Možda je to bio susjed s kojim ste desetljećima pili kavu. Kolega koji vam je povjeravao svoje probleme. Prijatelj iz mladosti, svećenik kojem ste se ispovijedali ili član obitelji pred kojim nikada niste pazili što govorite. U komunističkoj Mađarskoj gotovo svatko mogao je postati oči i uši države. Neki su doušnici to radili zbog novca, položaja ili povlastica, drugi zato što su bili ucijenjeni, zastrašeni ili prisiljeni. Njihova su izvješća završavala u tajnim dosjeima, a ljudi o kojima su pisali često nisu ni slutili tko ih je prijavio. Gotovo četiri desetljeća nakon pada komunizma Mađarska se sprema otvoriti jedno od najbolnijih poglavlja vlastite povijesti. U srijedu, 4. studenoga 2026., nova vlada premijera Pétera Magyara planira objaviti imena desetaka tisuća ljudi povezanih s doušničkom mrežom nekadašnjih komunističkih sigurnosnih službi. Bit će dostupna u internetskoj bazi koju će građani moći pretraživati.

Prema procjenama povjesničara, u arhivima se spominje između 50.000 i 60.000 ljudi, a oko deset posto njih još je živo. To znači da bi objava mogla neposredno pogoditi tisuće mađarskih obitelji. Netko će možda prvi put doznati da je njegov otac surađivao s tajnom policijom. Drugi će otkriti da je bliski prijatelj desetljećima prenosio sadržaj privatnih razgovora. Treći bi mogli shvatiti da su politički progoni njihovih najbližih počeli informacijom koju je režimu dostavila osoba od najvećeg povjerenja. Otvaranje tajnih dosjea jedno je od ključnih predizbornih obećanja Pétera Magyara, čija je vlada u rujnu donijela zakon koji omogućuje objavu. Prema istraživanjima javnog mnijenja, takav potez podržava više od dvije trećine građana. No iza političke odluke krije se mnogo složenije pitanje. Može li društvo koje je desetljećima živjelo s tajnama svoje prošlosti doista ozdraviti kada one postanu javne? Ili će otvaranje arhiva, umjesto pomirenja, izazvati novi val optužbi, obiteljskih sukoba i političkih obračuna?

Sustav u kojem nitko nikome nije smio vjerovati

Komunistička Mađarska između 1945. i 1989. razvila je razgranat sustav političkog nadzora. Njegov najpoznatiji simbol bila je zloglasna ÁVH, Uprava državne zaštite, koja je tijekom staljinističkog razdoblja provodila brutalne represivne operacije, uhićenja, ispitivanja i političke progone. Nakon revolucije 1956. i reorganizacije sigurnosnog aparata politički nadzor nije nestao. Nastavio je djelovati kroz službe povezane s Ministarstvom unutarnjih poslova. U takvom sustavu tajnoj policiji nisu bili dovoljni profesionalni operativci. Trebali su joj obični ljudi, oni koji su mogli ulaziti u domove, sjediti za stolovima, prisustvovati privatnim druženjima i slušati razgovore koje nitko ne bi vodio pred uniformiranim predstavnikom države.

Doušnici su bili raspoređeni među radnicima, intelektualcima, studentima, umjetnicima i vjernicima. Nadzirali su političko raspoloženje, prikupljali informacije o kritičarima režima i bilježili kontakte s inozemstvom. Posebno su zanimljivi bili oni koji su mogli pristupiti ljudima koje je država već smatrala sumnjivima. Sustav je bio učinkovit upravo zato što se oslanjao na najosnovnije ljudske odnose. Vlast nije morala prisluškivati svaki razgovor ako je mogla pronaći osobu koja će ga prepričati. Nije morala stalno pratiti svakog protivnika režima ako se u njegovu neposrednom okruženju nalazio netko spreman izvještavati o njegovim aktivnostima. A kada bi takva suradnja jednom počela, izlazak iz mreže često je bio težak. Osobu koja je pristala potpisati izjavu o suradnji služba je mogla držati pod kontrolom i samom činjenicom da je ta suradnja postojala. Ipak, nisu svi slučajevi bili jednaki. Jedni su surađivali dobrovoljno i ostvarivali korist. Drugi su pristali pod prijetnjama, strahom za vlastitu obitelj ili nakon dugotrajnog pritiska. Zbog toga se pitanje odgovornosti ne može svesti samo na pronalaženje imena na popisu.

Tajne skrivene u podrumu

Dosjei mađarskih doušnika godinama su čuvani u Povijesnom arhivu državnih sigurnosnih službi u Budimpešti. Riječ je o tisućama fascikala, registracijskih kartona, izvješća i drugih dokumenata koji svjedoče o svakodnevnom funkcioniranju represivnog aparata. István Papp, povjesničar i voditelj znanstvenog odjela arhiva, za Guardian je objasnio da bi dokumenti, kada bi se posložili jedan do drugoga, bili dugački gotovo pet kilometara. Unatoč velikoj količini građe, dokumentacija nije potpuna. Za približno 9000 osoba postoje opsežniji dosjei koji sadržavaju podatke o njihovoj pozadini, provjerama i izjavama. Njihova objava predviđena je za veljaču 2027., nakon uklanjanja osjetljivih osobnih podataka, uključujući zdravstvene informacije i podatke o žrtvama. Velik dio građe nestao je tijekom turbulentne mađarske povijesti. Dokumenti su uništavani za revolucije 1956., kada su se Mađari pobunili protiv komunističke vlasti i sovjetske dominacije. Drugi su nestali tijekom političkih promjena 1989., kada je režim imao dovoljno vremena ukloniti kompromitirajuće dokaze. Zbog toga se ni nakon otvaranja arhiva neće nužno moći utvrditi što je pojedina osoba doista radila. Registracijski karton ne otkriva uvijek je li suradnja bila stvarna, koliko je trajala, jesu li informacije bile točne i je li netko zbog njih stradao. Ministar društvenih odnosa i kulture Zoltán Tarr odluku o otvaranju arhiva obrazložio je pravom demokratskog društva da upozna vlastitu prošlost. No oni koji su preživjeli komunističke progone znaju da je istina često mnogo bolnija nego što se čini na papiru.  Miklós Kiss, bivši zatočenik mađarskog logora za prisilni rad i predsjednik udruge žrtava, smatra da se sve to moralo učiniti mnogo ranije. Njegovo upozorenje sažima i najveću dvojbu čitavog projekta: ljudi će otkriti izdajnike u svojim obiteljima, ulicama i susjedstvima, ali što s tim saznanjem učiniti danas?

Žena koja je špijunirala obitelj

Jedna od priča koje posebno dobro pokazuju složenost života pod nadzorom tajne policije povezana je s obitelji mađarskog pjesnika i pisca Györgya Faludyja. Faludy je više od tri godine proveo u logoru za prisilni rad, na temelju izmišljenih optužbi. Kasnije je emigrirao i o svojem iskustvu napisao poznatu autobiografsku knjigu My Happy Days in Hell. Njegov unuk Alexander Faludy, novinar i anglikanski svećenik, prije gotovo dvadeset godina pregledavao je dokumente tajne policije koji su se odnosili na njegovu obitelj. Među njima je pronašao izvješće koje je napisala Mađarica nastanjena u Londonu. Ona se sprijateljila s njegovom bakom dok je ova umirala od raka.

Saznanje da je netko iskoristio takav odnos kako bi dostavljao informacije tajnoj službi u početku je u njemu izazvalo bijes. No zatim je pročitao detalje o samoj doušnici. U Mađarskoj je imala rodbinu, uključujući starije roditelje. Ti su podaci otvorili mogućnost da je djelovala pod pritiskom i iz straha za svoje najbliže. Njegova se reakcija promijenila. Umjesto bijesa osjetio je sažaljenje. Faludy je za The Guardian objasnio da je život u emigraciji njegovoj obitelji donio velike patnje, ali i određenu moralnu slobodu. Ljudi koji su ostali živjeti unutar komunističkog sustava često nisu imali mogućnost izbora kakvu su imali oni koji su otišli. Upravo zato, smatra, nije uvijek jednostavno suditi ljudima čija se imena nalaze u dosjeima.

Slična se priča skriva i iza slučaja mađarskog pjesnika i političara Zoltána Szokolaya, koji se 2005. našao na neslužbenom popisu suradnika. Njegov sin Domokos, danas povjesničar, još nije pročitao sve dokumente o ocu, koji je preminuo 2020. godine. Nada se da će javno suočavanje s prošlošću pomoći obiteljima koje otkriju bolne činjenice. Prešućivanje, prema njegovu mišljenju, samo produžuje traumu koja se može prenositi s generacije na generaciju.

Njemačka je dopustila građanima da doznaju tko ih je izdao

Mađarska nije prva država koja se odlučila obračunati s tajnama komunističkog režima. Najpoznatiji primjer dolazi iz nekadašnje Istočne Njemačke, gdje je zloglasni Stasi desetljećima razvijao jedan od najopsežnijih sustava nadzora stanovništva u povijesti. Ministarstvo državne sigurnosti DDR-a, poznatije kao Stasi, nije samo prisluškivalo telefone i otvaralo pisma. Njegovi su službenici prikupljali informacije o ljubavnim vezama, obiteljskim sukobima, političkim stavovima i privatnim navikama građana. U tu svrhu razvijena je golema mreža neslužbenih suradnika, poznatih pod njemačkom kraticom IM (Inoffizielle Mitarbeiter). Kada je 1989. počeo pad komunističkog režima, Stasijevi službenici pokušavali su uništiti dokumente koji bi mogli razotkriti njihov rad. Papire su rezali, trgali i pripremali za uništenje. No prosvjednici su zauzimanjem ureda tajne policije uspjeli sačuvati velik dio arhiva.

Danas njemački Savezni arhiv čuva više od 111 kilometara Stasijevih dokumenata, zajedno s milijunima fotografija, kartona i drugih zapisa. Gotovo 15.000 vreća sadržava potrgane dokumente koje arhivisti nastoje rekonstruirati. Od 1992. građani imaju zakonsko pravo zatražiti uvid u dokumente koje je Stasi prikupljao o njima. Ako arhivska građa omogućuje pouzdanu identifikaciju, mogu saznati i stvarna imena ljudi koji su ih prijavljivali. Više od dva milijuna osoba dobilo je pristup vlastitim dosjeima, prema podacima njemačkog Saveznog arhiva. Za mnoge je to značilo suočavanje s neugodnom istinom. Osoba kojoj su vjerovali mogla je biti ona koja je njihove riječi prenosila državnoj sigurnosti. Njemački model ipak se razlikuje od opće internetske objave popisa: pristup osobnim podacima uređen je posebnim pravilima, a javno objavljivanje nije automatsko. Nakon ujedinjenja Njemačke dokumenti su služili i za provjeru prošlosti ljudi na javnim funkcijama. Tako je otvaranje arhiva postalo ne samo pitanje povijesti, nego i pitanje podobnosti za obavljanje poslova koji zahtijevaju javno povjerenje.

Poljska, Češka i Rumunjska: Dosjei koji su tresli političke vrhove

I ostale bivše komunističke države krenule su različitim putovima. U nekima je naglasak bio na otvaranju arhiva, u drugima na lustraciji, odnosno postupcima kojima se utvrđivala povezanost pojedinaca s bivšim represivnim aparatom, osobito kada su željeli obnašati javne dužnosti. Češka je među prvima počela provoditi takve provjere nakon pada komunizma. Dosjei čehoslovačke tajne policije StB postali su važan dio javnog suočavanja s režimom. Godine 2003. otvoren je pristup njezinim evidencijama, a kasnije je uspostavljen i Arhiv sigurnosnih službi, povezan sa sustavom institucija za istraživanje totalitarne prošlosti. Problem je bio sličan mađarskom: što ako se političar ili ugledna javna osoba pojavi u registru suradnika, ali osporava da je ikada svjesno radila za tajnu službu? Sudski postupci, povijesna istraživanja i političke polemike pokazali su da evidencija i dokaz aktivne suradnje nisu uvijek isto.

OBRAČUN S ORBANOM 70 godina nakon krvave revolucije: Mađarska otvara dosjee špijuna

U Poljskoj je suočavanje s komunističkom prošlošću postalo jedno od najosjetljivijih političkih pitanja nakon 1989. godine. Poljski Institut nacionalnog sjećanja, IPN, čuva dokumente nekadašnjeg represivnog aparata, kao i građu povezanu s nacističkim i sovjetskim zločinima. Njegovi arhivski fondovi obuhvaćaju više od 90 kilometara dokumenata, a služe povjesničarima, istražiteljima, novinarima i žrtvama represije. Poljski zakoni predvidjeli su i posebne postupke provjere pojedinaca koji obnašaju javne dužnosti.

Rumunjska je imala posebno brutalan aparat političke represije, Securitate, koji je za diktature Nicolaea Ceaușescua razvio duboku mrežu nadzora društva. Nakon njegova svrgavanja u prosincu 1989. godine, pitanje otvaranja dosjea postalo je jedno od ključnih pitanja rumunjske demokracije. Za istraživanje te prošlosti osnovano je Nacionalno vijeće za proučavanje arhiva Securitate, poznato kao CNSAS. Njegova zadaća uključuje proučavanje dokumentacije nekadašnje tajne policije i utvrđivanje suradnje u zakonom propisanim postupcima.

U Latviji su 2018. javno objavljene evidencije suradnika sovjetskog KGB-a. I ondje su se otvorila pitanja koliko sačuvani kartoni doista govore o odnosu pojedinca i tajne policije.

Udba je također živjela od doušnika

Iako se socijalistička Jugoslavija nakon sukoba Tita i Staljina 1948. politički udaljila od Sovjetskog Saveza, njezin sigurnosni aparat koristio je mnoge metode poznate drugim komunističkim državama. Najpoznatije ime toga aparata bila je Udba, Uprava državne bezbednosti, osnovana 1946. godine. Njezini prethodnici, Ozna i druge ratne sigurnosne strukture, sudjelovali su u uspostavljanju komunističke vlasti. Udba je potom postala jedno od ključnih sredstava kontrole političkih protivnika i svih koje je partijsko vodstvo smatralo opasnima. Nakon reorganizacije 1966. sigurnosni aparat djelovao je kroz republičke službe državne sigurnosti, najčešće nazivane SDB ili SDS (Služba državne sigurnosti). Naziv Udba, međutim, ostao je u svakodnevnoj uporabi kao sinonim za jugoslavensku političku policiju.

BUŠIĆEVO UBOJSTVO UDBA ga ubila u Parizu, a ranije dobio pismo: Pazi se onih koji ti laskaju!

Za razliku od popularnih predodžbi prema kojima su tajne službe svoje protivnike pratile isključivo profesionalnim agentima, velik dio informacija dolazio je od običnih građana. Doušnici su bili važni jer su imali pristup sredinama u koje policijski operativac nije mogao jednostavno ući. U jugoslavenskom slučaju posebno su nadzirani politički neistomišljenici, nacionalno orijentirane skupine, emigracija, vjerske zajednice i osobe koje su otvoreno kritizirale jednopartijski sustav. Tajna policija prikupljala je informacije na fakultetima, u poduzećima, kulturnim institucijama i među iseljeništvom. Službe su nastojale saznati tko čita zabranjenu literaturu, održava kontakte s političkom emigracijom, kritizira Tita ili organizira aktivnosti koje bi se mogle protumačiti kao prijetnja poretku.

Upravo su takve mreže imale posebnu važnost nakon Hrvatskog proljeća 1971., kada su tisuće ljudi bile izložene različitim oblicima političkog pritiska, a brojni sudionici reformskog pokreta završili su pod nadzorom ili bili kažnjeni. Sustav se nije zaustavljao na teritoriju Jugoslavije. Jugoslavenske službe djelovale su i među emigrantima u Zapadnoj Njemačkoj, Austriji i drugim državama, gdje su pratili aktivnosti političkih protivnika režima. Najpoznatiji primjer represivnog djelovanja jugoslavenske državne sigurnosti u inozemstvu jest slučaj hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića, ubijenog 1983. u Bavarskoj.

Hrvatska: Dosjei su otvoreni, ali popisa doušnika nema

Za razliku od Mađarske, Hrvatska nije provela jedinstven postupak javne objave popisa nekadašnjih suradnika komunističke tajne policije. Pitanje lustracije godinama je bilo predmet političkih rasprava. Zagovornici su tvrdili da bi provjera prošlosti nositelja javnih funkcija omogućila demokratski raskid s represivnim sustavom. Protivnici su upozoravali na mogućnost političkih zloupotreba, nepravednog obilježavanja pojedinaca i korištenja nepotpunih dokumenata. Hrvatska nije donijela opći lustracijski zakon po uzoru na neke srednjoeuropske države.

FELJTON (1. DIO) Ivan Stevo Krajačić: Najmoćniji Titov špijun samo je sanjao Hrvatsku

Ipak, to ne znači da su arhivi jugoslavenskih sigurnosnih službi u Hrvatskoj ostali potpuno zatvoreni. Zakon o arhivskom gradivu i arhivima iz 2018. omogućio je široku dostupnost javne dokumentacije nastale do 30. svibnja 1990., uz određene zakonske iznimke. Prema pravilima Hrvatskog državnog arhiva, podaci o osobama koje su do toga datuma bile pripadnici ili suradnici službi sigurnosti dostupni su u dijelu koji se odnosi na obavljanje njihove službe. Takva dokumentacija može biti iznimno važna povjesničarima i novinarima jer omogućuje rekonstrukciju rada nekadašnjih sigurnosnih struktura. No ona nije pretvorena u jedinstvenu javnu internetsku bazu svih doušnika, kakvu sada planira Mađarska.

Jedan od najvećih problema u svim bivšim komunističkim državama jest činjenica da otvaranje arhiva ne znači nužno otvaranje cjelokupne istine. U Istočnoj Njemačkoj pripadnici Stasija pokušali su uništiti goleme količine dokumenata. U Mađarskoj su brojni dosjei nestali za vrijeme revolucije 1956. i političke tranzicije 1989. U drugim državama dio dokumentacije uništen je ili nestao tijekom prijenosa vlasti. To ima ozbiljne posljedice za povijesna istraživanja. Ako su određeni dosjei nestali, moguće je da se nikada neće doznati tko je bio dio pojedinih doušničkih mreža. Istodobno, osobe čija je dokumentacija ostala sačuvana mogu biti izložene javnoj osudi, dok oni čiji su dosjei uništeni ostaju nepoznati.

Upravo je zato lustracija od početka bila jedno od najkontroverznijih pitanja postkomunističke Europe. Kako provesti pravednu provjeru odgovornosti kada je dokaze stvarao represivni aparat, a potom ih dijelom i sam uništavao? Dodatna je poteškoća što dokumentacija tajnih službi nije neutralan zapis stvarnosti. Operativci su imali vlastite interese, nadređene kojima su odgovarali i ciljeve koje su morali ispunjavati. Pojedina izvješća mogla su sadržavati pretjerivanja, pogrešne informacije ili interpretacije prilagođene potrebama službe. Zbog toga povjesničari upozoravaju da se arhivski dokumenti moraju čitati kritički i uspoređivati s drugim dokazima. Bez toga postupak suočavanja s prošlošću može stvoriti nove nepravde umjesto da ispravi stare.