekst ili televizijski prilog i živite od nečeg sasvim drugog, marketinga, a pritom su te dvije strane ne samo različite, nego i međusobno sukobljene. Oglas vam je kad vam netko plati da ga hvalite. Novinski tekst je potpuno obratno, da vam nitko ne plati da ga kritički razmotrite”, rekao je 2022., gostujući na Pulskom festivalu knjige i autora - Sa(n)jam knjige u Istri, novinar, urednik, pisac i odnedavno scenarist Viktor Ivančić.

Digitalizacija je različite oblike prodaje medijskog prostora i sadržaja dovela, u najboljem slučaju, do ekstrema, jer ako nije i ako ipak može gore, onda će se ostvariti Ivančićevo proročanstvo: “Opstat će mediji, ali žrtva će biti smrt novinarstva”.

Da bi se živjelo od klikova koji privlače oglašivače neophodna je hiperprodukcija sadržaja kojom se likvidira mogućnost profesionalne temeljitosti i kompenzira nemogućnost dugotrajnije ekskluzivnosti, jer ono što će netko objaviti sad i što zbilja nema nitko drugi, bit će za pet minuta svugdje: od konkurentskih do portala čiji je razlog postojanja izvještavanje o dnevnim aktivnostima općinskog načelnika.

Promjene koje su žurnalizam zadesile možda imaju rok trajanja, samo što mu se istek ne nazire, a kombinacija komercijalizacije i digitalizacije rezultira sve većim gubitkom publike i sve manjim povjerenjem u sadržaj, pa prema “Izvještaju o digitalnim medijima 2025.”, koje je izradio Institut Reuters - provodeći online anketu na gotovo 100.000 konzumenata vijesti u 48 različitih zemalja - čak 61 posto ispitanika u Hrvatskoj često ili ponekad izbjegava vijesti, a samo šest posto, dakle tri puta manje od europskog i sedam puta od skandinavskog prosjeka, plaća za digitalne sadržaje!

“Mnogi ispitanici izbjegavaju vijesti jer im izazivaju loše raspoloženje”, piše u tom izvještaju u kojem se, pored ostalog, navodi kako se vijesti doživljavaju kao pretežno negativne, izazivaju tjeskobu, frustraciju i gađenje, elitističke su i politički obojene, nepovezane sa svakodnevnim životom, suviše često govore “o politici za političare”, a ne “o životu za ljude” i tako dalje i tako redom.

U eri u kojoj svako godišnje doba ima svoj trendovski psihički poremećaj - anksioznost, burn out, funkcionalna depresija, dopisati po potrebi i sjećanju - i u kojoj se paralelno forsira takozvano pozitivno razmišljanje, gotovo dvije trećine Hrvata od medija valjda očekuje da im miluju nježnu dušicu, postajući tako dijelom mehanizma za održavanje sustava u kojemu su promjene ili nemoguće ili prividne.

Često izbjegavanje vijesti jest poraz suvremenih medijskih praksi, ali i trijumf krivog shvaćanja “umijeća mogućeg”, jer ako ništa osim ovoga što se dešava i postoji nije moguće, onda je blaženo nemanje pojma deluzija bijega iz stvarnosti i suštinski angažman na njezinoj nepromjenjivosti. Uostalom, postotak apstinenata u prvom krugu posljednjih lokalnih izbora tek je malo, zanemarivo malo veći od postotka onih koji izbjegavaju informativne sadržaje, dok je postotak izašlih glasača jednako zanemarivo veći od postotka onih što kupuju ili čitaju novine.

Različiti načini podilaženja publici - od nekadašnjeg namjernog prodavanja novina ispod cijene i kompenziranja gubitka oglasima, preko trivijalizacije, pa sve do, evo, hiperprodukcije - nisu povećali već radikalno smanjili broj onih koji, krajnje jednostavno rečeno, znaju da nije vijest kad pas ugrize čovjeka, da politika kreira stvarni život, da se relevancija nekoga medija mjeri njegovim sadržajem umjesto brojem oglasa ili klikova i da je, i na početku i na kraju, novinarstvo samo ono što različiti moćnici ne žele čuti.

Problem, međutim, počinje kad to ne želi čuti ni 61 posto konzumenata medijskih sadržaja na, najčešće, ekranu mobitela koji je postao primarno sredstvo informiranja, izvlačeći se na različite emocionalne tegobe koje im jednako izazivaju bombardiranje iranskih nuklearnih postrojenja, suđenje Gabrijeli Žalac, kriza u Bosni, genocid u Gazi, suša u Slavoniji, dugoročna vremenska prognoza i najava novih poskupljenja osnovnih namirnica.

Takav eskapizam u konačnici rađa savršeni oportunizam u kojem građanska masa dragovoljnih neznalica funkcionira kao Fikret Abdić koji je na mirovnim pregovorima usred bosanskog rata rekao da ništa ne traži, ništa ne očekuje i na sve pristaje, što, tu masu, čini zajednicom idealnih poslušnika mirne, vijestima nekontaminirane duše.