Književni kritičar Velimir Visković, urednik važnih hrvatskih književnih enciklopedija i časopisa, 2012. godine (ni)je prošao na natječaju za intendanta HNK u Zagrebu na koji se javio na nagovor Andreje Zlatar Violić, ministrice kulture u socijaldemokratskoj vladi Zorana Milanovića. Budući da o intendantu ne odlučuje samo vlada, već i Grad Zagreb, a tadašnji je gradonačelnik Bandić imao svoju kandidatkinju, kao i prevagu u Kazališnom vijeću (k tome je bio i u sukobu s ministricom), izabrana je, i to uz pomoć SDP-a, Ana Lederer. Nekoliko godina kasnije, kaže Visković, ona će izroniti iz političkog mraka kao zamjenica krajnje desnog Karamarkova ministra kulture Hasanbegovića.

Viskovićevo prisjećanje uvodi nas iza kulisa teatra politike i politike u teatru koja se u nas, zbog jakog utjecaja te iste politike koju provode osnivači, posebno kad se mijenja vlast, već desetljećima zbiva u gradovima, sjedištima nacionalnih kazališnih kuća. U glavnim ulogama, paralelno sa smjenama direktora komunalnih firmi, u glavnim ulogama tad se, u pravilu, nađu teatarski intendanti, a dramskom situacijom dominiraju prizori njihova obaranja. Prošlih dana tako je glavni tragičar bio Vicko Bilandžić, upravo smijenjeni intendant HNK u Splitu. To što je po profesiji glumac, samo je pridonijelo uvjerljivosti njegove rezignacije: “Žao mi je da je mjesto intendanta politički plijen. Bilo bi dobro da se kazališne intendanture prestanu tretirati kao politička funkcija”. Doista, teatarski ravnatelji moraju administrirati kao i drugi direktori, ali je njihov osnovni posao ipak umjetnička vizija kazališta, profil repertoara i angažiranje suradnika umjetnika. Nije to položaj za stranačko kadroviranje.

Bilandžić je smijenjen usred posla, po kratkom postupku. Doduše, oblaci nad njegovim mandatom nadvili su se još ljetos kad je smijenjeno “Puljkovo kazališno vijeće”, koje ga je podržavalo. Novom gradonačelniku Tomislavu Šuti u akciji obaranja intendanta izašlo je ususret Ministarstvo kulture oglasivši ništavnim sve odluke “Puljkova vijeća” jer se na početku njegova rada zbila navodna proceduralna pogreška. Naime, prvu sjednicu to je vijeće oglasilo redovnom, a trebalo ju je nazvati konstituirajućom i zato su sve njegove odluke bačene u koš (!?). Drugih obrazloženja i primjedaba na rad tog vijeća nije bilo. (Ne treba ni napominjati da je vijeće radilo prema uputstvima pravne službe Grada, kojima su pravnici Ministarstva očito subordinirani).

U Split su stigli i inspektori čije je primjedbe na akte kazališta “Puljkovo vijeće” u međuvremenu primilo i papire kazališta dovelo u red. Nepotrebnim i bahatim poništavanjem baš svih odluka “Puljkova Kazališnog vijeća”, među kojima i niza akata i pravilnika koji su doneseni kako bi se uvažile primjedbe inspekcije tog istog Ministarstva kulture, svakako će se odraziti na funkcioniranje kazališta i otežati rad novom vodstvu. Politički obrazac smjene intendanta obogaćen je u Splitu smjenom Kazališnog vijeća i poništenjem svih njegovih odluka, među kojima i usvojenih intendantovih izvještaja, a on sam kao kadar omrznutog političkog neprijatelja šutnut natrag među svoju histrionsku braću. Teatar politike obogatio je svoj repertoar.

Krajnja nesklonost Ministarstva prema “Puljkovu intendantu” vidjela se ljetos i po neobičnom, pristranom i arbitrarnom istupu same ministrice Obuljen Koržinek koja se, ni s čim izazvana, požurila unaprijed, dakle prije nego što je i otpočelo, pokopati sve izglede ovogodišnjeg, inače uspješnog Splitskog ljeta u produkciji HNK, čije otvorenje prvi put nije prenosio ni HTV iako je riječ o jednoj od najuglednijih kulturnih priredbi u zemlji, s velikom tradicijom, koja je ovoga ljeta otpočinjala praizvedbom “Dioklecijana”, do sada neizvedene opere velikog Ive Tijardovića.

Još nedavno mogli smo intendanta Bilandžića čuti kako sa zaraznim optimizmom govori o daljnjim planovima u ovoj i sljedećoj sezoni, o novim predstavama, angažiranju umjetnika i drugim pitanjima života kazališta. U međuvremenu pojedini članovi novoimenovanog Kazališnog vijeća, prije nego što su se i sastali na prvoj radnoj sjednici, izjavama, gestama i grimasama jasno su signalizirali da Bilandžiću rade o glavi. Uslijedila je zatim sjednica Gradskog vijeća na kojoj je HDZ-ovska većina odbila njegov izvještaj. Nije pomogao podatak da je HNK imao 10 posto više gledatelja nego prethodne godine i vidno veći prihod od ulaznica, uključujući i Splitsko ljeto, kao i deset nominacija za nagrade Hrvatskoga glumišta - više od svih drugih kazališta - te stabilno financijsko poslovanje i vraćanje dugova. Sve to proglašeno je “računovodstvenim” i friziranim, a ne “umjetničkim” faktima. Bilo je i vijećnika koji su imali drugačije mišljenje. Na kraju je iznesena primjedba o navodno 40 posto neostvarenog plana, podatak koji više govori o krajnje nerealnim očekivanjima od teatra i “planovima želja” koje, uostalom, nije ispunio ni jedan dosadašnji intendant jer za njihovo izvršenje, što svi znaju, ne postoje realni fizički, financijski i kadrovski uvjeti.

Tako se Bilandžić pridružio koloni intendanata koje obaraju. Mrak teatra politike razbila je načas ugledna profesorica zagrebačke Kazališne akademije, kazališna povjesničarka i redateljica Snježana Banović: “Ne mislim nešto naročito dobro o mandatu Vicka Bilandžića, ali to kako ga HDZ udružen s Kerumom ruši je suludo: neznanje naprijed, ostalo stoj! Nabava WC papira kao argument, petljanje u repertoar kroz trtljanje o premoćnosti jednog žanra nad drugim... Kao u štali. No još je možda i tužnije kako ga brani opozicija. Pazite, sad će ono što se odaziva na naziv Kerum postavljati intendanta. Isto nas je već u prvom ukazanju impresioniralo izborom komik pjevača Mucala na to mjesto. A hadezeovska rješenja koja su potom uslijedila bolje je ne spominjati. Šank linija i središnjica, pa udri! Užas sve skupa. Razmišljam o nekim davnim, zlatnim vremenima tog kazališta. Otišlo sve u nepovrat”.

Bilandžićev mandat stalno su pratile primjedbe oko poslovnih planova i financijskih izvještaja koji su za tadašnji sastav Kazališnog vijeća bili diskutabilni. U jednom trenutku stekle su se i formalne okolnosti za smjenu intendanta, ali gradonačelnik Puljak to nije htio dopustiti smatrajući da smjenjivati naprečac rukovodioce važnih gradskih ustanova nije dobra politika.

Treba reći da Bilandžić nikako nije bio svetac. Njegov stil rukovođenja očito je unutar kuće izazvao ozbiljna nezadovoljstva, posebno među članovima važnog opernog ansambla koji su jednom to i pokazali protestnim okupljanjem pred zgradom teatra. U radu intendanta bile su prisutne kadrovske i druge improvizacije uz lošu komunikaciju kao dodatnu nevolju.

Koliko god neke od upravo nabrojanih zamjerki bile nategnute, pa i netočne, intendantove teškoće nisu proizlazile iz neuspjelih predstava, loše umjetničke razine izvedbi ili nedostatka publike. Upravo obrnuto. Splitski je teatar svojim produkcijama za Bilandžićeva kratkog ravnateljstva imao na svojoj strani i stručnu kritiku i rekorde posjećenosti u gledalištu. Nekima, doduše, nije odgovarao ukupni repertoar koji se, navodno, udaljio od kanona jednog nacionalnog kazališta. Nakon što se, na primjer, desetljećima nije podržavalo lokalne živuće autore i tematiku, sad je na pozornicu izašlo previše takvih autora i couleur locala, kažu jedni. Nije bilo ni pravih grad opera, kao u Restovićevo doba osamdesetih, kažu drugi. U dramskom programu, k tome, splitski kulturni ukus, obilježen službenim političkim desničarenjem, detektirao je i suspektne, navodno “lijeve” naslove i autore.

Sve je to, međutim, malo važno. Vladajući su naprosto željeli imati “svog intendanta”, kao što će imati svog direktora vodovoda i kanalizacije, parkova i nasada ili gradskoga groblja, potirući razliku koja dijeli središnje mjesto kulturne produkcije i najveći radni kolektiv nakon gradske uprave u Banovini od ostalih komunalnih firmi. To se već pokazalo ovih dana izborom za privremenog vršioca dužnosti honorarnog opernog pjevača bez ikakvih upravljačkih iskustava, ali s iskaznicom HDZ-ova vijećnika u Županijskoj skupštini. Čitamo da je jedan od kazališnih djelatnika izjavio “kako smo se željeli riješiti politikantstva u kazalištu, a politika nam je upravo spremila novu dramu”. Iako novo, Šutino Kazališno vijeće opernog pjevača za v. d. intendanta nije izabralo jednoglasno. Suprotstavili su se, očito razočarani ponavljanjem “politike u teatru”, predstavnici kazališnog kolektiva i umjetničkih ansambala. Pritom je jedan od njih dao i ostavku na članstvo u Kazališnom vijeću.

S obzirom na stogodišnju (uz kraće prekide) tradiciju profesionalnog kazališta u Splitu, zanimanje u javnosti za ovdašnje teatarske ravnatelje novija je pojava. Ona je povezana s lokalnim stranačkim političkim bitkama za šefove komunalnih ustanova i firmi, pri čemu se odmjeravaju politički mišići na račun kvalitete. Kad je riječ o kazalištu, odsustvo kriterija stručnosti bilo je očito kod nekadašnjeg imenovanja za intendanta čovjeka s estradne scene Duška Mucala.

S druge strane, Gradsko vijeće svojevremeno je otjeralo iz Splita dugogodišnju kazališnu ravnateljicu, dramaturginju, teatrologinju i spisateljicu Mani Gotovac, koja je tadašnjoj vladajućoj većini politički išla na živce.

U prijašnjim vremenima u Splitu se malo tko, osim uskog kulturnog-političkog kruga, zanimao za osobu direktora HNK, najvećeg i najvažnijega gradskog umjetničkog zavoda. Bilo je uobičajeno da se ravnatelji kazališta najvećim dijelom rutinski regrutiraju među prvacima iz umjetničke branše. Tako su splitsko kazalište vodili Ivo Tijardović, koji je bio intendant prije i poslije onoga rata, Tomislav Tanhofer i Silvije Bombardelli. Ansamble su vodili istaknuti skladatelji, dirigenti, književnici, kazališni kritičari ili plesni prvaci, od Mladena Bašića, Dragutina Savina, Nikše Bareze, Vjekoslava Šuteja i Ive Lipanovića, pa do Marka Foteza, Tita Strozzija, Slobodana Novaka, Petra Brečića, Ane Roje, Oskara Harmoša, Milija Štambuka, Maje Srbljenović-Turcu i drugih.

Tek u tranzicijskom razdoblju, pojedini intendanti, poput Mani Gotovac, postali su veće teatarske zvijezde od vlastitih redatelja, dramskih prvaka, primadona i primabalerina, najvećim dijelom zbog poneke provokacije u repertoaru ili javnim istupima, ali i osobnog stila i komunikacijskih vještina. Dugogodišnji intendant iz osamdesetih, u razdoblju socijalističke samouprave splitskom komunom i teatrom, Ivica Restović, vjerojatno najuspješniji intendant u povijesti splitskog teatra, imao je sjajne umjetničke rezultate ustanove, ali nije bio celebrity. Osobno je bio samozatajan, a bila su i drukčija vremena. Kratkotrajna kazališna intendantura Ive Sanadera, iza koje nije ostalo nikakvih tragova u splitskom kazalištu, poslužila je i njemu i splitskom teatru samo marketinški: prime minister koji je počeo kao dostavljač erotskih materijala za hrvatske zabavne magazine, turistički djelatnik i urednik u maloj izdavačkoj kući postao je kazališni intendant, da bi splitsko kazalište godinama poslije dalo hrvatskog premijera.

Mnogi će reći da su se kriteriji za izbor intendanta promijenili kad je postavljen novopečeni poduzetnik, nekadašnji glumac Rade Perković. I ranije, u kadrovskim osekama, znalo se improvizirati s čelništvom kazališta, doduše kratkotrajno, s vršiteljima dužnosti. Perković, međutim, nije odgovarao dotadašnjim profilima intendanata. Bavio se kazališnim gažama, vodio boks mečeve i pisao naše prve self-help priručnike (“Kako osvojiti ženu”) što se, sve zajedno, po dotadašnjim mjerilima, smatralo nekako nepriličnim za tu funkciju. Naime, u hrvatskoj kulturnoj nomenklaturi intendantsko mjesto u nacionalnim kazalištima uvijek je kotiralo vrlo visoko i imalo, kad je riječ o središnjem HNK u Zagrebu, rang ministra.

Kazališta su svoje šefove reproducirala iz vlastitih redova ili iz šireg kruga humanističkih intelektualaca koji se bave teatrom i književnošću. Galerija dosadašnjih splitskih intendanta, međutim, vrlo je šarolika i obuhvaća različite profile rukovoditelja s različitim referencama na početku mandata. Međutim, čak i površni uvid u spomen-knjige splitskog teatra potvrdit će da su daleko najveći dio intendantskog postava do sada činili intelektualci povezani s profesorskom, teatrološkom, književnom, akademskom, glumačkom i glazbenom strukom. Noviji intendanti, pak (osim Perkovića), nisu dolazili iz krugova kućnih kazališnih umjetnika. Mani Gotovac i dr. Ivo Sanader bili su teatrolozi po akademskoj diplomi, dakle studirali su i dramaturgiju i nauku o kazališnom pogonu. Gospođa Gotovac, rekosmo, bila je poznata kazališna kritičarka i praktičarka s dugim stažem. Ivo Sanader se sve do početka devedesetih držao daleko od teatra. Ivica Restović, po obrazovanju pravnik, kasnije odvjetnik, također je bio solidno obrazovan, prethodno je djelovao kao rukovodilac u kultnom kulturno-kazališnom pogonu zagrebačkog Studentskog centra s Teatrom Itd., Galerijom, Tribinom i izdavaštvom (časopis i biblioteka Razlog), a intendantom je postao s nepunih 29 godina došavši u kazalište s mjesta generalnog tajnika splitskog Sveučilišta. Već nakon prve godine rada s ansamblima slovio je kao kompletan kazališni čovjek. Vodio je teatar gotovo tri puna četverogodišnja mandata.

U dugoj povijesti profesionalnih kazališnih ansambala u Splitu znao se pojaviti kao rukovoditelj poneki pojedinac nekazališne struke (uglavnom iz same kuće), no to su bila privremena rješenja kojima su se začepljivale kadrovske rupe, upravljalo kratkotrajnim krizama i ovladavalo sukobima unutar teatra, a istovremeno zadovoljavalo dnevno funkcioniranje. Nitko od takvih nije izlazio u javnost s lesingovskom “dramaturgijom”, ambicioznim, vizionarskim programima i objavama umjetničke budućnosti ustanove. To je ipak prepuštano ljudima od struke.

Na kraju, netko će reći kako je sve intendante, u sva vremena, uključujući i ovog zadnjeg, uvijek postavljala politika. Nijansa je u tome je li ih postavljala po stručnom ili političkom ključu i je li to bila splitska ili zagrebačka politika. U razdoblju samoupravljanja, dakle gotovo četiri desetljeća, splitski kadrovi, teatarski i svaki drugi, bili su isključivo stvar Splita i splitske komune. Zadnjih desetljeća bilo je mješovito.

Pokojni maestro Vjekoslav Šutej, dugogodišnji direktor splitske Opere i glazbenog programa Splitskog ljeta, uvijek je znao naglašavati kako ni na jednu rukovodeću kazališnu funkciju koju je obavljao u velikom svijetu (direktor opere u Veneciji, Houstonu i Sevilli) nije došao tako što se javio na neki natječaj, jer natječaja nije ni bilo. Došao bi mu, obično, poziv od tamošnjih gradonačelnika i posao bi se sklopio. Ni maestro Bareza nije u Grazu i Milanu vodio kazališne poslove prethodno se natječući. Iza njih su stajali rezultati u teatrima. Na isti način popunjavala su se i vrhunska mjesta u kulturi u Njemačkoj i Francuskoj. Svojevremeno za direktora nove pariške opere na Trgu Bastille nije postavljen Francuz, već Nijemac, dok su šefovi Berlinske filharmonije dolazili iz Engleske i, danas, iz Rusije. U zemlji u kojoj svega šačica ljudi uopće zna raditi posao kazališnog intendanta, kao što je Hrvatska, u kojoj, dakle, ima više kazališta od potencijalnih intendanata, natječaji imaju specifičnu ulogu. Oni su važan element teatra politike.

Po izmijenjenom Zakonu o kazalištima, u neko vrijeme raspisat će se natječaj za novog intendanta HNK u Splitu. Hoće li to biti Dražen Siriščević, Jure Bučević, Miljenko Puljić, Ana Lederer ili netko drugi - za sada nabačena imena na nekim portalima - ovisi o natjecateljima, ali i o gradonačelniku koji sam, bez ikakve komisije, donosi odluku. Generalna proba s vršiocem dužnosti nije mu dobro primljena.