U kasno ljeto 1991. godine, dok je Hrvatska proživljavala svoje najdramatičnije dane na putu prema neovisnosti, Zagreb je bio grad na rubu. Zvukovi sirena za zračnu opasnost postajali su dio svakodnevice, a vijesti s bojišta donosile su sve veću zabrinutost. U takvoj atmosferi napetosti i neizvjesnosti, 19. kolovoza, gradom su odjeknule dvije eksplozije. Mete nisu bile vojarne ni strateški ciljevi. Bombe su postavljene na dva mjesta od iznimne simboličke važnosti za židovsku zajednicu: ispred Židovske općine u Palmotićevoj ulici i na židovskim grobovima na Mirogoju. Bio je to početak jedne od najperfidnijih operacija specijalnog rata vođenog protiv Hrvatske, tajne akcije osmišljene u kuhinji Kontraobavještajne službe (KOS) Jugoslavenske narodne armije. Cilj nije bio ubiti, već stvoriti lažnu sliku, podmetnuti i oklevetati; prikazati Hrvatsku svijetu kao profašističku državu koja se vraća mračnoj ostavštini NDH, te tako potkopati njene napore za međunarodnim priznanjem.

Eksplozije su izazvale materijalnu štetu, ali, srećom, bez ljudskih žrtava. No, psihološki udarac bio je golem. U trenutku kada je mladoj hrvatskoj državi bila prijeko potrebna podrška međunarodne zajednice, napadi na židovske objekte poslali su zastrašujuću poruku. Nitko nije preuzeo odgovornost, što je dodatno pojačalo zbunjenost i strah. Prve reakcije hrvatskih vlasti pokazale su koliko je KOS-ov plan u početku bio uspješan. Josip Manolić, tada tek imenovan na čelo hrvatske obavještajne službe, javno je iznio sumnju da iza napada stoje hrvatski desničarski ekstremisti. Time je, nesvjesno, odigrao točno onu ulogu koju su mu kreatori operacije namijenili. Ideja je bila jednostavna: stvoriti kaos i unutarnje nepovjerenje, te svijetu poslati sliku o antisemitskoj Hrvatskoj. Dok su se hrvatske službe bavile potragom za nepostojećim domaćim teroristima, pravi organizatori, agenti KOS-a, zadovoljno su promatrali razvoj situacije iz svog sjedišta u Zemunu. Napadi su bili samo prva, vidljiva faza puno šireg i kompleksnijeg plana.

Cijeli pothvat sastojao se od dvije komplementarne operacije. Prva, pod kodnim imenom "Labrador", bila je zadužena za teroristički, odnosno "prljavi" dio posla. Uključivala je postavljanje eksploziva, ne samo na židovske objekte, već i na željezničke pruge, poput one na relaciji Zagreb-Beograd kod Vinkovaca te pruge između Gline i Vojnića. Cilj je bio stvoriti dojam opće nesigurnosti i implicirati da iza svega stoje hrvatske snage, pa čak i sam predsjednik Franjo Tuđman.

Druga operacija, nazvana "Opera", bila je propagandni stroj koji je trebao iskoristiti i medijski pojačati učinke "Labradora". Njezin službeni naziv bio je "Odjeljenje za propagandni rat", a cilj joj je bio širenje dezinformacija i lažnih vijesti putem medija. Ove dvije operacije zajedno trebale su Hrvatsku u očima domaće i strane javnosti prikazati kao državu koja obnavlja fašističku ideologiju i progoni manjine. Glavni mozak operacija bio je general-pukovnik Slobodan Rakočević, načelnik Kontraobavještajne službe Ratnog zrakoplovstva i protuzračne obrane JNA, sa sjedištem u Zemunu. U Zagrebu, operativnu kontrolu nad "Labradorom" vodili su potpukovnik Ivan Sabolović i major Čedo Knežević. Ključna figura na terenu bio je potpukovnik Radenko Radojčić, zadužen za skladištenje i distribuciju znatne količine eksploziva po Zagrebu i okolici, pripremajući teren za daljnje terorističke akcije.

Koliko je operacija "Opera" bila razrađena, najbolje svjedoče primjeri njezina djelovanja, koji su godinama kasnije isplivali na vidjelo. Jedna od najpoznatijih akcija bilo je emitiranje montiranog telefonskog razgovora u središnjem televizijskom dnevniku u Beogradu. U razgovoru su sudjelovala dvojica navodnih čelnika HDZ-a, jedan iz Zagreba, a drugi iz Iloka. Čelnik iz Zagreba naređuje ovom iz Iloka da u roku od dva dana mobilizira cjelokupno hrvatsko stanovništvo u Srbiji i preseli ga prema Zagrebu. Sugovornik iz Iloka se protivi, govoreći kako je to nemoguće izvesti. Cilj ove predstave bio je prikazati hrvatske vlasti kao fašističke, koje provode etničko čišćenje i stvaraju etnički čistu državu, tjerajući čak i Hrvate da napuste Srbiju. U stvarnosti, glasovi koji su pripadali navodnim HDZ-ovcima bili su glasovi KOS-ovih agenata, Radenka Radojčića i Ivana Sabolovića.

Druga metoda bila je montiranje presretnutih razgovora. Jedan od najpoznatijih slučajeva bio je razgovor između zapovjednika obrane Vukovara, Mile Dedakovića Jastreba, i generala Antona Tusa u Zagrebu. Agenti KOS-a presreli su više njihovih razgovora, a zatim izrezali i spojili dijelove kako bi stvorili novi, lažni razgovor. U toj montiranoj verziji, Dedaković očajnički traži pomoć u oružju, a Tus mu hladno odgovara da ne može računati ni na kakvu pomoć i da je prepušten sam sebi. Svrha je bila jasna: slomiti moral branitelja Vukovara i unijeti razdor u hrvatsko zapovjedništvo. Sve je to bilo dio plana da se prikaže kako Hrvatska žrtvuje Vukovar i kako u njezinim redovima vlada kaos.

Operacije su prekinute gotovo slučajno. Tijek rata promijenio je situaciju na terenu, a 15. rujna 1991. godine, tijekom Bitke za vojarne, pripadnici Zbora narodne garde i hrvatske policije zauzeli su sjedište Jugoslavenskog ratnog zrakoplovstva u Maksimirskoj ulici u Zagrebu. Među zaplijenjenim materijalom nalazile su se šifre, računalne diskete i bilješke potpukovnika Sabolovića koje su sadržavale ključne podatke o operaciji "Labrador". Sabolović je, shvativši što se događa, dokumentaciju predao svom nadređenom, Mirku Martiću, sa zapovijedi da je uništi. Martić to, međutim, nije učinio, a Sabolović je, svjestan opasnosti, pobjegao iz Zagreba.

Hrvatskim vlastima trebalo je gotovo mjesec dana da analiziraju i dešifriraju zaplijenjene materijale. To je bilo dovoljno vremena da glavni akteri pobjegnu. Iako je dio mreže razotkriven, a pedesetak operativaca uhićeno u listopadu, glavni organizatori ostali su izvan dosega. Uhićeni su kasnije razmijenjeni za Antona Kikaša, hrvatskog iseljenika kojeg je JNA uhitila dok je pokušavao dostaviti zrakoplov pun oružja za obranu Hrvatske. Nakon razotkrivanja "Labradora", hrvatske službe pokrenule su vlastitu protuobavještajnu operaciju "Janjičar", s ciljem razbijanja preostale KOS-ove mreže. Ta je operacija rezultirala popisom od 1789 imena i pseudonima osumnjičenih KOS-ovih suradnika u Hrvatskoj.

Sudski epilog i svjedočanstvo iz Haaga

Petorici ključnih agenata, uključujući Rakočevića, Sabolovića i Radojčića, sudilo se u Beogradu 1993. godine pod optužbama za poticanje na terorizam, no svi su oslobođeni. Radojčić je kasnije uhićen u Zagrebu, gdje mu je suđeno zajedno s još osam osumnjičenih. On i još jedan agent koji je bio u pritvoru oslobođeni su, dok su ostali, kojima se sudilo u odsutnosti, osuđeni. Konačna potvrda postojanja i svrhe ovih operacija stigla je tek 2002. godine, kroz svjedočanstva bivšeg majora KOS-a Mustafe Čandića na suđenju Slobodanu Miloševiću pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju u Haagu. Čandić je detaljno opisao strukturu i ciljeve operacija. Objasnio je da je "Labrador" dobio ime po pasmini pasa, jer su suradnici u Zagrebu "zakopavali" eksploziv i oružje na raznim lokacijama za buduće terorističke akcije. Potvrdio je da je postojala i namjera napada na sinagogu u Zagrebu, od čega se odustalo jer su agenti morali pobjeći. 

​- Cilj je bio da se hrvatske vlasti prikažu kao profašističke, odnosno da se stvori animozitet Židova prema hrvatskim vlastima u Zagrebu - posvjedočio je Čandić.