Ovog se ljeta navršava deset godina od brexitskog referenduma, trenutka u kojem je Ujedinjeno Kraljevstvo odlučilo napustiti Europsku uniju i razotkrilo koliko su krhke povijesne sigurnosti na kojima smo mirno spavali. Tad je i Jürgen Habermas priznao da nije očekivao kako će populizam pobijediti kapitalizam. Činilo mu se nevjerojatnim da će pitanje tko smo nadjačati ono što nam se više isplati. No u njegovoj nevjerici bila je skrivena jedna perfidna zabluda. Populist i kapitalist nisu, naime, uvijek suparnici. Oba trguju istom valutom: čovjekovom nesigurnošću. Kapitalist nam prodaje tko bismo mogli postati, a populist nam prodaje tko navodno već jesmo i uvjerava nas da nam to netko želi oduzeti. Jedan monetizira čežnju, drugi strah. Jedan čovjeka mjeri hladnom logikom koristi, drugi krvlju i pripadnošću. Poniženje ostaje isto, samo mu se mijenja ambalaža.

Identitet nije samo ono što naslijedimo nego i ono što odlučimo braniti, prešutjeti, pokazati, sakriti ili pretvoriti u zastavu. Zato je danas svaki čovjek bojište, mjesto na kojem se vode tihi ratovi pripadnosti.

Naše je doba ono veliko “još”. Još živimo u poretku 20. stoljeća, ali umjetna inteligencija nam puše za vratom. Još imamo podnošljivu klimu, ali znamo da se i taj okvir poprilično savija. Još savjetujemo djecu za život, a nemamo pojma u kakvom će se svijetu jednog jutra probuditi. Kad budućnost postane prijetnja, srce se hvata za prošlost, a nostalgija se pretvara u naočale kroz koje gledamo svijet.

Hrvatska tu nije iznimka nego mjesto na kojem svjetska nervoza progovara domaćim jezikom. Kod nas se gotovo svako konkretno pitanje može pretvoriti u ispit domoljublja. Cijene, plaće, stanovi, bolnice, škole, korupcija, odlazak mladih: sve nestane čim netko upali dimnu bombu identiteta. Kad treba govoriti o plaćama, govorimo o ustašama i partizanima. Kad treba govoriti o stanovima, govorimo o ugroženosti. Kad treba govoriti o bolnicama i školama, netko odnekud izvuče zastave i Thompsona.

Iseljavanje je stvarnost koja se ne može prekriti zastavom: prazne učionice, ugašena sela, liječnik kojeg nema, roditelji koji djecu gledaju preko zaslona. Pa ipak, i o njemu se govori kao o izdaji ili vjernosti, kao da mladi odlaze zbog manjka ljubavi prema domovini, a ne zbog viška poniženja koje su ovdje progutali. Sustav može ponižavati ljude godinama, ali uvijek je važnije tko je dovoljno naš da to smije reći.

Najglasniji čuvari identiteta obično su oni koji su u njega najmanje sigurni. Tko počiva u onome što jest, ne mora to dovikivati s trga niti tražiti neprijatelja koji bi mu to potvrdio. Barjaci i lozinke pripadnosti nisu uvijek snaga; često su samo galama kojom se nesigurnost pokušava predstaviti kao uvjerenje.

Tu i vjera ima što reći, pod uvjetom da se i sama ne pretvori u ukras za tuđe ideološke parade. Kršćanstvo tu napast dobro poznaje jer ju je kroz povijest znalo i samo pobožno hraniti. U nemirnim vremenima i u Crkvi se lako probudi čežnja za oštrinom, razgraničenjem i čistoćom. Nije sporno to što čovjek želi znati tko je i komu pripada; opasno postaje kad se Boga pretvori u pečat jedne nacije, jedne kulture, jedne politike ili jedne nostalgije. Tad vjera prestaje biti poziv na obraćenje i postaje idolopoklonstvo s mirisom tamjana: posvećenje postojećega.

Kršćanska rečenica o čovjeku zato ne počinje korisnošću, uspjehom, čistoćom, pripadnošću ni tržišnom vrijednošću. Počinje jednostavnije i opasnije: čovjek je dobar u sebi prije svake zasluge, prije svake koristi i prije svake granice koju povlačimo između nas i onih koje nazivamo strancima.

Nije slučajno da papa Lav XIV. u enciklici “Magnifica humanitas” upozorava na opasnost svođenja čovjeka na podatak i učinak. Umjetna inteligencija samo je razotkrila koliko smo vlastitu vrijednost vezali uz sposobnost: tko je dobar samo za nešto, suvišan je čim ga netko nadmaši, a uskoro ga neće nadmašiti netko nego nešto. Zato je identitet potreban, ali opasan kad se pretvori u oltar: ljubav prema svome najlakše se pokvari kad postane prijezir prema tuđem.

Mi smo ljudi velikog “još”. Još stojimo na obali starog svijeta, a voda nam već dolazi do koljena. Najopasnije je prepustiti se onima koji nude jednostavne odgovore: povratak čistoj prošlosti ili kapitulaciju hladnoj učinkovitosti. Čovjek nije ni muzejski predmet ni proizvodna jedinica. On je biće koje traži dom, ali i put. Možda je to najpoštenija definicija identiteta: ne tvrđava u koju se zatvaramo nego svjetiljka koju nosimo kroz mrak. Tko zna da je voljen prije svake zasluge ne mora se više utvrđivati ni nacijom, ni učinkom, ni čistoćom; smije sve izgubiti osim onoga jedinog što mu nitko nije ni dao da bi mu ga mogao oduzeti.