Milan Kučan, posljednji predsjednik Predsjedništva Socijalističke Republike Slovenije i prvi predsjednik samostalne Slovenije, bio je jedan od ključnih političkih aktera raspada Jugoslavije. Na čelu Slovenije nalazio se upravo u godinama kada se zajednička država lomila, kada su se vodili posljednji pregovori o njezinoj budućnosti i kada je Ljubljana krenula putem osamostaljenja. Tri i pol desetljeća poslije Kučan u velikom intervjuu Radi Dragojeviću za Novosti progovara o tim događajima i iznosi niz zanimljivih detalja o Slobodanu Miloševiću, Franji Tuđmanu, pokušajima spašavanja Jugoslavije i trgovini oružjem s Hrvatskom.

Odbacio je tvrdnje da je početkom 1991. sa Slobodanom Miloševićem sklopio nekakav tajni dogovor prema kojem je Slovenija mogla napustiti Jugoslaviju, dok bi Srbija zauzvrat dobila slobodne ruke u Hrvatskoj. Kaže da je slovenska strana Miloševiću samo objašnjavala rezultat plebiscita i prijedlog mirnog razdruživanja republika. Ipak, iz jednog neformalnog razgovora s Miloševićem pamti rečenicu koja vrlo dobro pokazuje razliku između njegova pogleda na Sloveniju i Hrvatsku.

- Tijekom sastanka predsjednika tadašnjih jugoslavenskih republika na Brdu kod Kranja, Milošević mi se za vrijeme stanke osobno obratio riječima: 'Dobro, vi Slovenci biste mogli otići, ali Hrvati nikako. Oni su s nama krvlju povezani'. Odgovorio sam mu da ni Srbija ni bilo tko drugi nema pravo odlučivati tko smije, a tko ne smije napustiti Jugoslaviju, jer ta država nije bila njihovo vlasništvo - prisjetio se Kučan sastanka u travnju 1991. godine.

Prema njegovoj verziji događaja, pravi problem nije bio u tome hoće li Slovenija otići, nego kako će se riješiti međunacionalni i teritorijalni sporovi u ostalim republikama, prije svega u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Kučan tvrdi i da su se u isto vrijeme odvijali razgovori Tuđmana i Miloševića koje je slovenska strana povezivala s mogućom podjelom Bosne i Hercegovine. 

Pet milijardi dolara da Jugoslavija opstane

Posebno je zanimljiv dio priče o posljednjim pokušajima međunarodne zajednice da zaustavi raspad države. Kučan se prisjetio ponude tadašnje Europske zajednice kojom se pokušalo gospodarskim poticajem stabilizirati Jugoslaviju. Prema njegovim ranijim svjedočenjima, predsjednik Europske komisije Jacques Delors krajem osamdesetih nudio je vladi Ante Markovića oko pet milijardi dolara za gospodarske reforme u ulazak u Zajednicu. Ideja je bila da snažan gospodarski oporavak smanji nacionalne sukobe i pomogne očuvanju zajedničke države. Slovensko vodstvo smatralo je da je za to već bilo prekasno.

- Delors je razgovarao i sa svakim predsjednikom republike pojedinačno. Nakon tih razgovora tadašnji predsjednik Saveznog izvršnog vijeća Ante Marković i njegov ministar vanjskih poslova Budimir Lončar pozvali su me u ured i rekli: 'Milane, ti si bio najtvrđi sugovornik Delorsu'. Tada sam se zapitao što mu je tek rekao Tuđman - rekao je Kučan i dodao:

- Delorsu sam odgovorio da je s tom ponudom zakasnio, da su događaji već otišli predaleko u suprotnom smjeru i da očuvanje Jugoslavije, što je bio njihov cilj, više nije moguće. Rekao sam mu da je povijesni rok trajanja Jugoslavije istekao.

Drugim riječima, raspad Jugoslavije, prema njegovu viđenju, početkom devedesetih više nije bio samo posljedica gospodarske krize. Sukob oko budućeg uređenja države, nacionalnih prava i granica već je otišao toliko daleko da ga ni milijarde dolara pomoći više nisu mogle zaustaviti.

- Dodao sam, međutim, da Europska zajednica još može utjecati na način na koji ćemo se razići. Ljudima iz Komisije takav odgovor nije bio prihvatljiv. Slična situacija ponovila se poslije i s američkim državnim tajnikom Jamesom Bakerom, samo bez ponude novca. On je upozoravao da Sjedinjene Države nikada neće priznati republike koje krenu putem samostalnosti - pojasnio je Kučan.

Prodaja oružja Hrvatima

Još izravniji Kučan je kada govori o ulozi Slovenije u naoružavanju Hrvatske nakon početka rata. Tvrdi da Hrvatska nije bila potpuno ovisna o slovenskom oružju te podsjeća da je nakon povlačenja JNA iz Slovenije velika količina naoružanja vlakovima prolazila preko Hrvatske prema Bosni. No nakon što je rat u Hrvatskoj već počeo, situacija se promijenila.

- Pojedine hrvatske općine kupovale su oružje u Sloveniji. Sve je išlo preko Ministarstva obrane i tadašnjeg ministra Janeza Janše - rekao je Kučan za Novosti. Upravo u tim poslovima vidi početak afere koja Sloveniju prati desetljećima.

- Tu počinje slovenska trgovina oružjem. To nazivam majkom svih slovenskih afera koja je ugrađena u same temelje slovenske države te koja nikad do kraja nije bila raščišćena - rekao je.

Prema Kučanu, slučaj nikada nije potpuno rasvijetljen. Unatoč novinarskim istraživanjima, knjigama, dokumentima i radu parlamentarne komisije, tvrdi da pune razmjere trgovine i ulogu ljudi uključenih u nju slovenska politika nikada nije bila spremna do kraja istražiti. Upravo su takvi poslovi bili dio kaotične stvarnosti raspada zemlje. Dok su politički čelnici još održavali sastanke i govorili o mirnom razdruživanju, republike su se istodobno naoružavale i pripremale za scenarij u kojem dogovor više neće biti moguć.

Rat se mogao barem djelomično izbjeći

Kučan i danas tvrdi da je Slovenija zagovarala dogovoreni razlaz Jugoslavije. Ideja je bila da republike priznaju jedna drugoj pravo na samoopredjeljenje, ali bez zadiranja u jednaka prava drugih naroda.

- Pojavljivale su se različite formulacije, poput asimetrične federacije, pa konfederacije i slično. S tim da je za nas koncepcija konfederacije predstavljala neki prijelazni oblik suživota u kojem bi se iskristalizirao odgovor postoji li interes za zajednički život, na kakvim osnovama i s kakvim ciljem. Kad smo došli do zaključka da tog interesa nema, predložili smo put mirnoga razlaza. To je ona rezolucija iz veljače 1991. godine koju je slovenska skupština predložila drugim republikama - prisjeća se Kučan.

Takav model nije prihvaćen. Nakon proglašenja slovenske neovisnosti uslijedio je Desetodnevni rat, a krvavi sukobi potom su se proširili na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. Kučan smatra da je međunarodna zajednica predugo oklijevala priznati činjenicu da se Jugoslavija raspada. Uvjeren je da bi ranija diplomatska intervencija i ranije međunarodno priznanje Slovenije i Hrvatske mogli spriječiti barem dio nasilja koje je uslijedilo. 

Slovenija se suočila s vlastitim grijehom

Kučan u intervjuu za Novosti govori i o slučaju takozvanih izbrisanih, više od 25 tisuća ljudi koji nakon osamostaljenja Slovenije nisu imali slovensko državljanstvo i bili su administrativno uklonjeni iz registra stalnih stanovnika. Taj slučaj naziva jednom od najvećih mrlja na demokratskom razvoju samostalne Slovenije.

- To je velika mrlja na inače demokratskom razvitku Slovenije. Dio današnje slovenske politike, koji predstavlja nasljednike politike odgovorne za to, ni danas ne priznaje da je riječ o velikom grijehu prema tim ljudima - rekao je Kučan.

Ipak, smatra da je Slovenija na kraju pokazala spremnost suočiti se s posljedicama takve politike.

- Kao država smo ipak smogli hrabrosti suočiti se s tom necivilizacijskom, nedemokratskom i, ako hoćete, zločinačkom politikom prema više od 25 tisuća tadašnjih stanovnika Slovenije koji po državljanskom statusu nisu bili Slovenci - rekao je.

Podsjetio je pritom i na presude Europskog suda za ljudska prava i slovenskog Ustavnog suda te naglasio da je država nastojala, koliko je bilo moguće, ispraviti posljedice. Upravo tu Kučan povlači usporedbu s ostalim republikama bivše Jugoslavije. Za Hrvatsku izravno spominje Oluju i sudbinu Srba koji su nakon rata ostali izbjeglice.

- U Hrvatskoj je bila akcija Oluja i tisuće Srba koji su ranije živjeli u Hrvatskoj, a danas su izbjeglice. Ja i dalje ne vidim spremnost hrvatske politike da se do kraja sagleda što se tamo zapravo događalo, koji je bio interes i slično - rekao je Kučan.

Dodaje da sličnu spremnost ne vidi ni u Srbiji, osobito kada je riječ o politici prema drugim republikama i Kosovu, dok za Bosnu i Hercegovinu kaže da je situacija još složenija.